Gž-165/2018-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-165/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Vesni Rep kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Vesne Tkalčec, u parničnom predmetu tužitelja M. S. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika T. V. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima O. d. Š. & Š. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1995/16-85 od 28. studenoga 2017. godine, 20. veljače 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1995/16-85 od 28. studenoga 2017. godine.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku T. V., isplatiti tužitelju M. S. iznos od 8.144,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2017. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi mu parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.687,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj dana 13. prosinca 2017. godine zbog svih žalbenih razloga i zbog odluke o parničnom trošku te predlaže da drugostupanjski sud ukine napadnutu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na donošenje nove i zakonite odluke.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prema obrazloženju prvostupanjske presude predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala uslijed ozljeđivanja dana 7. srpnja 1998. godine oko 15,30 sati tijekom vožnje u dizalu u stambenoj zgradi u Z.

Presudom broj Pn-3890/01-35 od 5. studenoga 2007. godine prvostupanjski sud je naložio tuženicima Z. h. d.o.o. i T. V., vlasniku obrta „T.-D.“, da tužitelju solidarno isplate štetu u iznosu od 8.144,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i naknade mu troškove postupka, dok je preostali iznos tužbenog zahtjeva od 2.036,00 kn odbio kao neosnovan. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-253/08-2 od 1. rujna 2009. godine prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Z.i h. d.o.o. u cijelosti odbijen, dok je u odnosu na tuženika T. V., vlasnika obrta „T.-D.“, presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je da je T. V. ugovorom sklopljenim sa Z. h. d.o.o., kao upraviteljem zgrade, preuzeo obvezu održavanja dizala, što znači da se njegova odgovornost kreće u granicama obveza preuzetih tim ugovorom. Zbog toga da bi njegova eventualna odgovornost za štetu trećemu postojala tek ako bi se utvrdilo da on nije ispunio obveze preuzete ugovorom te da između njegovog propuštanja u ispunjenju ugovornih obveza i štete koja je nastupila trećemu postoji uzročno-posljedična veza, pri čemu bi odgovarao po općim pravilima odgovornosti za štetu s obzirom na krivnju, sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

U obrazloženju presude nadalje je navedeno da je prvostupanjski sud, nakon ponovne ocjene izvedenih dokaza, donio presudu broj Pn-253/10-53 od 29. siječnja 2016. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev. Rešenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-580/16-2 od 12. svibnja 2016. godine (list 146 do 149) navedena presuda je ukinuta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku detaljno ispita tuženika o načinu na koji je izvršavao ugovorne obveze servisiranja dizala i sastavljanju zapisnika ili radnih naloga, kada je obavio redovni mjesečni servis prije nastanka štetnog događaja i kada je trebao biti redovni mjesečni servis u lipnju odnosno srpnju 1998. godine te je li otklonio premosnicu na vratima dizala koju je prema njegovoj tvrdnji stavio tužiteljev otac mjesec dana prije štetnog događaja. Osim toga da ispita tuženika i na sve druge okolnosti koje bi se tijekom davanja iskaza eventualno ukazale bitnim za odlučivanje o njegovoj odgovornosti.

U nastavku postupka tužitelj je kao tuženika naznačio T. V. uz dostavu dokaza o tome da je tuženikov obrt prestao djelovati 8. ožujka 2016. godine.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud je u smislu upute drugostupanjskog suda ponovno ocijenio sve isprave priložene u spis te iskaze tužitelja, tuženika i svjedoka. Ponovo je saslušao tuženika, dok se tužitelj nije odazvao pozivu za ponovno saslušanje. Proveo je dokaz očevidom na mjestu spora i vještačenje po stalnom sudskom vještaku za dizala te ocijenio svu naknadno dostavljenu dokumentaciju.

