Rev-948/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 948/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice I. L. iz Z., II-tužiteljice L. N., III-tužitelja D. N., IV-tužitelja S. N., V- tužitelja M. N., svih iz S. Đ., VI-tužiteljice M. M. iz Đ., i VII-tužiteljice R. K. iz Đ., svi zastupani po punomoćniku D. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika „H. - o.“ d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2963/11-2 od 13. studenog 2012., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-247/09-49 od 21. lipnja 2011., u sjednici održanoj 3. listopada 2017.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2963/11-2 od 13. studenog 2012. i to u točki II (podtočke 1. do 4.) i točki III. izreke te sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke, kao i u dijelu točke V. izreke glede troškova postupka u iznosu od 267.525,00 kn zajedno s dosuđenim zateznim kamatama, te se nalaže tuženiku naknaditi solidarno tužiteljima troškove nastale u povodu revizije u iznosu od 7.031,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2017., koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je djelomično tužbeni zahtjev te u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti I-tužiteljici iznos od 174.044,00 kn, u točki II. izreke II- tužiteljici iznos od 152.270,00 kn, III-tužitelju iznos od 152.150,00 kn, IV-tužitelju iznos od 152.000,00 kn, V-tužitelju iznos od 151.850,00 kn,VI-tužiteljici iznos od 152.250,00 kn, VII- tužiteljici iznos od 152.150,00 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci te presude. U točki III. izreke te presude naloženo je tuženiku solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 6.473,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, dok je u točki IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev i to I- tužiteljice u iznosu od 50,00 kn, II-tužiteljice u iznosu od 230,00 kn, III-tužiteljice u iznosu od 350,00 kn, IV-tužitelja u iznosu od 500,00 kn, V-tužitelja u iznosu od 650,00 kn, VI- tužiteljice u iznosu od 250,00 kn i VII-tužiteljice za iznos od 350,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu glede zakonskih zateznih kamata na iznos od 400,00 kn tekućih od 14.5.2008. do 20.6.2011. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima solidarno troškove parničnog postupka u iznosu od 345.015,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I. (podtočke 1. do 4.) izreke, i to u dijelu u kojem je I- tužiteljici dosuđen iznos od 139.235,20 kn, II-tužiteljici iznos od 121.816,00 kn, III-tužitelju iznos od 121.720,00 kn, IV-tužitelju iznos od 121.600,00 kn, V-tužitelju iznos od 121.480,00 kn, VI-tužiteljici iznos od 121.800,00 kn i VII-tužiteljici iznos od 121.720,00 kn, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti svim tužiteljima solidarno iznos od 5.178,76 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 236.833,44 kn. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, dok je u točki III. izreke te presude naloženo tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 4.632,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu ostvarili uspjeh tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnose zbog pravnog pitanja za koje navode da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predlažući ukidanje pobijane odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, odnosno preinačenje tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati uz naknadu tužiteljima troškova postupka i revizije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava sve revizijske navode ističući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, ali ni one iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, slijedom čega predlaže odbacivanje revizije uz plaćanje troškova odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 2. ZPP-a).

U reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

Revident je određeno naznačio slijedeće pravno pitanje:

„Da li postoji suodgovornost za nastanak štetnog događaja na strani pješaka, koji je započeo prelazak preko obilježenog pješačkog prijelaza kada je osobno vozilo osigurano kod tuženika bilo udaljeno od njega čak 84,3 m, te kada je, nakon što je pješak prešao već cjelokupni pješački prijelaz, na udaljenosti od 0,8 m od ruba pješačkog prijelaza, na njega naletjelo osobno vozilo osigurano kod tuženika, kojim je upravljao osiguranik tuženika kroz naseljeno mjesto brzinom od čak 105,7 km/sat, koji je tijekom cijelog puta od 83,4 m jasno i neometano gledao pješaka kako prelazi cjelokupni pješački prijelaz, te ga je bez pravodobnog zaustavljanja usmrtio i to kada je pješak već prešao cjelokupni pješački prijelaz i na samom kraju pješačkog prijelaza?“

Postavljeno pitanje je zapravo materijalnopravno pitanje koje, sagledavajući ga u smislu članka 382. stavak 2. ZPP-a, dakle, u javnopravnom (općem) interesu, glasi:

Postoji li suodgovornost pješaka, odnosno njegov doprinos nastanku vlastite štete u situaciji kad prelazi obilježeni pješački prijelaz na udaljenosti od nailazećeg vozila u kojoj bi uobičajeno sigurno mogao prijeći kolnik, ali to ne uspije zbog dvostruko veće brzine vozila od dopuštene?

U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja revidenti se pozivaju na revizijske odluke pod br. Rev 647/2008 od 1. travnja 2008., Rev 313/00 od 1. travnja 2009. i Rev 599/1997 od 30. kolovoza 2000.

Postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pobijana odluka, kako se to pravilno navodi u reviziji, utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (članak 382. stavak 2. točka 2. ZPP-a).

Prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu uz utvrđenje da se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu u kojem je brzina kretanja ograničena na 50 km/sat i to na obilježenom pješačkom prijelazu, uz ocjenu da je za prometnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja isključivo kriv osiguranik tuženika, koji je vozio brzinom od oko 105,7 km/sat (ili 55,7 km/sat više od dopuštene brzine) ne poštujući prometni znak upozorenja o postojanju pješačkog prijelaza i ne obraćajući pozornost na prednika tužitelja, kojeg je u tom trenutku mogao vidjeti i koji ne samo da je stupio na pješački prijelaz na udaljenosti od 83,4 m od nailazećeg vozila, već ga je do trenutka udarca gotovo sasvim prešao.

U tom smislu sud prvog stupnja ističe da je osiguranik tuženika postupio protivno odredbama članka 53. stavak 1. i 38. stavak 1. i 2. te članku 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 105/04, u daljnjem tekstu: ZSPC), te je počinio i kazneno djelo prouzročivši smrt prednika tuženika (koji je zbog toga i pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u kaznenom postupku posl.br. K-179/08 koji se vodio kod Općinskog suda u Đakovu).

Donoseći pobijanu odluku drugostupanjski sud ističe da i na strani prednika tužitelja postoji suodgovornost nastanku štetnog događaja jer je mogao vidjeti nailazak vozila u vrijeme kada je stupio na kolnik, nastavio je isti prelaziti bez zaustavljanja i u vrijeme kada je vozač započeo s kočenjem, i kada je od ruba kolnika bio udaljen 0,8 m pa je do naleta došlo na dijelu kolnika kojim se kretalo vozilo, iz čega slijedi da kolnik nije prelazio s onom pažnjom koju je zahtijevala prometna situacija, jer je po odredbi članka 130. stavak 3. u vezi s člankom 129. stavak 1. ZSPC-a, pješak pri prijelazu kolnika obilježenim pješačkim prijelazom dužan prije stupanja na prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju, a preko kolnika je dužan prelaziti pažljivo, nakon što se uvjerio da to može učiniti na siguran način.

Na temelju ovakvog zaključka drugostupanjski sud ocjenjuje da je doprinos vozača nastanku štetnog događaja 80%, dok je doprinos prednika tuženika 20%, slijedom čega je posljedično tome i preinačio prvostupanjsku presudu.

U odluci br. Rev 647/2008 od 1. travnja 2009. na koju se revident opravdano poziva, istaknuto je slijedeće:

„Polazeći od utvrđenja prvostupanjskog suda i baš: - da je ... oko 17,30 došlo do prometne nezgode u S. na raskrižju ... i prilazne ceste Trgovačkom centru „K.“ u kojoj je smrtno stradao sad pok. M. Š. kojeg je na pješačkom prijelazu oborilo vozilo reg. oznake ... kojim je upravljao osiguranik tuženika S. M., - da je naletna brzina vozila na pješaka bila 40 km/h, te da je vozač poduzeo kočenje tek nakon što je oborio pješaka i prešao pješački prijelaz,- da je pješak, normalno krećući se započeo prelaženje kolnika na obilježenom pješačkom prijelazu kada je nailazeći štetno vozilo bilo udaljeno od njega 19,2 m, da ga je vozač mogao vidjeti te da je vozač poduzeo kočenje da je mogao vozilo zaustaviti i izbjeći nesreću, - da na tom dijelu ceste postoji prometni znak upozorenja „obilježeni pješački prijelaz“, - da je vezano za ovu nezgodu u kaznenom postupku vođenom protiv vozača - osiguranika tuženika S. M. ovaj pravomoćno proglašen krivim i osuđen, drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, a kojom je utvrđena isključiva odgovornost osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja ocijenivši da postoji suodgovornost oba sudionika nastanu nezgode i baš u omjeru: osiguranik tuženika 80%, a prednik tužiteljica 20%. Doprinos pok. M. Š. nastanku nezgode drugostupanjski sud vidi u tome što je „trebao obratiti pažnju na promet vozila i upustiti se u prelaženje kolnika pažljivo, bez ometanja kretanja vozila, a uzimajući u obzir konkretne prometne prilike, pa i bez obzira što je imao prednost prilikom prelaženja pješačkog prijelaza“.

Takvo pravno stajalište drugostupanjskog suda Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje pogrešnim.

Odredbom čl. 13. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96, 59/96 - pročišćeni tekst), a koji se primjenjuje u ovom slučaju, propisano je da je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik.

