I Kž-671/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-671/1999-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Josipa Budinskog, Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 02. srpnja 1999. godine, broj: K-23/99-27, u sjednici održanoj 15. siječnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. A.Š., ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Puli proglasio je krivim opt. A.Š., zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju istih zakonskih propisa i primjenom odredbe čl. 57. st. 2. toč. d) KZ-a, optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. ožujka do 02. srpnja 1999. godine.

Na temelju odredbe čl. 80. st. 1. KZ-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (noža) kojim je djelo počinjeno. Zatim, u cijelosti je oslobođen od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu putem branitelja D.P., odvjetnika u P., i to zbog povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i da ga oslobodi od kazne.

Državni odvjetnik dao je odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da je Vrhovni sud odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 03. studenog 1999. godine, broj: DOKŽ-1437/99, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Doduše, optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povreda kaznenog zakona, jer prigovori izneseni u okviru te žalbene osnove su činjeničnog karaktera, pa će se o njima ocjena dati naknadno. Naime, primjena odredbe čl. 29. st. 3. KZ-a, na čiju povredu optuženik ukazuje, ovisi od utvrđenja činjenice da li je optuženik tempore criminis postupao u prekoračenju nužne obrane odnosno je li do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom. Kako prvostupanjski sud nije utvrdio spomenute činjenice, ne može se govoriti o povredi kaznenog zakona, jer se o njoj može prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga.

Međutim, optuženik je u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom toga, zasad je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik svojim činjenjem počinio kazneno djelo pokušaj ubojstva iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ-a kako je opisano u izreci prvostupanjske presude. Naime, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. M.R.-B. utvrdio da je opt. A.Š. osoba nižih intelektualnih sposobnosti s naglašenim paranoičnim crtama u osnovnoj strukturi ličnosti, tj. s obilježjima sumanutosti proganjanja, da kod njega više desetaka godina postoji dijagnoza neurotske simptomatologije. Nadalje je utvrdio da je optuženik uslijed toga, kao i zbog utjecaja alkohola, tempore criminis postupao pod utjecajem snažnog afekta razdraženosti, bijesa i straha, što je sve dovelo do suženja svijesti, koje je imalo bitni utjecaj na sposobnost shvaćanja značaja njegovih postupaka i upravljanja njegovom voljom u tolikoj mjeri da je njegova ubrojivost bila smanjena do granice neubrojivosti.

Međutim, u izreci prvostupanjske presude – u činjeničnom opisu djela te okolnosti nisu navedene, iako presuda, u skladu s odredbom čl. 359. st. 4. u svezi s odredbom čl. 355. st. 1. toč. 1. ZKP mora obuhvatiti, osim okolnosti koje čine bitna obilježja kaznenog djela, i podatke o okolnostima o kojima ovisi primjena određenih odredaba kaznenog zakona. Utvrđeno stanje snažnog afekta razdraženosti zapravo predstavlja pojam jake razdraženosti u smislu u kojem je taj pojam upotrijebljen u odredbama čl. 29. st. 3., te u odredbama čl. 92. i čl. 100. st. 1. i 2. KZ-a, jer su riječi snažan i jak sinonimi tj. riječi jednakog istovrsnog značenja.

Osim toga, za sada se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda kako se inkriminirani događaj desio i odvijao na način kako je opisan u izreci pobijane presude, jer se temelji na nepotpunoj i pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza, tj. iskaza ispitanih svjedoka. Doduše, prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene iskaza oštećenika R.R., svjedoka S.M., A.K. i M.K. utvrđuje da su oni sa još nekoliko drugih mladića, uslijed mladenačke nepromišljenosti uzrokovali incidentnu situaciju, nalazeći da su njihovi iskazi u bitnim činjenicama istiniti, pa ih je stoga i prihvatio. Međutim, suprotno takvom utvrđenju, iz činjeničnog opisa djela proizlazi da je konfliktnu situaciju zapravo izazvao optuženik, jer da je predmetnu skupinu mladića verbalno napao govoreći im da su ustaše, pa da je nakon desetak minuta uzajamnog vrijeđanja od njih primio ponuđenu plastičnu bocu i iz nje ispio par gutljaja, dok nije ustanovio da se u boci nalazi mokraća, pa je flašu zatim odbacio. U izreci presude se navodi kako su nakon toga svi nazočni prasnuli u smijeh, a optuženik, iako očito revoltiran, po stajalištu prvostupanjskog suda samo neukusnom šalom, krenuo je prema rivi, ali su mladići pošli za njim, te bacali i pogodili ga sa plastičnom bocom i šljunkom, pa se on tada okrenuo, prišao R.R. i zadao mu ubodnu ranu.