Po mišljenju stalnog sudskog vještaka za dizala mag. ing. R. P. ne može se sa sigurnošću utvrditi zbog čega se nezgoda dogodila, kakvo je stanje postrojenja dizala bilo u trenutku nezgode i zašto se ono kretalo s otvorenim kabinskim vratima za vrijeme dok su se u njemu nalazile osobe, jer je izostao policijski uviđaj nakon nezgode 7. srpnja 1998. godine. Vještak je naveo da se u slučaju mogućnosti kretanja dizala kada su kabinska vrata otvorena dizalo mora odmah isključiti iz uporabe do otklanjanja kvara. Do takvog kretanja dizala može doći ako se prilikom vožnje rukama drže kontakti u zatvorenom položaju ili se isti zavežu odnosno zadrže u zatvorenom položaju ljepljivom vrpcom ili da se kontakti kratko spoje (premoste ili prebrikaju) u zatvorenom položaju.

Moguće je da do toga dođe i ako je pomični pod krivo podešen tj. nije podešen na opterećenje od 15 kg nego na višu vrijednost, zatim u slučaju da je električni sigurnosni kontakt pomičnog poda kratko spojen te da je osoba u kabini lakša od 15 kg. Takva opasna stanja da se ne mogu detektirati od strane servisera ako do njih dođe u intervalu između dva servisa, s time da je servis sukladno zakonu jednom mjesečno, a inače se servis vrši samo ako korisnik prijavi serviseru opasno stanje. Vještak je nadalje naveo da je zadnji servis dizala prema knjizi održavanja obavljen 24. lipnja 1997. godine (godina 1997. navedena je u sudskom zapisniku i u presudi očitom omaškom, jer zadnji servis prema knjizi održavanja na listu 263 izvršen je 24. lipnja 1998. godine) te da tom prilikom nije primijećena nikakva neispravnost dizala koja može dovesti do opasnosti po život i zdravlje korisnika, jer bi u protivnom serviser dizala to morao zabilježiti u knjizi održavanja i isključiti dizalo iz uporabe.

Među razlozima zbog kojih predmetno dizalo nije dobilo atest 1999. godine da nisu navedena kabinska vrata kao razlog nedobivanja atesta, već se radilo o više drugih razloga zbog kojih dizalo nije zadovoljilo aktualne propise, međutim, ti nedostaci nisu utjecali na siguran rad dizala u smislu opasnosti za život i zdravlje. Osim toga, da niti serviser niti Zavod za integralnu kontrolu ne smije isključiti dizalo iz pogona zbog nedobivanja pozitivnog certifikata, već tu odluku mogu donijeti samo suvlasnici. Unutarnja vrata dizala da je dužan zatvoriti korisnik dizala, prije nego što ga pokrene, što proizlazi iz upute za korištenje dizala koja se nalazi unutar samog dizala, a u kojoj stoji i da djeca do 12 godina ne smiju koristiti dizalo bez pratnje.

Nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud je prihvatio kao nepristran i obrazložen te sukladan pravilima struke, jer je vještak otklonio primjedbe tužitelja u iscrpnom usmenom obrazloženju u kojem je jasno i određeno naveo zbog kojih razloga dizalo nije trebalo biti isključeno iz upotrebe te koji su mogući uzroci nastanka štetnog događaja. Iz istog razloga odbio je zahtjev tuženika za izvođenje dokaza novim vještačenjem.

