Revr-616/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 616/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Gasaprini kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Ivke Zlokić, Aleksandra Peruzovića i dr. sc. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H., vlasnika obrta H. S. iz O., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. i B. R. iz O., protiv tuženika B. K. iz O., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D., Z. D., A. K.-K. i D. K. iz O., radi isplate i u pravnoj stvari protutužbe radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž 4026/06-2 od 29. ožujka 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr 744/04-17 od 23. prosinca 2005., u sjednici održanoj 28. svibnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude – presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž 4026/06-2 od 29. ožujka 2007. kojim je potvrđena prvostupanjska presuda – presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr 744/04-17 od 23. prosinca 2005. u dosuđujućem dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev revizija se prihvaća te se nižestupanjske presude preinačuju na način da se protutužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev revizija se odbija kao neosnovana.

Odlučuje se o troškovima cijelog postupka te se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 31.110,00 kn u roku 8 dana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

I. „Tuženik B. K. iz O. dužan je tužitelju H. s. isplatiti na ime ugovorene kazne iznos od 50.000 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zz kamatama koje na devizne štedne uloge po viđenju plaća S. b. d.d. iz O., od utuženja do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak, sve to u roku od 8 dana.“

II. Utvrđuje se ništavom odredba članka 15 Ugovora o radu broj 04-d/96 od 30. ožujka 1996. i odredba članka 15 dodatka ugovora o radu broj 04-d/96-1 kojim je izmijenjena odredba članka 15 Ugovora o radu o ugovornoj zabrani utakmice, zaključenog između tužitelja – protutuženika H. D. vlasnika obrta „H. S.“ O., kao poslodavca s jedne strane i tuženika – protutužitelja K. B. kao zaposlenika s druge strane.

III. Nalaže se tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 76.860,00 kn, sve to u roku od 8 dana.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pobijajući presudu u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude da budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a protutužbeni zahtjev odbije te obveže tuženika na naknadu parničnih troškova.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj kao bivši poslodavac tuženika traži da mu tuženik isplati ugovornu kaznu zbog nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice od strane tuženika, te protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se utvrdi ništavom odredba čl. 15. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 30. ožujka 1996. o ugovornoj zabrani utakmice.

U postupku je utvrđeno da su stranke bile u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 1. srpnja 1995. i 30. ožujka 1996., da je ugovor o radu sklopljen za obavljanje poslova voditelja instalacijskih, montažnih i servisnih poslova, da je u čl. 15. potonjeg Ugovora ugovoreno da se dvije godine nakon prestanka ugovora tuženik ne smije zaposliti kod druge osoba koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem i da je u slučaju nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice tuženik dužan isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u iznosu kunske protuvrijednosti 50.000,00 eura, da tuženik nije preuzeo obvezu naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane utakmice i da je ugovor o radu prestao na temelju tužiteljeve odluke o poslovno-uvjetovanom otkazu od 19. veljače 2004. te da je nakon prestanka radnog odnosa stranaka tuženik zasnovao radni odnos s Trgovačkim društvom T. j.t.d. iz Z., za koje sudovi utvrđuju da nije u tržišnoj utakmici s tužiteljem.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim, a protutužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim, s obrazloženjem da uglavak o ugovornoj zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad i napredovanje tuženika jer da tuženik ima srednju stručnu spremu – elektrotehničar telekomunikacija, pa da s obzirom na ugovornu zabranu utakmice u svojoj struci tuženik ne bi smio raditi dvije godine bez ikakove naknade plaće i da je stoga sporni ugovor suprotan prisilnim propisima i kao takav ništav na temelju odredbe čl. 100. st. 5. Zakona o radu (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 137/04 – dalje: ZR) i odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99

– dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 100. st. 1. ZR-a poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči s poslodavcem (ugovorna zabrana utakmice), a prema odredbi st. 5. istog članka takav ugovor ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

S obzirom na vrstu poslova za koje su stranke sklopile ugovor o radu, te stručnu spremu tuženika, koja mu u uvjetima velike nezaposlenosti ne daje mogućnost lakog zapošljavanja kod drugog poslodavca, ugovaranjem zabrane utakmice za najduže zakonom dopušteno razdoblje od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa bez tužiteljevog preuzimanja obveze plaćanja naknade plaće tuženiku u tom razdoblju opravdano je zaključiti da se u odnosu na opravdane poslovne interese tužitelja predmetnim ugovorom o zabrani utakmice nerazmjerno ograničava rad tuženika i da stoga taj ugovor ne obvezuje tuženika.

Sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje on odnosi.

U konkretnom slučaju ugovorna kazna odnosi se na tuženikovu obvezu da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu neće zaposliti kod osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem, pa budući da ta glavna tuženikova obveza ne postoji iz naprijed navedenog razloga, to ne postoji niti obveza plaćanja ugovorne kazne.

Sukladno tome materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene kazne odbijen kao neosnovan.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tuženika za utvrđenje ništavosti ugovora o zabrani utakmice i o ugovornoj kazni.

Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, na koju se pozivaju sudovi, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Zakon o radu propisuje ništavost ugovora o zabrani utakmice samo u slučaju ako takav ugovor sklopi malodobni radnik ili radnik koji u vrijeme sklapanja ugovora ima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (čl. 100. st. 6. ZR).

Za slučaj naveden u čl. 100. st. 5. ZR,o kojem je ovdje riječ, zakon ne propisuje sankciju ništavosti ugovora, već određuje drugo – da ugovor ne obvezuje radnika, pa je neosnovano zaključivanje sudova o postojanju ništavosti sporne ugovorne odredbe. Proizlazi dakle da je u dijelu pobijane presude kojim je protutužbenim zahtjev ocijenjen osnovanim ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija izjavljena.

Slijedom izloženog u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP, a u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo je ukinuti i protutužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno je o troškovima cijelog postupka, prema uspjehu stranaka u sporu (čl. 154. ZPP).

Tuženiku je dosuđena naknada troškova nastalih do podnošenja protutužbe, jer je do tada raspravljano samo o tužbi, a u odnosu na tužbu on je uspio u sporu u cijelosti, dok je nakon podnošenja protutužbe u kojoj je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 375.000,00 kn, koliko iznosi i vrijednost predmeta spora tužbe, uspjeh stranaka u sporu jednak.

Tuženiku dosuđeni troškovi odnose se na troškove zastupanja na ročištima od 31. kolovoza 2004., 4. listopada 2004., 26. listopada 2004., 3. veljače 2005., 4. ožujka 2005. i na trošak sastava odgovora na tužbu, a obračunati su u skladu s odvjetničkom tarifom.

U Zagrebu, 28. svibnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Gordana Gasparini, v.r.