Prema odredbi st. 2. tog članka kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da u slučaju potrebe može zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza.

Dakle, osiguranik tuženika kao vozač bio je dužan prilagoditi vožnju konkretnim uvjetima, a to znači: približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu a na što ga je upozoravao prometni znak, trebalo je prilagoditi brzinu kretanja vozila i voziti s osobitim oprezom računajući s mogućnošću istupa pješaka na pješački prijelaz te vožnjom koja omogućava zaustavljanje vozila radi propuštanja pješaka. Ovo tim više što se radilo o mjestu pred trgovačkim centrom, dakle gdje je pojava pješaka sasvim izvjesna. Osiguranik tuženika očito nije tako postupao zbog čega ne samo da nije usporio vožnju približavajući se pješačkom prijelazu a na kojem je morao uočiti pješaka, već je poduzeo kočenje tek nakon što ga je oborio na pješačkom prijelazu. U takvim okolnostima doista nema nikakvog doprinosa pješaka nastanku štetnog događaja, već postoji isključiva odgovornost osiguranika tuženika za nastali štetni događaj, a time i odgovornost tuženika kao osiguratelja prema tužiteljima, sve u smislu odredbe čl. 188. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje ZOO).“

Prema odredbama mjerodavnog članka 130. stavak 3. ZSPC-a (na koji se poziva drugostupanjski sud u pobijanoj presudi), na obilježenome pješačkom prijelazu na kojem se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak je dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju.

Članak 129. stavak 1. ZSPC-a, propisuje da je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način.

Slijedom svega navedenog, revizijski sud nalazi da je činjenično stanje u naznačenoj revizijskoj odluci (Rev 647/2008) visoko podudarno sa stanjem u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, s tim da je prednik tužitelja (sad pok. J. N.) u konkretnom slučaju bio u još povoljnijoj i sigurnijoj situaciji za pješaka, budući da je u trenutku kada je stupio na pješački prijelaz bio udaljen od vozila osiguranika tuženika za čak 84,3 m, a vozilo se u ovom slučaju kretalo brzinom dvostruko većom od dopuštene u naseljenom mjestu i ne poštujući prometni znak upozorenja o postojanju pješačkog prijelaza. Stoga, u takvoj situaciji kod krajnje ekscesne brzine vozila osiguranika tuženika, nema nikakvog doprinosa nastanku štetnog događaja na strani pješaka koji prelazi obilježeni pješački prijelaz, već postoji isključiva odgovornost osiguranika tuženika za nastali štetni događaj, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

Po ocjeni revizijskog suda, prednik tužitelja se prije stupanja na obilježeni pješački prijelaz opravdano uvjerio da prelaženje pješačkog prijelaza, s obzirom na udaljenost od nailazećeg vozila, može učiniti na siguran način. To je zato jer je stupio na pješački prijelaz na takvoj udaljenosti (84,3 m) na kojoj bi svaki pješak i na tom mjestu uobičajeno sigurno mogao prijeći kolnik, ali to nije uspio isključivo zbog prevelike brzine nailazećeg vozila (105,7 km/sat ili 55,7 km/sat više od dopuštene brzine). Pritom se od bilo kojeg pješaka ne može razumno očekivati da prilikom stupanja na obilježeni pješački prijelaz, kada on to uradi na uobičajeno (dovoljno) sigurnoj udaljenosti od vozila, dakle, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjerio da to može učiniti na siguran način, s matematičkom sigurnošću procijeni brzinu nailazećeg vozila (koja je uz to bila dvostruko veća od dopuštene).

Zbog toga je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu presudu u dijelu na koji se odnosi postavljeno pravno pitanje i u kojem je djelomično (za 20%) odbijen tužbeni zahtjev te odbiti žalbu tuženika kao neosnovana i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu u dosuđujućim točkama I., II. i III. izreke.

Preinačenjem pobijane presude tužitelji nisu ostvarili uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Slijedom toga, polazeći od obračuna njihovih ukupnih troškova koje je u pobijanoj odluci pravilno odmjerio drugostupanjski sud (revizija se niti ne odnosi na taj dio pobijane odluke), sukladno članku 154. stavak 3. i 155. stavak 1. ZPP-a, tužitelje pripada trošak postupka u iznosu od 267.525,00 kn (tj. za 30.691,15 kn više od iznosa koji im je u točki I/4. izreke pobijane presude dosuđen po drugostupanjskom sudu). Tužiteljima je, sukladno tbr. 10. točka 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12 i 103/14), dosuđen i trošak postupka nastao u povodu revizije u iznosu od 7.031,25 kn sa zatraženim zateznim kamatama, dok tuženike, iz prije navedenih razloga, ne pripada trošak žalbenog postupka (iz točke III. izreke pobijane presude).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 3. listopada 2017.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.