Croatian Supreme Court dismisses appeal on non-existence of de facto parent-child relationship for damages.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellants' appeal against a lower court ruling denying non-material damages for the death of a grandchild. The appellants argued they acted as parents, but the court found the grandparents did not fully replace the parents in caregiving duties. Consequently, the court held that the legal requirement for a de facto parent-child relationship was not met, upholding the denial of compensation.
Legislator headnote
AI generatedČl. 201. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima; Čl. 392.a Zakona o parničnom postupku: Compensation for mental suffering due to the death of a close relative is granted only to immediate family members or extended family who have fully replaced the parents in the care and upbringing of the deceased.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev 145/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari I. tužitelja A. K. i II. tužiteljice K. K., oboje iz Š. P., koje zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3257/09 od 14. rujna 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-14/06 od 3. travnja 2008., u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3257/09 od 14. rujna 2010. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-14/06 od 3. travnja 2008. kojom su odbijeni I. i II. tužitelji s tužbenim zahtjevom na isplatu svakome iznosa 220.000,00 kn na ime nematerijalne štete sa pripadajućom zateznom kamatom od 2. siječnja 2006. do isplate i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova (toč. I. izreke), te im je ujedno naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu 2.375,00 kn (toč. II. izreke).
Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga nog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava bitne povrede odredaba parnič
preloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude na načina da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz obvezu tuženika naknaditi tužiteljima parnične troškove.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.
Iako se tužitelji u reviziji pozivaju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, istu pobliže ne obrazlažu u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.
U okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji velikim dijelom revizijskih navoda zapravo osporavaju utvrđeno činjenično stanje i izvode drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi iz čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe (unuka).
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je dana ... došlo do prometne nezgode na državnoj cesti između Š. P. i K. u kojoj je smrtno stradao maloljetni M. K. , unuk I. i II. tužitelja;
- da su I. i II. tužitelji živjeli u zajedničkom kućanstvu sa svojim sinom M. K. (stariji) i njegovom suprugom,
- da su njihov sin i snaha imali dvoje djece od kojih je jedno i pokojni M., koji je i rođen u kući djeda i bake,
- da su se brinuli o djeci i pomagali povremeno i novčano za naknadu odjeće i obuće, te
stariji nakon što je napravio kuću odselio od tužitelja sa svojom obitelji,
- da se M. K. 2
da su on i njegova supruga skrbili o svojoj djeci, te da ih on i supruga nisu zanemarili iako su im u tome pomagali i I. i II. tužitelji, kako čuvanjem i brigom tako i novčano. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj zajednici života u kojoj bi baka i djed u postupnosti zamijenili roditelje, pa zaključuju da tužitelji ne ulaze u krug osoba kojima bi temeljem čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99
– dalje: ZOO) a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja i primjenjuje se i u ovom slučaju, pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe, zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev.
U revizijskoj fazi postupka je i dalje je sporno pripada li tužiteljima pravo na naknadu štete koju trpe zbog smrti svoga unuka.
Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Takva naknada se može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica za života (st. 2. istog članka).
Imajući na umu navedenu odredbu čl. 201. ZOO, te činjenice utvrđene po nižestupanjskim sudovima pravilno su i po ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi primijenili naprijed navedenu odredbu Zakona o obveznim odnosima, kada su odbili tužbeni zahtjev, ocijenivši da tužiteljima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe. Naime, navedenom zakonskom odredbom nije predviđena mogućnost da takva naknada pripada baki i djedu. Baki i djedu bi samo iznimno pripadalo pravo na naknadu za duševne boli zbog smrti unuka kad bi oni u odsutnosti ili nebrige roditelja, potpuno zamijenili roditelje kada je riječ o brizi oko odgoja i uzdržavanju unuka.
U konkretnom slučaju tužitelji nisu potpuno zamijenili roditelje jer su se roditelji skrbili za pokojnog M. K. pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 201. ZOO.
Prema tome, neosnovano tužitelji ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pozivajući se pri tome na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1929/84 i Gž 92/83, s obzirom da je u navedenim odlukama zauzeto pravno shvaćanje prema kojem se to pravo priznaje samo u slučaju kada je postojala trajnija zajednica života između bake, djeda i unuka koju su potpuno zamijenili roditelje, a što u onom konkretnom predmetu nije slučaj.
Neosnovano se nadalje tužitelji pozivaju na primjenu odredbe čl. 1101 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05). To zbog toga jer je ZOO/05 stupio na snagu 1. siječnja 2006., pa kako je u konkretnom slučaju štetni događaj od ... to imajući na umu odredbu čl. 1163/05 i nije moguće primjenjivati odredbe ZOO/05 na odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog zakona.
S obzirom na izloženo, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 17. siječnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.