I Kž-921/2005-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 921/05-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih T. P. i dr. zbog kaznenog djela iz 218. st. 2. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženih podnesenim protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 5. rujna 2005. godine, br. K- 10/05, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2006. godine, u nazočnosti branitelja optuženog S. F., odvjetnika B. V. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika i preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni optuženicima, te se za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, kako je ono utvrđeno prvostupanjskom presudom, temeljem čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona osuđuju, optužena T. P. na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine; optuženi D. O. na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina; optuženi F. S. na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci i optužena S. O. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koje kazne se optuženima temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to T. P. od 11. siječnja 2005. godine do 5. rujna 2005. godine, a optuženima D. O. i F. S. od 13. siječnja 2005. godine pa nadalje.

II Žalbe optuženih T. P., D. O., S. F. i S. O., u cijelosti, a žalba državnog odvjetnika u preostalom dijelu, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje preuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašeni su krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona i temeljem istog zakonskog propisa osuđeni T. P. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, D. O. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, S. F. na

I Kž 921/05-8

kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i S. O. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U ove kazne temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru i to T. P. od 11. siječnja 2005. godine do 5. rujna 2005. godine, a optuženima D. O. i F. S. od 13. siječnja 2005. godine pa nadalje.

Istom presudom izrečene su i sigurnosne mjere i to prema optuženom D. O., temeljem čl. 75. Kaznenog zakona obaveznog psihijatrijskog liječenja, prema optuženom S. F. i optuženoj T. P. temeljem čl. 76. Kaznenog zakona obaveznog liječenja od narkotičke ovisnosti, te prema optuženoj S. O. iz čl. 80. Kaznenog zakona oduzimanja predmeta ručnog elektrošokera i plinskog revolvera call 9. mm, već oduzeto prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

U odnosu na imovinskopravni zahtjev oštećenika, optuženici su temeljem čl. 132. Zakona o kaznenom postupku solidarno obavezani na dužnost isplate oštećenicima M. i D. V. iznos od 2.500,00 kuna, dok su oštećenici sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtijeva upućeni da ga ostvaruju na parnici.

U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženici su temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođeni dužnosti plaćanja istih.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženike proglasi krivim za počinjenje kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, a podredno da se ukine i vrati na ponovno odlučivanje ili preinači u odluci o kazni u odnosu na sve optuženike, te im se izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Žalbu je podnijela T. P. po branitelju K. P., odvjetniku iz K., žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona, te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicu oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio optuženi D. O., kako osobno uz dopunu, tako i po branitelju M. B., odvjetniku iz K.. Navodi da se žali zbog odluke o kazni, iako iz obrazloženja osobne žalbe proizlazi da se žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači i optuženiku izrekne što blaža kazna.

Žalbu je podnio i optuženi S. F. i to po braniteljima B. V., odvjetniku iz Z., koji je tražio i obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća, te D. B., odvjetniku iz K.. Žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni. Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i to pred potpuno izmijenjeno vijeće, a podredno da se presuda preinači i optuženiku izrekne po visini znatno blaža kazna.

Žalbu je podnijela i optužena S. O. po braniteljici S. G. G., odvjetnici iz K., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, te odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a podredno da

I Kž 921/05-8

se preinači i optuženicu oslobodi optužbe ili preinači u odluci o kazni na način da joj se kazna uvjetuje.

Na podnesenu žalbu državnog odvjetnika odgovor su podnijeli D. O. osobno i S. F. po branitelju B. V.. Predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženi S. F. i branitelj B. V., koji je sjednici i pristupio. Kako vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženika bila svrhovita, a nalazi se u pritvoru i ima branitelja, to njegova prisutnost nije osigurana, već je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba državnog odvjetnika osnovana je zbog odluke o kazni, dok u ostalom dijelu, a žalbe optuženika u cijelosti, nisu osnovane.

U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nije u pravu optuženi F. kada tvrdi da ova povreda postoji u tome što sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i to u odnosu na oblik krivnje (izravnu namjeru), za koji oblik krivnje je optuženika i proglasio krivim.

