Revr-1622/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1622/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. & S. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-941/15-2 od 26. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-8993/14-122 od 6. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi na obvezivanje tuženika:

- isplatiti tužitelju 870.283,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do isplate,

- „nadalje plaćati“ tužitelju po 3.560,83 kn mjesečno s "dospijećem svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec time da dospjele iznose plati u roku od 15 dana" zajedno s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na svaki pojedini iznos od njihova dospijeća do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Navodi revidenta da sudovi nisu cijenili pojedine provedene dokaze - a iz provedenih su pogrešno ocijenili da je tuženik donio prijepornu Odluku o otkazu te pokušao mu je uručiti (a da je on "odbio primitak iste"), sve uz tvrdnju da bi ovdje valjalo prihvatiti da nije imao saznanja o toj Odluci i njezinom sadržaju (obzirom da se ne nalazi u spisu, nije je primio - i upitno je "da li takova Odluka uopće i postoji"), u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), u ovome stupnju postupka ne mogu se uzeti u razmatranje.

U razmatranje ne mogu se uzeti niti činjenice koje revident prvi puta ističe u reviziji: u ovoj se s uspjehom ne mogu predlagati novi dokazi niti isticati nove činjenice (u smislu odredbe čl. 387. ZPP-a).

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 870.283,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do isplate, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika „nadalje plaćati“ tužitelju po 3.560,83 kn mjesečno s dospijećem svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to dijelom istaknuto i u odluci ovoga suda posl. br. Revr- 680/13 od 4. ožujka 2014.):

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika,

- da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1/92 od 22. travnja 1993. poništene odluke tuženika od 4. studenoga 1991. i 3. prosinca 1991. o prestanku radnog odnosa zasnovanog između tužitelja i tuženika - a tuženiku je naloženo tužitelja „vratiti na rad i dotadašnje radne zadatke“, s time što je ujedno utvrđeno da je i dalje na snazi Ugovor o trgovačkom zastupanju sklopljen između stranaka 11. srpnja 1991.,

- da je 1. listopada 1993., u izvršenju obveze prema prethodno navedenoj pravomoćnoj presudi, tužitelj „vraćen na rad kod tuženika, odnosno tada je počeo u naravi dolaziti na posao“,

- da je 2. prosinca 1993. tuženik donio Program rješavanja viška radnika, a među radnike koje je utvrdio viškom uvrstio je i tužitelja,

- da je Odlukom od 30. prosinca 1993. (dalje: Odlukom) tuženik odlučio da radni odnos tužitelja prestaje 2. lipnja 1994., a sve (prema obrazloženju Odluke) uz utvrđenje da je kod njega trajno prestala potreba za radom tužitelja,

- da tužitelj nije pobijao tu Odluku tuženika, i to iako je znao za njezin sadržaj (u skladu s kojim u svom prijepornom razdoblju nije niti radio kod tuženika) - a odbio ju je primiti (u pokušaju tuženika da mu je uruči).

U revizijskom stupnju sporno je postoji li obveza tuženika isplatiti tužitelju plaću i za razdoblje nakon 2. lipnja 1994., a sve obzirom da tuženik drži da je radni odnos tužitelju prestao 2. lipnja 1994. - i to navedenom Odlukom od 30. prosinca 1993.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja za isplatu (i plaćanje) utuženih iznosa za svo razdoblje nakon 2. lipnja 1994. ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - uz osnovni i odlučan zaključak da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao temeljem Odluke tuženika od 30. prosinca 1993., i to (kako je u Odluci navedeno) s 2. lipnja 1994., pa da (time) tužitelj ne može s uspjehom potraživati isplatu primanja na koja bi imao pravo samo da je u istome razdoblju (nakon 2. lipnja 1994.) bio u radnom odnosu.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-8993/14-122 od 6. veljače 2015.

Zagreb, 6. listopada 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.