Legislator Case Law & Legislation
I Kž-805/2002-6 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence for voluntary withdrawal from attempted rape.

Case Number I Kž-805/2002-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted rape with voluntary withdrawal. While the court upheld the finding of guilt and the factual basis regarding the victim's testimony and lack of DNA evidence, it found a significant error in the sentencing calculation. The court ruled that the first-instance judge failed to adequately weigh the mitigating circumstance of voluntary withdrawal, resulting in a sentence that was too severe compared to the statutory guidelines.

Legislator headnote

AI generated

čl. 188. st. 4. KZ; čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ; čl. 56. st. 1. i 2. KZ; čl. 390. st. 1. ZKP: The court of appeal must review the sentencing decision independently and may reduce the penalty if the first-instance court failed to properly evaluate mitigating circumstances such as voluntary withdrawal from the commission of the crime.

Keywords

AI generated
attempted rape voluntary withdrawal sentencing guidelines mitigating circumstances criminal appeal Croatian Criminal Code partial remand

Cited Legislation

AI generated
čl. 188. st. 4. KZ
zbog kaznenog djela pokušaja silovanja od kojeg je dragovoljno odustao iz čl. 188. st. 4. KZ-a u svezi s čl.
čl. 33. KZ
čl. 34. KZ
čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ
Naime, okolnost da se prvostupanjski sud pri izricanju kazne pozvao na odredbu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a ne predstavlja povredu kaznenog zakona.
čl. 63. st. 1. KZ
d) KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27.
čl. 122. st. 4. ZKP
Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl.
čl. 373. st. 1. ZKP
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio je spis Vrhovnom sudu, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
čl. 374. st. 1. ZKP
U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj.
čl. 379. st. 1. ZKP
Osim navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u pogledu postojanja drugih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč.
čl. 58. st. 3. KZ
Bez obzira što je optuženik dragovoljno odustao od pokušaja kaznenog djela, izričaj, odnosno smisao odredbe čl. 58. st. 3. KZ-a omogućava sudu da primjeni ili ne primjeni granice ublažavanja koje su propisane odredbom čl.
čl. 56. st. 1. i 2. KZ
Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku nije pravilno cijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni.
čl. 390. st. 1. ZKP
Slijedom toga ovaj drugostupanjski sud, je na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni, te ga osudio kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-805/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog, Erike Kocijančić, mr. sci. Branka Zmajevića i Ante Potrebice, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M.

V., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. u vezi s čl. 33. i 34. KZ, odlučujući o žalbi optuženika, podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 04. rujna 2002. godine, broj: K-10/02, u sjednici održanoj 27. veljače 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko, a u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja S. J., odvjetnika u D.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M.V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. M.V. za djelo zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim na temelju odredbe čl. 188. st. 4. u vezi čl. 33. i 34. KZ-a i čl. 57. st. 1. i st. 2. toč. d) KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. prosinca 2001. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. M.V. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u njenom pobijanom a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio je krivim opt. M.V. zbog kaznenog djela pokušaja silovanja od kojeg je dragovoljno odustao iz čl. 188. st. 4. KZ-a u svezi s čl. 33. i 34. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju istih zakonskih propisa a

. d) KZ-a optuženom je izrečena kazna zatvora u primjenom odredbe čl. 57. st. 1. i st. 2. toč

trajanju od dvije godine. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu određeno je uračunavanje pritvora od 27. prosinca 2001. godine, pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6 ZKP.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu osobno i putem branitelja S.J., odvjetnika u D.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio je spis Vrhovnom sudu, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj. S obzirom da je optuženik u pritvoru i ima branitelja, predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da prisutnost optuženika na sjednici vijeća nije svrhovita, te nije određeno njegovo dovođenje. Budući da branitelj optuženika nije pristupio na sjednicu, iako je uredno obaviješten, sjednica vijeća je u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u njegovoj odsutnosti.

Žalba je djelomično osnovana.

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP. Doduše, prvostupanjski sud u odnosu na ispitivanje oštećenice, provedeno u fazi pripremanja glavne rasprave nije primijenio odredbu čl. 119. st. 2. Zakona o sudovima za mladež, jer nije osigurao osobno prisustvo optuženika, ali je ispitivanju bio prisutan njegov branitelj. Stoga, okolnost da optuženik nije i osobno bio nazočan ispitivanju oštećenice nije utjecalo niti je moglo utjecati na presudu, pa slijedom toga nije ostvarena ni bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP na koju ukazuje optuženik u žalbi.