Prvenstveno valja istaći da se kazneno djelo razbojništva, kako je ono propisano u zakonu, može počiniti samo sa izravnom namjerom. Prema tome, kada je prvostupanjski sud utvrdio krivnju optuženika za ovo kazneno djelo, isključivši navode obrane o postupanju u zabludi ili pod prisilom, odnosno da bi radnje optuženika, kako on to sam navodi mogle biti samo pomagačke radnje, već time utvrđuje da je postupanjem optuženika kako je ono utvrđeno, postoji utvrđen i jedini mogući oblik krivnje za ovo kazneno djelo, tj. izravna namjera. Stoga u ovakvoj situaciji i nije bilo potrebe za posebnim obrazlaganjem oblika krivnje – izravne namjere kod optuženika kada je to jedini mogući oblik sa kojim je može počiniti kazneno djelo razbojništva, a za koje kazneno djelo je utvrđeno da ga je optuženi F. i počinio kao supočinitelj sa ostalim optuženicima.

Također, ne postoji kontradiktornost u samoj izreci presude odnosno izreke i njenog obrazloženja, koju optuženi F. prepoznaje u utvrđenju suda da je kaznenim djelom od oštećenika oduzeto novca 100 € i oko 3.500,00 kuna, da bi zatim oštećenicima na ime imovinskopravnog zahtjeva dosudio iznos od 2.500,00 kuna, a sa ostatkom zahtjeva oštećenike uputio u parnicu.

U odnosu na u izreci presude naznačeni iznos novca za koji su optuženici proglašeni krivima, isti proizlazi, kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud kako iz obrana optuženika kada su govorili o diobi oduzetog novca, a jednako tako i iz iskaza oštećenih kako su oni navedeni u istražnom i raspravnom zapisniku. Međutim, sami oštećenici postavljajući svoj imovinskopravni zahtjev u skladu s čl. 318. st. 3. i čl. 319. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, isti su specificirali određujući da na ime povrata novca traže iznos od 2.500,00 kuna, dok se preostali iznos koji su potraživali odnosi na vrijednost oduzetog mobitela i nakita, te trošak popravka zubne proteze.

I Kž 921/05-8

Prvostupanjski sud, nakon što je na temelju samih obrana optuženika, a također i iskaza oštećenika našao nedvojbenim utvrđeno da su optuženici od oštećenika oduzeli i više novca nego li je bio postavljen imovinskopravni zahtjev na ime povrata novca, ispravno dosuđuje oštećenicima cjelokupni iznos koji su potraživali na ime povrata novca, dok sa ostatkom njihovog zahtjeva koji se odnosi na vrijednost mobitela i nakita, te popravak proteze oštećenike upućuje u parnicu. Prvostupanjski sud nije niti mogao na ime povrata novca oštećenicima dosuditi veći iznos nego li su oni zahtijevali. Za ovakva utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, te je žalba optuženog F. i u tome dijelu neosnovana.

Točno je da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom i da je obaveza suda, kada se pojavi ovakav nesklad između utvrđenog iznosa pribavljene koristi koja je veća od postavljenog imovinskopravnog zahtijeva, ovu razliku oduzeti optuženicima pozivom na odredbu čl. 82. Kaznenog zakona. Međutim, kada se ima u vidu, da iznos otuđenog gotovog novca ni u izreci presude nije točno određen, već je označen sa oko 3.500,00 kn, onda je prvostupanjski sud u eventualnom donošenju odluke o oduzimanju imovinske koristi preko dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, svakako bio ograničen takvim, u izreci neodređenim iznosom otuđenog gotovog novca, dok ovaj sud, za donošenje takve odluke ionako nije ovlašten, jer bi to, zbog izostanka žalbe državnog odvjetnika u tom pravcu, bilo na štetu optuženika.

U odnosu na povredu kaznenog zakona točno uočava državni odvjetnik da prvostupanjski sud u analizi radi li se o kvalificiranom kaznenom djelu razbojništva, obzirom na tvrdnju iz optužnice da je kazneno djelo počinjeno u grupi, u citiranju teksta zakona, pogrešno citira zakon koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a koja razlika se sastoji u okolnosti definiranja grupe u čl. 89. st. 22 Kaznenog zakona je li grupa „udruženje od najmanje tri osobe“ ili samo „najmanje tri osobe“, kako to određuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Međutim, nije u pravu državni odvjetnik da je ova razdjelnica odlučna za konkretno kazneno djelo za koje su optuženici optuženi odnosno proglašeni krivima. Prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da se o kvalificiranom razbojništvu iz osnove počinjenja u sastavu grupe može raditi tek ako je ta grupa „povezana radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela“, koji tekst zakona je identičan u ranijem i sadašnjem sadržaju čl. 89. st. 22. Kaznenog zakona.

