Appeal dismissed; employee barred from reinstatement due to missing pre-litigation administrative complaint within 15 days.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal, upholding the lower courts' decision to reject his claim for reinstatement. The plaintiff argued for his return to a history teaching position, but the court found he failed to file a required administrative complaint within 15 days of learning his rights were violated. Consequently, the court ruled that the statutory deadline for seeking judicial protection had expired, rendering the lawsuit inadmissible.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa: An employee loses the right to seek judicial protection for a labor dispute if they fail to submit a complaint to the competent organizational body within 15 days of becoming aware of the violation of their rights.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 662/03-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. D. iz Z., koga zastupa D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika Srednje škole "Kneza Branimira" Benkovac, koga zastupa ravnatelj, a ovoga punomoćnik Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Zadru od 25. rujna 2003. godine, br. Gž 137/03, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru od 19. rujna 2002. godine, br. P 1416/98, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2004. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužiteljeva tužba kao nedopuštena.
Drugostupanjski sud je potvrdio rješenje prvostupanjskog suda. Protiv rješenja drugostupanjskog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači u smislu navoda revizije ili da ukine rješenja obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Tužitelj ne iznosi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili nižestupanjski sudovi, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na radno mjesto profesora povijesti, te da regulira dugovanja s osnove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod pravnog prednika tuženika u Benkovcu, i to kao profesor povijesti, da je tamo radio do 3. srpnja 1991. godine kada je zajedno s ostalim profesorima izbjegao iz Benkovca, te se prijavio tadašnjem Sekretarijatu društvenih djelatnosti Općine Zadar, da nije raspoređen ni u jednu od škola i da nije primao naknadu plaće. Također je utvrđeno da se tužitelj obraćao različitim institucijama za zaštitu svog radnopravnog statusa, ali ne i tuženiku, da nije nikada primio pisanu odluku tuženika o eventualnom prestanku radnog odnosa, te da je tuženik ponovo počeo s radom 18. rujna 1995. godine nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" s dvanaest ranijih djelatnika, da se tuženik ni tada nije obraćao tuženiku, već je 23. rujna 1998. godine podnio predmetnu tužbu kojom traži da ga se vrati na ranije radno mjesto, regulira njegovo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, te plati naknada neisplaćene plaće.
Nižestupanjski sudovi su pravilno u razrješenju ovoga spora primijenili odredbe ranije važećega Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94), jer je taj zakon bio na snazi kada su nastupile činjenice odlučne za ovaj spor. Tako po odredbi čl. 80. spomenutog zakona radnik ima pravo nadležnim organima u organizaciji odnosno poslodavcu podnositi zahtjeve radi osiguranja svojih prava iz radnog odnosa kao i prigovor protiv odluke što ih ti organi donose o njegovim pravima, obvezama i odgovornosti.
Spomenuti prigovor radnik može podnijeti u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava, a po povredi čl. 80. st. 2. Zakona.
Po odredbi čl. 83. Zakona radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku o njegovu prigovoru u roku od 30 dana, on ima pravo u sljedećem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Po odredbi st. 2. toga članka radnik ne može tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom ako prethodno nije tražio zaštitu pred nadležnim organom u organizaciji.
Budući da tužitelj nikada nije primio odluku u pisanom obliku od tuženika, to je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da je on bio dužan podnijeti prigovor nadležnom organu u roku od 15 dana od dana kada je saznao da je povrijeđeno njegovo pravo. Ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno uzeli da je dan saznanja za povredu prava za tužitelja bio svakako dan kada je tuženik nakon vojnoredarstvene akcije "Oluja" počeo radom s ostalim profesorima koji su ranije radili kod pravnog prednika tuženika, u koju nije bio uključen i tužitelj.
Budući da se tužitelj u spomenutim rokovima ni nakon toga dana nije obraćao tuženiku, već je tri godine nakon toga podnio predmetnu tužbu, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je to on učinio nakon proteka zakonskog roka u kojemu je imao pravo na to, a protekom tog roka da je izgubio pravo na sudsku zaštitu, pa su stoga dalje pravilno odlučili kada su njegovu tužbu kao nedopuštenu odbacili.
Nisu od odlučne važnosti prigovori u reviziji da se tužitelj obraćao drugim organima radi zaštite svojega radnopravnog statusa, te da tuženik ni nakon što je on podnio tužbu nije znao kakav je njegov radnopravni status odnosno da je zadržao njegovu radnu knjižicu.
Iz svih navedenih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 26. svibnja 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.