I Kž-Us-112/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 112/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih S. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05; broj 71/06 i broj 110/07 – u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), odlučujući o žalbama optuženog S. K. i optužene Ž. J., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. rujna 2011. godine, broj K-Us-10/10, u sjednici održanoj 30. listopada 2012. godine, u nazočnosti braniteljice optuženog S. K., odvjetnice J. Š.

p r e s u d i o j e :

Žalbe optuženog S. K. i optužene Ž. J. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima optuženi S. K. i optužena Ž. J. što su počinili kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona te su na temelju iste zakonske odredbe uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b/ Kaznenog zakona osuđeni na kazne zatvora svaki u trajanju od po šest mjeseci, te je od optuženih S. K. i Ž. J. na temelju čl. 347. st. 4. Kaznenog zakona oduzeta imovinska korist u visini primljenog dara tj. 200 KM u protuvrijednosti u kunama.

Na temelju čl. 148. st. 3. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08. i broj 76/09 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženici su dužni platiti troškove kaznenog postupka i to trošak svjedoka u iznosu 887,00 kuna solidarno, a na ime paušalne svote svaki po 1.000,00 kuna.

Žalbu je podnio optuženi S. K. po braniteljici J. Š., odvjetnici iz S. B.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, koje žalbene osnove uopće ne obrazlaže. Također, žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, da se pobijana

I Kž-Us 112/11-6

presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Žalbu je podnijela i optužena Ž. J. po branitelju Ž. M., odvjetniku iz S. B.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi S. K. i njegova braniteljica J. Š.. Sjednici vijeća je pristupila odvjetnica J. Š., dok njen branjenik S. K. i državni odvjetnik sjednici nisu pristupili te je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka već je istaknuto da optuženi S. K. uopće ne obrazlaže u čemu bi se ona sastojala, a optužena Ž. J. u žalbi nakon parafraziranja teksta odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, bez posebne argumentacije tvrdi da „identitet optužbe nije dovoljno jasan“. Međutim, u činjeničnom opisu kriminalnog postupanja optuženika sadržani su dovoljno jasno naznačeni svi elementi kaznenog djela za koje su optuženici proglašeni krivima tj. da su kao ovlašteni carinski službenici zahtijevali i primili dar da ne obave službenu radnju koju su bili dužni izvršiti.

Nisu u pravu optuženici kada tvrde da je činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

Uvodno valja istaći da tvrdnje iz žalbe optuženog S. K. kojima on problematizira zaključke prvostupanjskog suda o krivnji, ukazujući na dokaze koji nisu fiksirani u najranijoj fazi (analiza otisaka prstiju i DNA analiza na osobnim dokumentima Z. D., izuzimanje i pregled video nadzora graničnog prijelaza) ne dovode u sumnji ispravnost zaključivanja prvostupanjskog suda o krivnji optuženika. Naime, oboje optuženika sugeriraju preocjenu iskaza svjedoka Z. D., tvrdeći da sud pogrešno donosi zaključak o njihovoj krivnji bez i jednog materijalnog dokaza.

Iako je točno da materijalnih dokaza o traženju i predaji novca kao predmeta mita nema, prvostupanjski sud valjano analizira iskaz davateljice mita – Z. D., za koju niti na koji način nije žalbama ukazano zbog čega bi ona optuženike lažno teretila. Njen iskaz potpuno je sukladan s iskazima druge dvije osobe kojima je ona pričala što joj se na graničnom prijelazu desilo i kako je od nje od strane obaju optuženika zahtijevano mito te kako ga je ona i dala.

I Kž-Us 112/11-6

Ukazivanje u žalbama optuženika na potrebu "ponavljanja" postupka radi ispitivanja svjedoka, djelatnika policije koji su se navodno nalazili u kancelariji neposredno uz kancelariju Ž. J. ne bi dovelo do boljeg razjašnjenja stvari. Naime, notorno je da bilo zahtijevanje bilo primanje mita da se ne bi obavila radnja koja se mora obaviti, predstavlja kriminalni čin i da se on ne poduzima javno, a osobito tako da o njemu imaju spoznaju djelatnici policije koji bi se zatekli u blizini. Notorno je da bi ovi djelatnici policije da su vidjeli ili čuli za ovakvu kriminalnu djelatnost u okviru poduzimanja svojih službenih radnji to i spriječili, a tada bi nužno uslijedio i carinski pregled kamiona s robom svjedokinje Z. D. kao i kaznena prijava protiv optuženika.

Nadalje, vremenski odmak od kriminalne radnje i trenutka kada Z. D. prijavljuje što joj se desilo također nije od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza. Naime, i sama forma podnošenja prijave nije klasično prijavljivanje već pritužba u formi e-mail poruke, a osim toga njen iskaz u dinamici postupanja optuženika sukladan je onome kako je ova svjedokinja opisala ponašanje optuženika i svjedocima M. G. te S. K., o čemu su oni iskazivali ispitani kao svjedoci.

Osim toga, nesporno je utvrđeno da je kamion s robom svjedokinje Z. D., kojim je upravljao svjedok M. G. bio na graničnom prijelazu upravo u vrijeme kako je to opisala svjedokinja, a da u dokumentaciji na graničnom prijelazu nema zabilježena bilo koja službena radnja od strane carinika tj. bilo carinjenje ili pečaćenje kamiona radi carinjenja u R. (kako se to sugerira žalbom) ili utvrđenje da se radi o robi koja zbog niske vrijednosti ne podliježe carinjenju.

Također, svjedokinja Z. D. na radnji prepoznavanja identificira upravo optuženike kao osobe koje su od nje tražile mito i kojima je novac dala, opisujući koji od njih je obavljao koji od poslova i gdje je koga srela, a što odgovara dobivenim podacima da su oboje optuženik radili u vrijeme kada je svjedokinja opisala njihovu kriminalnu aktivnost i to upravo na mjestima gdje je svjedokinja opisala da je s njima komunicirala tj. optuženi S. K. s kojim je kontaktirala kod kamiona i koji ju je pozvao u kancelariju gdje slijedi radnja optužene Ž. J..

Stoga je, i bez materijalnih dokaza na čije nepostojanje ukazuju žalbe, ispravan zaključak prvostupanjskog suda kada prihvaća kao istinit iskaz svjedokinje Z. D., a time je i ispravan zaključak da se u radnjama optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje su i proglašeni krivima. Odluka o oduzimanju dara ili imovinske koristi temelji se na obligatornoj normi čl. 347. st. 4. Kaznenog zakona.

U pogledu odluke o kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i zatim im dao odgovarajući značaj utvrđujući odsustvo otegotnih okolnosti, a nalazeći utvrđene olakotne okolnosti u svome zbroju kao posebno izražene olakotne okolnosti. Upravo stoga prvostupanjski sud opravdano primjenjuje odredbe o ublažavanju kazne, a što je rezultiralo osudom optuženika na kazne zatvora manje nego li je to propisano za ovo kazneno djelo. Stoga se, imajući u vidu težinu radnje koju su optuženici kao osobe koje prve na ulasku u državu moraju brinuti o zaštiti njezinih interesa, pa tako i fiskalnih, a koje ukazano povjerenje su zlorabili za stjecanje osobne imovinske koristi zahtijevajući dar da ne obave radnju koju su bile dužne izvršiti te konačno i primivši zatraženi dar, kazna zatvora na koju su osuđeni ukazuje primjerenom i

I Kž-Us 112/11-6

prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda druga stupnja, te ne postoje razlozi za blažu osudu.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. listopada 2012. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r

Ana Garačić, v. r.