Legislator Case Law & Legislation
Rev-1056/1998-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal for unjust enrichment due to failure to object to enforcement decision.

Case Number Rev-1056/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment confirming a first-instance decision. The appellant argued that the defendant received money without legal basis under unjust enrichment laws, claiming they failed to object to a prior enforcement order due to a mistake. The court ruled that the transfer of funds was based on a valid, final court decision, meaning the defendant had a legitimate legal ground for the payment. Consequently, the appellant could not use this appeal to correct their earlier procedural failure to challenge the enforcement order.

Legislator headnote

AI generated

Articles 210, 211, 212 of the Obligations Act; Article 393 of the Civil Procedure Act: A party cannot claim unjust enrichment to recover funds transferred pursuant to a final and enforceable court decision if they failed to exercise their right to object to that decision through proper legal remedies.

Keywords

AI generated
unjust enrichment final court decision procedural default enforcement order civil procedure appeal

Cited Legislation

AI generated
Article 210 of the Obligations Act
Article 211 of the Obligations Act
Article 212 of the Obligations Act
Article 354, paragraph 2, item 10 of the Civil Procedure Act
Article 386 of the Civil Procedure Act
Article 393 of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1056/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. a., d.d. P., zastupan po odvjetnici R. B. iz R., protiv tuženika D. B., zastupan po punomoćniku A. B., dipl. pravniku kod tuženika, radi vraćanja stečenog bez osnove, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli od 25. kolovoza 1997. godine br. Gž-806/97 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama od 3. prosinca 1995. godine br. P-441/96, u sjednici održanoj dana 18. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 25.535,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama počam od 29. lipnja 1993. godine do isplate.

Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.974,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinače pobijane presude i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa, kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Tužitelj ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ni materijalno pravo nije pogrešno utvrđeno.

Tužitelj prigovara primjeni čl. 211. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), smatrajući da je njegov tužbeni zahtjev osnovan temeljem čl. 210. ZOO, budući da je tužitelju platio sporni iznos, a nije trebao. Pravni zaključak tužitelja nije osnovan.

Naime, rješenjem o izvršenju Okružnog suda u R. od 23. ožujka 1993. godine određeno je izvršenje temeljem vjerodostojne isprave, te obvezan tužitelj isplatiti iznose po fakturama zajedno sa zateznim zakonskim kamatama i troškovima izvršenja. Po pravomoćnosti rješenja izvršenje je provedeno prijenosom iznosa od 25,535.264 HRD (25.535,26 kn) sa novčanih sredstava tužitelja koji se vode na računu ZAP-a na račun tuženika dana 29. lipnja 1993. godine.

Tužitelj u tužbi navodi da nije vlastitom greškom uložio prigovor protiv navedenog rješenja iako da je potraživanje tuženika neutemeljeno, odnosno nepostojeće (jer da fakture temeljem kojih je tuženik predložio izvršenje tužitelju nikad nisu dostavljene, a ugovori iz kojih su fakture proizašle raskinuti su ranije), pa stoga u ovoj parnici traži da se tuženik temeljem čl. 210. ZOO obveže na vraćanje iznosa stečenog bez osnove.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su utvrdili da je naplata izvršena na temelju pravomoćnog rješenja, pa da na strani tuženice postoji valjana pravna osnova, po kojoj je izvršeno plaćanje, te da se stoga tužitelj bez uspjeha poziva na okolnost da je na strani tuženika nastalo stjecanje bez osnova u smislu odredbe čl. 210. ZOO. Naime, osnovano nižestupanjski sudovi ističu, a njihov pravni zaključak prihvaća i ovaj sud, da je tužitelj imao pravo i mogućnost odgovarajućim pravnim lijekom osporavati potraživanje tuženika, što tužitelj kako kaže vlastitom greškom je propustio učiniti, to suprotno tvrdnji tužitelja prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika ima svoju osnovu, koja ni u jednom trenutku nije otpala, i to u valjanoj pravomoćnoj i izvršnoj sudskoj odluci.

Stoga tužitelj ne može kroz ovaj postupak ispraviti svoj propust u ulaganju prigovora na rješenje o izvršenju.

Nije ni od značaja za razrješenje ovog spora odredba čl. 211. ZOO, a niti je moguće primijeniti odredbu čl. 212. (dvostruka isplata duga) jer nisu ispunjenje pretpostavke za primjenu te odredbe.

Neosnovano se tužitelj poziva i na institut naknade štete.

Točno je da sud nije vezan pravnim osnovom, pa ga tužitelj mogao istaknuti u i reviziji, no kako tužitelj nije naveo činjenice, a niti su one stoga utvrđivane u postupku iz kojih bi proizlazile sve pretpostavke za naknadu štete, a u reviziji se nove činjenice i ne mogu isticati, to se i taj prigovor tužitelja ukazuje neosnovanim.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 18. travnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.