Isto tako nije ostvarena ni daljnja bitna postupovna povreda iz istog članka, jer suprotno žalbenim navodima optuženika, prepoznavanje optuženika je provedeno u cijelosti sukladno odredbama čl. 240. ZKP-a i nema uvjeta za izdvajanje rečenog zapisnika iz spisa. To stajalište zauzeo je ovaj drugostupanjski sud u odluci od 27. lipnja 2002. godine, broj:

I Kž-534/02-3. Prema tome isti prigovori optuženika glede zakonitosti procesne radnje prepoznavanja su već pravomoćno odbijeni navedenom odlukom Vrhovnog suda, povodom njegove žalbe protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju njegovog prijedloga za izdvajanje iz spisa, pored ostalog, i zapisnika o prepoznavanju (list 18), pa se žalitelj upućuje na razloge iznesene i u tom rješenju (list 231 do 233). Naime, postupanje redarstvene vlasti u odnosu na utvrđivanje identiteta počinitelja kaznenog djela na štetu oštećenice provedeno je u skladu s odredbom čl. 177. st. 2. ZKP i takvo postupanje predstavlja jednu od mjera izvida kaznenih djela. Zbog toga, okolnost da je u policiji oštećenoj pokazan album s fotografijama potencijalnih počinitelja, te da je oštećenica tom prilikom prepoznala počinitelja, a prije samog prezentiranja albuma je navela i ime počinitelja kako joj se on kritične zgode predstavio, ne može dovesti u dvojbu zakonitost radnje prepoznavanja, jer u suprotnom odredbe o izvidu kaznenih djela ne bi imale smisla. Ovo stajalište proizlazi i iz odredaba čl. 179. st. 1. ZKP na koje se poziva i žalitelj, jer, ako redarstvene vlasti radi utvrđivanja istovjetnosti mogu osumnjičenika snimati, a po odobrenju istražnog suca i objaviti njegovu sliku, onda to sadrži u sebi i pokazivanje slike svjedocima i oštećenicima. Takvo postupanje samo po sebi ne isključuje izvođenje istražne radnje prepoznavanja u skladu s odredbom čl. 240. ZKP, koja je u vrijeme počinjenja djela bila na snazi, a niti prema sada važećim odredbama čl. 243. a) ZKP.

Zbog svega navedenog nije relevantno pozivanje žalitelja na presudu istog prvostupanjskog suda u kojoj je navodno zauzeto suprotno stajalište od navedenog stajališta ovog drugostupanjskog suda.

Nadalje, optuženik nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, okolnost da se prvostupanjski sud pri izricanju kazne pozvao na odredbu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a ne predstavlja povredu kaznenog zakona. Bez obzira što je optuženik dragovoljno odustao od pokušaja kaznenog djela, izričaj, odnosno smisao odredbe čl. 58. st. 3. KZ-a omogućava sudu da primjeni ili ne primjeni granice ublažavanja koje su propisane odredbom čl. 57. st. 2. KZ-a. Zbog toga, nisu utemeljeni žalbeni navodi optuženika da je prvostupanjski sud, pozivajući se pri izricanju kazne i na odredbu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a, primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

Osim navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u pogledu postojanja drugih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. citiranog članka, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i za činjenične navode iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, nisu utemeljeni prigovori optuženika na zaključak prvostupanjskog suda o rezultatu vještačenja kontaktnih tragova, jer rezultate tog vještačenja sud uzima kao dodatnu okolnost i argument za ocjenu iskaza oštećenice na kojem temelji svoje utvrđenje da je upravo optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Optuženik i sam u svojoj žalbi (list 289), navodi da je u kritično vrijeme bio u prostorijama WC-a, te da se je izlazeći van potukao sa tri mladića i da je prvog od njih svojom glavom udario u njegovu glavu, a tu okolnost je u svom prvom iskazu opisala i oštećenica (list 40).

Okolnost da biološko vještačenje, DNA analiza nije dala nikakve rezultate je irelevantna, jer s obzirom na okolnost inkriminiranog događaja i dragovoljni odustanak optuženika od pokušaja izvršenja djela, nisu ni nastali tragovi za takvo vještačenje.

Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio saslušanje svjedoka M.M., M.E. i konobara iz disco-cluba gdje se inkriminirani događaj dogodio, jer je iz samog prijedloga vidljivo da oni o inkriminiranom događaju ne znaju ništa, a ni okolnosti, na koje su predloženi, ne mogu dovesti u dvojbu pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, optuženik je u pravu kada se žali zbog odluke suda o kazni. Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku nije pravilno cijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Naime, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud u korist optuženika nije dovoljno i pravilno vrednovao okolnost da je on dragovoljno odustao od pokušaja počinjenja kaznenog djela. Zbog toga, bez obzira što je optuženik ranije osuđivan za imovinska kaznena djela, primjerena kazna za predmetno kazneno djelo je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Slijedom toga ovaj drugostupanjski sud, je na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni, te ga osudio kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 27. veljače 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.