Legislator Case Law & Legislation
Revr-261/2002-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on severance pay calculation for re-employed workers under bankruptcy.

Case Number Revr-261/2002-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Croatian Supreme Court dismissed the appellants' appeal against a final judgment confirming lower courts' rejection of their severance pay claims. The appellants, former employees re-hired after a bankruptcy-induced termination, argued for a full severance calculation based on their total career length. The court ruled that the law only entitles re-employed workers to severance calculated from their date of re-employment until the subsequent termination, rejecting the claim for the entire prior career duration.

Legislator headnote

AI generated

Članak 118. stavak 2. Zakona o radu; Članak 354. stavak 2. točka 10. Zakona o parničnom postupku: Re-employed workers are entitled to severance pay calculated only from the date of re-employment until termination, not for the entire prior career duration.

Keywords

AI generated
severance pay calculation re-employment rights bankruptcy termination labor law interpretation appeal dismissal continuous employment period Zakon o radu

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl.
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
čl. 118. st. 2. Zakona o radu
- da je otpremnina za vrijeme provedeno na radu nakon ponovnog zapošljavanja u smislu čl. 118. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/2001 – dalje ZR) iznosila za tužiteljicu I.G.
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-261/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. Ivana Kaladića, Gordana Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz O., D. L. iz O., M. Š. iz O., V. L.. koje zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik iz O., protiv tuženika O. d.d. O., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 22. listopada 1998. godine broj Gž-1870/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 6. srpnja 1998. godine broj Pr-805/97, u sjednici održanoj 22. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine i to tužiteljici I.G. u iznosu od 4.093,80 kn, D.L. 12.845,12 kn i M.Š. 14.031,25 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 1997. godine do isplate, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te su predložili ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio revizijske navode i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Neosnovan je prigovor revidenata da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je zbog otvaranja stečajnog postupka tužiteljima prestao radni odnos kod tuženika dana 2. svibnja 1991. godine,

- da su se tužitelji nakon nekog vremena ponovno zaposlili kod tuženika i to tužiteljica I.G. 24. studenog 1994. godine, D.L. 5. listopada 1992. godine, a M.Š. 1. listopada 1992. godine,

- da je tužiteljima otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je odlukama o otkazu ugovora o radu utvrđeno svakom od tužitelja pravo na otpremninu u iznosu od 4.000,00 kn,

- da su tužitelji radili kod tuženika do 28. travnja 1998. godine, a od 29. travnja 1997. godine ostvaruju svoja prava u RF MIORH,

- da je otpremnina za vrijeme provedeno na radu nakon ponovnog zapošljavanja u smislu čl. 118. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/2001 – dalje ZR) iznosila za tužiteljicu I.G. 1.471,60 kn, tužitelja D.L. 2.807,52 kn i M.Š. 2.882,12 kn,

- da je za iznos otpremnine od 4.000,00 kn sklopljena u tijeku postupka između stranaka sudska nagodba na ročištu od 6. srpnja 1998. godine.

Nakon sklapanja sudske nagodbe, predmet spora je ostao zahtjev tužitelja za isplatu razlike između tog iznosa o kojem su se nagodili i iznosa otpremnine za ukupno trajanje radnog staža bez obzira na prestanak radnog odnosa zbog stečaja.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljima pripada pravo na otpremninu samo za razdoblje od ponovnog zapošljavanja kod tuženika do prestanka radnog odnosa.

Naime, odredbom čl. 118. ZR propisano je pravo zaposlenika, koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada (osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem zaposlenika) na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljima je utvrđena otpremnina u visini od 4.000,00 kn, što nije u suprotnosti sa odredbom čl. 118. st. 2. ZR, jer je više od najmanjeg propisanog tom odredbom (jedna polovina prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca). Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Tako je o reviziji tužitelja odlučeno na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 22. svibnja 2002. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.