Upravo u odnosu na ovu odlučnu okolnost, prvostupanjski sud nakon pomne analize zaključuje da se radilo od ad hoc grupi za počinjenje ovog jednog kaznenog djela, te da nije bilo njihove povezanosti niti radi nekih ranijih, a niti radi nekih budućih kaznenih djela koja bi zajedno činili. Pogrešno je zaključivanje državnog odvjetnika da bi izostavljanje pojma „udruženje“ u tekstu čl. 89. st. 22. Kaznenog zakona pojam grupe proširilo do te mjere da svako dogovaranje najmanje triju osoba na počinjenje kaznenog djela sa dogovorom o podjeli uloga u počinjenju tog jednog kaznenog djela, odmah samo po sebi ostvaruje i kvalifikaciju „grupe“ kako je ona definirana čl. 89. st. 22. Kaznenog zakona. I nadalje bitna razdjelnica radi li se o grupi u smislu čl. 89. st. 22. Kaznenog zakona ili samo o supočiniteljstvu u konkretnom kaznenom djelu je postojanje veze najmanje tri osobe radi „trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela“, tj. potrebna je dokazanost dogovora koji je bilo ranije već realiziran ili se

I Kž 921/05-8

dogovor odnosi na buduća kaznena djela. Kako za ovakav dogovor prema ispravnim utvrđenjima prvostupanjskog suda nije bila dokaza, nije niti povrijeđen kazneni zakon u pogledu pravne oznake kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima, te je žalba državnog odvjetnika u tome dijelu neosnovana.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kako je već navedeno u odnosu na pitanje „grupe“, nije u pravu državni odvjetnik, a nisu u pravu niti optuženici u dijelu kada presudu pobijaju zbog ovog žalbenog osnova.

Optužena T. P. ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja problematizira tvrdnjom utemeljenom na drugačijoj ocjeni uvjerljivosti iskaza optuženih bračnih drugova D. O. i S. O. i njihovog kuma S. F., tvrdeći da među ovim optuženicima postoji posebna međusobna povezanost, zbog čega je oni neosnovano terete, a što da sud nije imao u vidu u dovoljnoj mjeri kada je upravo na temelju ovog terećenja otklonio njenu obranu kao istinitu i točnu da bi u kaznenom djelu sudjelovala bez dragovoljnosti, tj. pod prisilom i strahom od prijetnji od strane optuženog D. O..

Međutim, prvostupanjski sud u obrazloženju presude daje uvjerljive razloge zašto ne prihvaća obranu optužene P. i te razloge u cijelosti prihvaća i sud drugog stupnja. Naime, upravo ona je ta koja poznaje sina oštećenika i zna kako osobne prilike oštećenika, tako i njihovu adresu na koju odvodi ostale optuženike. Njenu dragovoljnost u supočiniteljstvu, kao i samu ubrojivost, tj. isključenje navoda obrane o neubrojivosti, prvostupanjski sud ispravno obrazlaže valjanom ocjenom obrana ostalih suoptuženika, kao i nizom logički povezanih radnji kod optužene P. (prethodno izviđanje terena, odvođenje ostalih supočinitelja upravo na pravu adresu, njeno dozivanje oštećenice prema prethodnom dogovoru, a sve kako oštećenica ne bi posumnjala jer ju zove ženska osoba, te na posljetku telefonski kontakt tijekom izvršenja samog kaznenog djela sa supočiniteljima koji su ostali u kući oštećenika i fizički oduzimali predmete). Ovako utvrđeno postupanje optužene P., kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud, isključuje njeno postupanje pod prijetnjom, odnosno bez da bi mogla shvatiti značaj svoga djela i upravljati svojim postupcima, a koji navod obrane je isključio i vještak psihijatar, utvrdivši samo smanjenu ubrojivost kod optužene P..