Međutim, iz analize i ocjene iskaza svjedoka na kojima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak, za sada ne proizlazi opisani slijed inkriminiranog događaja. U konkretnom slučaju iz utvrđenog stanja stvari vidljivo je da slijed događaja na jedan način prikazuju mladići – 16-godišnjaci koji su svojim ponašanjem izazvali incident (R.R., S.M., M.K. i dr.), a drugačije prikazuju događaj svjedoci D.P. i M.V., kao punoljetne osobe, koji nisu bili u sastavu spomenute grupe, već su u parku zajedno sami sjedili na klupi i nisu učestvovali u incidentu. Te okolnosti su važne pri ocjenjivanju njihovih iskaza, jer je očito da osobno nisu zainteresirani ishodom postupka, dok se takvo stajalište ne može uzeti u odnosu na predmetnu grupu mladića. Naime, razumljivo je što oni nisu iskazali istinito o okolnostima, koje ih terete za izazivanje incidenta. Jedino je oštećenik R.R. u svom iskazu naveo, odnosno priznao da je on na optuženika bacio plastičnu bocu. No, u pogledu okolnosti tko je optuženika ponudio da pije mokraću, iskazao je da je to učinio S., koji je pak iskazao da je to učinio M., dok je svjedok M.K. iskazao u smislu da su to učinili R. ili S., ali ne zna točno tko od njih dvojice. Sam početak događaja svi oni prikazuju na način da ih je optuženik najprije verbalno napao govoreći da su ustaše, pa sud u tom smislu zasad, nekritički i prihvaća njihove iskaze.

Međutim iz iskaza svjedoka D.P. i M.V. proizlazi da je spomenuta grupa mladića pozvala optuženika k sebi, nudeći mu da nešto popije. Neki dečki iz te grupe su ga i poznavali, oslovljavajući ga sa “šjor A.” odnosno “šjor T.” (iskaz svjedoka R.R. i A.K.). No, suprotno zaključku prvostupanjskog suda iz analize i ocjene iskaza svjedoka D.P. i M.V. proizlazi da je optuženik prihvatio ponudu, popio nekoliko gutljaja iz plastične boce i da prije toga nije bilo nikakvog, pa ni verbalnog sukoba između njih. Tek nakon što je optuženik odbacio plastičnu bocu, saznavši da se u boci nalazi mokraća, za koju okolnost su ovi svjedoci naknadno saznali, revoltiran time kao i daljnjim ismijavanjem počeo je vikati i psovati dečke spominjući i riječi ustaše, koje su oni i njemu uzvratili. Ipak, optuženik je krenuo dalje, ali su ga dečki pratili i bacali kamenčiće prema njemu, a R.R. bacio je i plastičnu bocu. Uslijed toga on se okrenuo, a jedan iz grupe ga je pitao “stari, da li se želiš tući”. Optuženik je krenuo prema tom dečku i svjedok M.V., koja je sve navedeno iskazala, vidjela je da je taj dečko pao na tlo, tj. koji je pitao optuženika da li se želi tući, a radi se o ošt. R.R., jer to nedvojbeno proizlazi iz utvrđenog stanja stvari. Zbog navedenog, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, iskazi svjedoka D.P. i M.V. su u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka, svjedoka pripadnika grupe, o navedenim okolnostima. Slijedom toga, a imajući u vidu pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako iskazi navedeni dvoje svjedoka (D.P. i M.V.) nisu u oprečnosti s obranom optuženika, već da su okolnosni, detaljni i uvjerljivi, te ih u cijelosti prihvaća, razlozi prvostupanjskog suda u odnosu na zaključak o tijeku inkriminiranog događaja su međusobno proturječni. Životno nije prihvatljiva okolnost da bi optuženik, nakon verbalnog sukoba s grupom mladića prihvatio njihovu ponudu da pije, jer je, suprotno tome, do verbalnog sukoba, kako to proizlazi iz iskaza navedeno dvoje svjedoka, došlo nakon prihvaćanja ponude i ispijanja mokraće. Po stajalištu ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, neprihvatljivo je da prvostupanjski sud postupanje grupe mladića uzima samo kao neukusnu šalu. Suprotno tome prijevarno navođenje optuženika kao starije osobe da pije njihovu mokraću predstavlja teški napad na njegovu osobnost i dostojanstvo, a u slijedu daljnjeg zbivanja i napad na njegov tjelesni integritet.

S obzirom da se navedene proturječnosti odnose na važne, ali ne i na odlučne činjenice, može se govoriti samo o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a ne i o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Zatim, iako optuženik ne pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao pobijanu presudu i u pogledu postojanja bitnih postupovnih odredaba iz toč. 1. citiranog članka, ali ih nije ustanovio.

Na temelju svega navedenog vidljivo je da prvostupanjski sud nije potpuno i dovoljno savjesno analizirao i ocijenio izvedene dokaze, tj. iskaze ispitanih svjedoka, svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa je došao do pogrešnog zaključka kako je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Zbog svega navedenog žalba optuženika je osnovana zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud je dužan otkloniti navedene nedostatke i pogreške na taj način da će izvesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj drugostupanjski sud u svojoj odluci. Posebnu pozornost treba dati analizi i ocjeni iskaza svjedoka D.P. i M.V. u povezanosti s obranom optuženika. Naime, sadržaj njihovih iskaza upućuje na zaključak da je incidentnu situaciju izazvala grupa mladića, što uostalom prvostupanjski sud i utvrđuje, ali to znači da je optuženik u stanje jake razdraženosti doveden bez svoje krivnje. Sve su to važne činjenice o čijem postojanju prvostupanjski sud treba raspraviti. Isto tako ponovno treba ocijeniti i sve druge dokaze, svaki dokaz pojedinačno i u svezi s drugim dokazima, te na taj način utvrditi pravno-relevantno činjenično stanje i na temelju njega donijeti novu pravilnu i zakonitu presudu, koju treba valjano obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

U Zagrebu, 15. siječnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.