Prvostupanjski sud je prihvatio iskaze svjedoka i stranaka u dijelu u kojem su isti logični, uvjerljivi i međusobno sukladni te sukladni utvrđenjima vještaka. Prihvaćen je iskaz tuženika da su konkretne zgode bili premošćeni kontakti na unutarnjim vratima dizala, jer iz iskaza svjedoka D. B. proizlazi da se to događalo i ranije, odnosno da su stanari i ranije znali premošćivati kontakte, a iz iskaza svjedoka T. V. proizlazi da je tuženik prilikom intervencije nešto radio na kontaktima na vratima. Nadalje, iz iskaza svjedokinje K. V. proizlazi da dizalo uobičajeno nije vozilo s otvorenim unutarnjim vratima, a niti otac tužitelja svjedok D. S. nije u svom iskazu naveo neki drugi razlog zbog kojeg su vrata dizala ostala otvorena, a da je dizalo unatoč tome vozilo, niti je naveo da bi takvo stanje bilo prisutno dulje vrijeme. Istinitost iskaza tuženika glede održavanja dizala utvrđena je i iz sadržaja knjige održavanja dizala iz koje proizlazi da je dizalo redovito mjesečno servisirano te da je 24. lipnja 1998. godine izvršen redovni servis dizala, kojom prilikom nisu naznačene nikakve primjedbe u smislu njegove neispravnosti. Iz podataka o izvršenim radovima utvrđeno je da su 21. listopada 1997. godine nađeni brikani kontakti kabinskih vrata te da su isti ponovno stavljeni u funkciju, što je sukladno iskazu tuženika i svjedoka B. da se to znalo događati i prije. Utvrđeno je nadalje da u vrijeme štetnog događaja dizalo nije radilo ispravno, jer je vozilo s otvorenim unutarnjim vratima kabine koja unatoč uputi u samom dizalu nije zatvorio tužitelj niti svjedok I. K. Isto tako, utvrđeno je da se tužitelj samostalno koristio dizalom u dobi od 8 godina, dok se prema uputi u dizalu nije smio koristiti dizalom bez pratnje odrasle osobe. Utvrđeno je da tuženik kao serviser dizala nije imao saznanja o neispravnosti dizala koju je prouzročila nepoznata osoba sve do dana štetnog događaja.

Iz sadržaja Ugovora o održavanju dizala broj 02/03-29/96 zaključenog između pravnog prednika stambenog upravitelja i tuženika utvrđeno je da se tuženik ugovorom obvezao održavati predmetno dizalo, a održavanje obuhvaća redovni mjesečni servis, zamjenu neispravnih i oštećenih dijelova prema specifikaciji materijala za mjesečno održavanje dizala te ostale popravke i zamjenu dijelova i sklopova dizala koji nisu obuhvaćeni mjesečnim servisom i održavanjem. Tuženik je ugovorom preuzeo i obvezu isključiti dizalo iz uporabe i o tome obavijestiti upravitelja zgrade i korisnike ako se pri pregledu dizala utvrde nepravilnosti koje mogu dovesti do opasnog pogonskog stanja, s tim da je dužan intervenirati na dizalu odmah, a najkasnije u roku od 12 sati od prijema poziva za hitan popravak. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da neispravnost dizala u trenutku štetnog događaja nije posljedica tuženikovog neizvršavanja ili neurednog izvršavanja obveza preuzetih ugovorom niti je tuženik propustio isključiti dizalo iz uporabe, jer za to nisu postojali razlozi prilikom prethodnog mjesečnog servisa, a tuženik prije štetnog događaja nije imao dojavu o neispravnosti unutarnjih vrata dizala. Po ocjeni prvostupanjskog suda tuženik bi bio odgovoran za predmetnu štetu nastalu tužitelju u slučaju da je prilikom redovnog mjesečnog servisa mogao zapaziti da predmetno dizalo iz nekog razloga vozi s otvorenim unutarnjim vratima, a da taj nedostatak nije otklonio i nije isključio dizalo iz uporabe, ili da su ga stanari pozvali zbog tog nedostatka, a on se njihovom pozivu nije odazvao ili se pozivu odazvao, ali nedostatak nije otklonio a unatoč tome dizalo nije isključio iz uporabe. Budući da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno da je do predmetnog štetnog događaja došlo uslijed tuženikovog neizvršavanja ili neurednog izvršavanja obveza preuzetih Ugovorom o održavanju dizala broj 02/03-29/96 prvostupanjski sud je ocijenio da ne postoji njegova odgovornost u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da je onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan istu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilne.

Tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nije naveo u čemu se sastoji bitna povreda. Zbog toga je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u odnosu na one bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da takvih bitnih povreda nema, odnosno da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

U žalbi protiv presude tužitelj je naveo da su prema njegovom pravnom stajalištu nesporno utvrđene činjenice da je dizalo opasna stvar, da je od 8. prosinca 1997. godine neispravno i da je tuženik bio svjestan da je stanje lifta takvo da nije smio biti u upotrebi. Nadalje, da dizalo nikada nije dobilo pozitivan atest jer je neprestano neispravno, a što je vidljivo i iz Atesta iz 1999. godine u kojemu je naveden čak 21 nedostatak. Po mišljenju tužitelja serviser mora takvo dizalo bez odgode isključiti iz upotrebe sve dok se ne uklone svi nedostaci navedeni u Atestu, pri čemu se u žalbi očitovao na neke od nedostataka utvrđenih u Atestu 1999. godine. Tužitelj je nadalje u žalbi istaknuo da nije dokazana tvrdnja tuženika da su kontakti dizala bili često premošćivani, jer je na tu okolnost dostavio samo jedan dokument i to presliku jedne stranice iz knjige održavanja dizala s nadnevkom 26. listopada 1997. godine. U žalbi osporava i nalaz vještaka navodeći da isti nije u skladu s pravilima struke te da vještak svojim iskazom danim na ročištu 17. studenoga 2017. godine nije uspio obraniti svoj nalaz i mišljenje.

Budući da je ovaj sud u cijelosti prihvatio utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st.

1. i potvrđena je prvostupanjska presuda, time da ovaj sud u smislu čl. 375. st.

5. ZPP-a ovu svoju odluku nije dalje posebno obrazlagao, već upućuje tužitelja na jasno i detaljno obrazloženje suda prvog stupnja u odnosu na sve razloge koje je tužitelj isticao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, a koje je sada ponovno istaknuo i u žalbi. Ovdje samo treba dodati da tuženik ne odgovara po načelu objektivne odgovornosti, kako to tužitelj očito pogrešno smatra, jer nije imalac odnosno vlasnik dizala (čl. 174. st.

1. ZOO-a) kao opasne stvari, već odgovara po načelu krivnje (čl. 154. st.

1. ZOO-a), pa kako je dokazao da je svoje ugovorne obveze uredno izvršavao, jer je prije štetnog događaja uredno izvršio mjesečni servis dizala, a od servisa do štetnog događaja ga nitko od korisnika nije zvao radi prijave kvara ili neispravnosti dizala, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik nije kriv za nastanak štetnog događaja. Što se tiče nedobivanja pozitivnog Atesta 1999. godine od strane Zavoda (koja kontrola je izvršena nakon štetnog događaja pa ta činjenica nije ni odlučna), iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da među razlozima zbog kojih dizalo nije dobilo atest nisu navedena kabinska vrata, već se radi o više drugih razloga zbog kojih dizalo nije zadovoljilo aktualne propise, ali da ti nedostaci nisu utjecali na siguran rad dizala u smislu opasnosti za život i zdravlje.

Zbog toga tužitelj neosnovano ističe da se vještak morao očitovati o svakom od nedostataka navedenih u Atestu 1999. g., tim više što je atestiranje provedeno nakon štetnog događaja pa ne odražava stanje dizala na dan štetnog događaja. Osim toga, iz nalaza vještaka proizlazi da niti serviser niti Zavod ne smije isključiti dizalo iz pogona zbog same činjenice nedobivanja pozitivnog certifikata, već tu odluku mogu donijeti samo suvlasnici. Tuženik, sukladno ugovorom preuzetim obvezama, mora isključiti dizalo iz pogona jedino zbog nedostataka koji su opasni za život i zdravlje korisnika, a takve nedostatke prilikom redovnog servisa dizala nije utvrdio, dok mu od dana servisa do dana štetnog događaja nitko takve nedostatke nije prijavio.

Zbog toga su žalbeni navodi tužitelja vezani uz atest dizala i obavezu tuženika da isključi dizalo iz uporabe također potpuno neosnovani.

Koprivnica, 20. veljače 2018.

Sutkinja

Vesna Rep v. r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik Voditeljica posebne sudske pisarnice stalne službe

Koraljka Košuta