Revr-1515/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1515/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prof. dr. sc. S. J. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u O., protiv tuženika Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. S. u O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. Č. D., odvjetnica u O., radi zaključenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja i dopuni revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1574/2014-2 od 29. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-832/2013-15 od 13. veljače 2014., u sjednici održanoj 29. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja i dopuna revizije odbacuju se.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku zaključiti s tužiteljem ugovor o radu na određeno vrijeme u znanstveno – nastavnom zvanju redovitog profesora u trajnom zvanju i radnom mjestu redovitog profesora u trajnom zvanju u akademskoj 2013/2014 godini.

II/ Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.925,00 kn (dvijetisućedevetstodvadesetpetkuna) u roku 8 dana, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tuženik odbija kao s neosnovanim.“

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalba i dopuna žalbe tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje istom prvostupanjskom sudu ili drugom vijeću, odnosno preinačiti drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti. Tužitelj je 21. srpnja 2014. podnio i dopunu revizije s prijedlogom da se dopuna revizije prihvati te preinači pobijana presuda i usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju i dopunu revizije nije podnesen.

Revizija tužitelja i dopuna revizije nisu dopuštene.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ovoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev da se naloži tuženiku zaključiti s tužiteljem ugovor o radu na određeno vrijeme u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora u trajnom zvanju i radnom mjestu redovitog profesora u trajnom zvanju u akademskoj 2013./2014., kao i zahtjev za nadoknadom parničnih troškova.

Dakle, radi se o kondemnatornoj tužbi sa zahtjevom na činidbu.

Obzirom na izloženo, te imajući na umu odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP valja reći da u konkretnom slučaju pobijane presude nisu donesene u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, slijedom čega revizija nije dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Predmetna revizija nije dopuštena niti prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Zahtjev tužitelja ne odnosi se na novčanu svotu, pa je za određivanje vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi.

Prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio naznačiti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Prema odredbi čl. 40. st. 5. ZPP ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. ovog članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn. Tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora, pa s obzirom na tu okolnost, a u skladu s citiranom stavka 4. čl. 40. ZPP vrijednost predmeta spora trebao je rješenjem odrediti prvostupanjski sud.

Međutim, prvostupanjski sud do zaključenja glavne rasprave vrijednost predmeta spora nije odredio rješenjem tako da se prema odredbi stavka 5. čl. 40. ZPP smatra da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, iz čega proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijane presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, slijedom čega revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, pa stoga revizija nije dopuštena niti na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema stavku 3. toga članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U tom smislu tužitelj je u reviziji naveo: „Pravno pitanje koje se naznačava je o primjeni legitimnih očekivanja“.

O pojmu legitimnih očekivanja tužitelj citira ESLJP, slučaj Kopecki v. Slovačke, 2004. „Postoji razlika između puke nade da će se nešto ostvariti i legitimnog očekivanja, koje mora imati konkurentniju prirodu od puke nade i koja mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi“. K tomu tužitelj u reviziji navodi: „Legitimna očekivanja su poseban izraz načela pravne sigurnosti ali i postojanosti pravnog poretka (Isp. Odluka i rješenje Ustavnog suda RH U-I/793/2007, str. 9).

Već iz sadržaja postavljenog pitanja očigledno je da revident nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Naime, radi se o općenitom pitanju jer da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano do te mjere da ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ, a revizijski sud nije ovlašten sam prepoznati ili ispitivati nazire li se možda u navodima revidenta neko važno pitanje i kako ono zapravo glasi.

Prema tome, u sadržaju revizije tužitelj nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena što je bio dužan prema izričitoj odredbi iz čl. 382. st. 3. ZPP. Podnesena revizija zbog toga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke niti za dopustivost izvanredne revizije (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP).

Prema odredbi čl. 91.a st. 1. i 2. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju može podnijeti kao punomoćnik osoba koja ju je prema odredbama toga ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu, iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

Odredbom čl. 91.a st. 3. ZPP propisano je da je stranka, odnosno, njezin punomoćnik dužna uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već nije podnesena sudu u istom postupku.

U konkretnom slučaju dopunu revizije je podnio tužitelj osobno, a uz reviziju nije priložio potvrdu o položenom pravosudnom ispitu, niti je takva potvrda već prije podnesena sudu u istom postupku, slijedom čega dopuna revizije nije dopuštena.

K tomu, iako već obzirom na izloženo nije odlučno, valja reći da je dopuna revizije nepravovremena.

Drugostupanjska presuda dostavljena je punomoćniku tužitelja odvjetniku J. J. 11. lipnja 2014., a kako je to razvidno iz dostavnice koja prileži na poleđini lista 83 spisa.

Zakonski rok od 30 dana za podnošenje revizije istekao je 11. srpnja 2014. (petak).

Tužitelj je osobno podnio dopunu revizije Općinskom sudu u Osijeku neposredno 21. srpnja 2014., a kako je to razvidno iz štambilja o zaprimanju revizije (list 89-90 spisa), dakle izvan zakonskog roka za podnošenje revizije.

Zbog svega navedenog reviziju i dopunu revizije tužitelja valjalo je odbaciti i odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. i 4. ZPP.

Zagreb, 29. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.