Slijedom izloženog ispravno je utvrđeno činjenično stanje u odnosu na optuženu P. i na temelju tako ispravno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je izveo i valjane zaključke o ostvarenju kaznenog djela razbojništva u supočiniteljskom djelovanju kod optužene T. P.

Nije u pravu optuženi D. O. kada problematizira utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje njegove ubrojivosti u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

U odnosu na okolnost ubrojivosti ovog optuženika tijekom dokaznog postupka provedeno je psihijatrijsko vještačenje po vještaku D. dr. R., o čemu u spisu predmeta prileži kako pisani nalaz i mišljenje (list 346 – 370 i 483 – 486), tako i raspravni nalaz ovog vještaka (list 555). U ovim nalazima i mišljenjima, a na temelju „medicinske dokumentacije za ovog optuženika, osobnog pregleda, egzamena, psihologijske i psihijatrijske obrade“ optuženika, vještak je zaključio da je optuženik osoba čija je ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila tek smanjena, dakle ne isključena, kako to tvrdi optuženi D. O. u svojoj osobnoj žalbi. Prilikom davanja ovakvog nalaza i mišljenja psihijatrijski vještak je imao u vidu i

I Kž 921/05-8

cjelokupnu medicinsku dokumentaciju za ovog optuženika, pa dakle i okolnost njegovog liječenja u psihijatrijskoj bolnici. Upravo ovakva utvrđenja vještak je iznio i na glavnoj raspravi, kojom prilikom niti sam optuženik, a niti njegov branitelj nisu imali niti pitanja, niti primjedaba na ovakav nalaz i mišljenje.

Ovakav nalaz i mišljenje prvostupanjski sud je prihvatio kao istinit i točan i za ovakve svoje zaključke dao i valjano obrazloženje. Tvrdnja iz osobne žalbe optuženika da je vještačenje bilo provedeno površno očito predstavlja samo osobnu drugačiju ocjenu rada vještaka, a sve s ciljem izbjegavanja odgovornosti za ovo kazneno djelo.

Nije u pravu optuženi F. kada tvrdi da je „činjenična građa sa kojom zapravo kalkulira prvostupanjski sud očito deficitna“, obrazlažući ovu tvrdnju navodom da prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne analizira posebno iskaze oštećenika.

Točna je tvrdnja da obrazloženje prvostupanjske presude u dijelu kada obrazlaže utvrđenja o počinjenju kaznenog djela od strane optuženika kao supočinitelja ne analizira posebno iskaz samih oštećenika. Međutim, kako sud na temelju obrana samih optuženika nalazi nespornim njihove objektivne učine, a u tome dijelu ovi iskazi su suglasni s opisom postupanja optuženika kako su ih opisali sami oštećenici, ali samo u dijelu o kojem su oni imali saznanja, to i nije bilo potrebe, kako se radi o nespornim okolnostima postupanja optuženika, posebno analizirati iskaze ovih svjedoka. Kako tijekom samog dokaznog postupka, tako i u žalbenom postupku po navodima žalbi ostala je sporna subjektivna strana počinjenja kaznenog djela na strani svakog od optuženika, tj. je li njihovo postupanje bilo dragovoljno ili pod prisilom, odnosno je li bila isključena ubrojivost, te konačno je li njihova djelatnost ostvaruje obilježja supočiniteljske djelatnosti ili samo pomagačke djelatnosti. Za razjašnjenje ovih spornih okolnosti prvostupanjskom sudu i nije bila potrebna posebna analiza iskaza oštećenika, a svoja utvrđenja u tome dijelu prvostupanjski sud je ispravno izvodio analizirajući obrane samih optuženika, povezujući ih sa nalazima i mišljenjima psihijatrijskog vještaka u odnosu na vještačene optuženike.

U odnosu na utvrđenja suda o iznosu otuđenog novca i u tome dijelu, kada je obrazlagao odluku o imovinskopravnom zahtjevu, prvostupanjski sud je dao valjane razloge zbog čega nalazi utvrđenim da je iznos oduzetog novca upravo takav kako je to naznačeno u izreci presude i zbog čega je isti iznos različit od dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva.

Također, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao činjenice utvrđene u postupku, a koje se odnose na oblik učešća optuženog F. u počinjenju kaznenog djela.

Prvostupanjski sud analizom obrana ostalih optuženika kao i obrane samog optuženog F., koji vidi uzimanje elektrošokera, zatim tijekom vožnje do mjesta počinjenja kaznenog djela sudjeluje u dogovaranju o načinu počinjenja kaznenog djela, da bi potom sudjelovao u „maskiranju“ stavljanjem pokrivala za glavu, a zatim i aktivno s optuženim D. O. prijetio oštećenicima i primijenio prema njima silu, i konačno po samom priznanju sudjeluje u diobi plijena.

Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da ovakav oblik sudjelovanja u počinjenju kaznenog djela predstavlja supočiniteljstvo, za što je prvostupanjski sud dao i valjane razloge.

I Kž 921/05-8

Prema tome, ne radi se o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kako to tvrdi optuženi F. u svojoj žalbi.

Također, nije u pravu niti optužena S. O. kada ponavlja u svojoj žalbi navode iz same obrane da bi njena radnja mogla predstavljati tek eventualno pomagačku djelatnost, a i to što je činila da je postupala u strahu od svoga supruga D. O..

Prvostupanjski sud vrlo opširno na strani 20. i 21. presude obrazlaže zbog čega nalazi utvrđenim da optužena S. O. nije djelovala pod prijetnjama od strane svoga supruga, a također zbog čega se njene radnje ne mogu podvesti pod obilježja pomaganja, već upravo pod supočiniteljsku djelatnost i ove optuženice, te se žalitelj zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na iste razloge. U samoj žalbi ova optuženica ne navodi nove okolnosti radi potkrijepe svojih tvrdnji, već samo ponavlja navode svoje obrane, a koju obranu je sud otklonio.

U odnosu na odluku o kazni prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne, ali je na tako utvrđene činjenice, suprotno navodima žalbi optuženika, a sukladno tvrdnji iz žalbe državnog odvjetnika, dao odveć velik značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, ne dajući dovoljno značaja samoj težini počinjenog kaznenog djela u smislu količine utvrđene kriminalne volje na strani svakog od supočinitelja.

Naime, odluka da se počini razbojništvo u kući osoba za koje se zna da je jedna od njih invalidna osoba i ne može pružiti ozbiljniji otpor, a za drugu osobu, osim prijetnji plinskim pištoljem i elektrošokerom, istu se prisiljava da popije sadržaj injekcije, koji joj nisu uspjeli ubrizgati, a sve prema zajedničkom prethodnom dogovoru, predstavlja toliko visok stupanj kriminalne volje na strani svakog od supočinitelja, da ova okolnost u vezi ostalih utvrđenih otegotnih okolnosti, pa i kad se dovede u vezu sa utvrđenim olakotnim okolnostima jasnim ukazuje da su kazne na koje su optuženici osuđeni preblage.

Uvažavajući utvrđene omjere kazni obzirom na količinu učešća svakog od supočinitelja kao i proces individualizacije kazne, te ispravnim vrednovanjem ovih okolnosti, Vrhovni sud kao sud drugog stupnja prihvatio je žalbu državnog odvjetnika, a i u tome dijelu odbio žalbe optuženika (koji nisu naveli nove okolnosti već su samo sugerirali preocjenu utvrđenih okolnosti) te je preinačio prvostupanjsku presudu u odlukama o kazni na način da je svim optuženicima kazna zatvora na koju su osuđeni povećana za jednu godinu, tako da su sada isti osuđeni i to I optužena T. P. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, II optuženi D. O. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, III optuženi S. F. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci i IV optužena S. O. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Prema utvrđenjima Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, upravo ovakve kazne primjerene su težini počinjenog djela i kriminalnoj aktivnosti svakog od supočinitelja, kao i njihovim osobnim svojstvima kako su ona utvrđena tijekom prvostupanjskog postupka.

Odluka o sigurnosnim mjerama temelji se na ispravno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

Slijedom izloženog, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud

I Kž 921/05-8

pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, a uz primjenu odredbi čl. 390. st. 1. i čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 31. siječnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ana Garačić, v. r.