Revr-139/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 139/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, vijeća u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica S. A., odvjetnica u Z., protiv tuženika I.-I. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu I., O. & partneri d.o.o. Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, povodom prijedloga tužiteljice za ponavljanje postupka pravomoćno dovršenog presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1179/15-2 od 16. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 13319/13-15 od 20. ožujka 2015., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1211/17-2 od 10. studenog 2017. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-13319/13-33 od 25. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2018.

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 1211/17-2 od 10. studenog 2017. kao neosnovana.

Obrazloženje

U pravomoćno dovršenom parničnom postupku, koji je prethodio prijedlogu za ponavljanje postupka, Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž R-1179/15-2 od 16. lipnja 2015. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13319/13-15 od 20. ožujka 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice V. B. iz Z. protiv tuženika I.-I. d.d. Z. koji glasi:

"Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika I.-I. d.d. iz Z., OIB: …, SD T. na malo o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice V. B. iz Z., OIB: …, br. 210- 808246-8904/13 od 24. listopada 2013. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto pomoćnika člana uprave, odnosno na drugo radno mjesto sukladno njenoj stručnoj spremi i sposobnostima, u roku od 8 dana.“

Presuda je u tom postupku donesena na temelju utvrđenja:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog među strankama 8. rujna 2008., a koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2008. (dalje: Ugovor) na radnom mjestu pomoćnika člana uprave, s time da, iako nije sklopila aneks ugovora o radu, sukladno sistematizaciji poslova tijekom 2009. kada je ponovno sistematizirano radno mjesto pomoćnika izvršnog direktora, do otkaza je obavljala poslove pomoćnika izvršnog direktora sa kojom funkcijom se je potpisivala u službenim dokumentima tuženika;

-da su u uredima izvršnih direktora bila sistematizirana radna mjesta Pomoćnik izvršnog direktora, savjetnik izvršnog direktora, Poslovni tajnik izvršnog direktora i drugo tehničko osoblje potrebno za funkcioniranje ureda;

-da je prije donošenja pobijane odluke o otkazu prethodio postupak utvrđivanja viška radnika te je tuženik 18. veljače 2013. donio odluku o utvrđivanju viška radnika iz koje proizlazi da je radi unapređenja poslovnih procesa i povećanja efikasnosti, a temeljem izvršenih organizacijskih i tehnoloških promjena, tuženik utvrdio višak od 458 radnika (u konačnici 187 radnika), a u skladu s tim, u S. T. na malo je preuzimanjem svih poslovnih procesa osim administrativnih poslova, iz ureda izvršnog direktora S. T. na malo u druge organizacijske jedinice, prestala potreba za radom 6 radnika i to na radnom mjestu pomoćnik izvršnog direktora 1 radnik, te savjetnik izvršnog direktora 5 radnika, koja radna mjesta su ukinuta i više ne postoje u Katalogu poslova i radnih mjesta kod tuženika (dalje: Katalog);

-da u Katalogu više ne postoji radno mjesto pomoćnik izvršnog direktora, niti pomoćnik člana uprave;

- da je tuženik 18. srpnja 2013. donio Program zbrinjavanja viška radnika (dalje: Program) u koji je i tužiteljica uvrštena na listu viška radnika, a razlozi nastanka viška radnika su posljedica organizacijskih promjena i time tehnološko-procesnog usavršavanja- optimizacije poslovnih procesa;

-da je Program dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Područni ured Z., koji je svojim očitovanjem od 22. kolovoza 2013. utvrdio da je postupak zbrinjavanja viška radnika proveden sukladno ZR-u, te da Program sadrži sve zakonom propisane elemente;

- da se je tuženik prije otkazivanja ugovora savjetovao sa Radničkim vijećem;

- da su svi poslovni procesi, osim administrativnih poslova, koje sada obavljaju 2 osobe, iz Ureda izvršnog direktora S. T. na malo novom organizacijom rada zbog organizacijskih promjena i optimizacije poslovnih procesa, s danom 1. siječnja 2013. raspoređeni na druge organizacijske jedinice gdje su se takvi poslovni procesi već odbijali i gdje su radna mjesta popunjena, prestala je potreba za radom tužiteljice na radnom mjestu pomoćnika izvršnog direktora, na kojem radnom mjestu je radila tužiteljica, a koje je novom sistematizacijom ukinuto i više ne postoji u Katalogu;

-da radi navedenog tužiteljici više nije moguće osigurati obavljanje poslova na kojima je do tada radila, niti postoji mogućnost da se ista uz dodatno obrazovanje ili osposobljavanje zaposli na drugim poslovima;

-da je pri odlučivanju o otkazu tuženik imao u vidu trajanje radnog odnosa tužiteljice, njezinu dob i obveze uzdržavanja koje ju terete, dok nije uzimao, a niti je trebao uzimati, u obzir druge kriterije budući je tužiteljica jedini izvršitelj na radnom mjestu pomoćnika izvršnog direktora u Uredu izvršnog direktora S. T. za kojim je prestala potreba i koje je ukinuto u Katalogu poslova i radnih mjesta kod tuženika;

-da je tužiteljica pravovremeno podnijela poslodavcu zahtjev za zaštitu prava, na koji tuženik nije odgovorio, a potom je pravovremeno podnijela tužbu sudu radi sudske zaštite povrijeđenih prava, sukladno čl. 129 st. 2 ZR.

Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da Odluka o otkazu ugovora nije nedopuštena jer je tuženik imao opravdan razlog za otkaz, a u postupku otkazivanja da je poštivao propisanu proceduru.

Vrhovni sud RH je presudom broj Revr-1605/15 od 10. svibnja 2016. odbio reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude kao neosnovanu.

Tužiteljica je podneskom 22. listopada 2015. predložila ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka zbog razloga iz čl. 421. st. 1. točka 10. ZPP, navodeći da je saznala za nove činjenice na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

U prijedlogu je navedeno:

-da je pravomoćnom presudom ovog suda od 20. ožujka 2015. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom odluke o otkazu, iz razloga što prvostupanjski sud nije priznao pravomoćno rješenje o invalidnosti SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja od 04. srpnja 1991., te je utvrdio da tuženik nije bio obvezan tražiti suglasnost radničkog vijeća sukladno čl. 150. ZR-a jer kod tužiteljice ne postoji invalidnost.

-da je tužiteljica dana 28. rujna 2015. zaprimila rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. rujna 2015., kojim se prevodi pravo tužiteljice na raspoređivanje na drugo radno mjesto s punim radnim vremenom na invalidsku mirovinu, te rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Klasa: 141-02/15-01 od 11. rujna 2015., kojim je tužiteljici određena invalidska mirovina počevši od 14. veljače 2014.

- da je očito je kako su navedeni postupci pokrenuti po službenoj dužnosti, što znači da tužiteljica nije mogla iznijeti navedene dokaze prije nego je postupak pravomoćno okončan u smislu čl. 422. st. 2. ZPP-a.

- da je navedena rješenja tužiteljica je zaprimila dana 28. rujna 2015., u prilog kojoj tvrdnji je dostavila kuverte iz kojih je razvidno da su predmetna rješenja upućena tužiteljici poštom dana 25. rujna 2015., što je razvidno iz pečata pošte s navedenim datumom. Kako je dana 25. rujna 2015. bio petak, tužiteljica je navedena rješenja mogla zaprimiti najranije u ponedjeljak dana 28. rujna 2015. Da se radi upravo o navedenim rješenjima, razvidno je iz činjenice da se i na kuverti i na rješenjima navodi broj spisa 659054, pa tužiteljica drži da je prijedlog podnesen pravovremeno.

S obzirom na to da je na stanici 13. prvostupanjske presude utvrđeno da rješenje SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja od 04. srpnja 1991. nije moglo utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke o otkazu, a navedeni stav je potvrđen i na stranici 5. presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1179/15 od 16. lipnja 2015., kao i da iz gore navedenih rješenja HZMO-a nedvojbeno proizlazi da je kod tužiteljice postojala invalidnost i prije donošenja odluke o otkazu koja je predmet ovog postupka, tužiteljica smatra da bi, da je navedena rješenja mogla dostaviti prije pravomoćnog okončanja postupka, ista utjecala na donošenje odluke u ovom postupku. U tom slučaju drži da bi pravilnom primjenom čl. 150. Zakona o radu trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, jer tuženik nije proveo postupak suodlučivanja prije donošenja odluke o otkazu, niti je priznao pravomoćno rješenje SIZ-a od 04. srpnja 1991. Slijedom navedenog tužiteljica je predlaže da sud usvoji prijedlog za ponavljanje postupka.

Tužiteljica je dana 29. kolovoza 2016. podnijela dopunu prijedloga za ponavljanje postupka u kojem navodi da raspolaže novim dokazima o odlučnim činjenicama, te je priložila Obavijest od 30. travnja 2014. kojim dokazuje kako su netočni navodi iz Odluke o otkazu od 24. listopada 2013. da su svi poslovni procesi, osim administrativnih, iz Ureda izvršnog direktora S. T. na malo preneseni u druge poslovne jedinice. Dana 01. svibnja 2014. formirano je novo radno mjesto „Glavni stručnjak za podršku projektima u maloprodaji“ u S. T. na malo na kojem je zaposlen T. G., a od listopada 2015. na to radno mjesto je imenovan M. I.. Iz preslike telefonskog imenika tuženika razvidno je da u Uredu izvršnog direktora S. T. na malo postoji radno mjesto savjetnika izvršnog direktora na kojima je zaposlen I. B. i radno mjesto savjetnika člana uprave na kojem je zaposlen F. B..

Tužiteljica je navela da ove dokaze nije mogla prije iznijeti prije zaključenja glavne rasprave, jer da je tek 08. kolovoza 2016. stekla mogućnosti iznošenja ovih dokaza.

Tuženik je odgovorio na prijedlog te je predložio odbiti prijedlog kao neosnovan. Prvostupanjski sud je našao da je prijedlog za ponavljanje postupka pravovremen ali je neosnovan.

U obrazloženju je navedeno:

„Međutim, da je tužiteljica navedena rješenja HZMO dostavila i u prijašnjem postupku, za tužiteljicu ni tada nije mogla biti donesena povoljnija odluka. Naime, u ovom predmetu je utvrđeno (prvostupanjski i drugostupanjski sud, te Vrhovni sud RH) da je tuženik donio Odluku o otkazu dana 24.10.2013., nakon što se savjetovao s R. vijećem, a do toga dana tužiteljica nije obavijestila niti svog poslodavca, niti Radničko vijeće o svojoj invalidnosti odnosno o smanjenoj profesionalnoj sposobnosti za rad pa isti o tome nisu imali saznanja. Tužiteljica je tek nakon što je tuženik donio Odluku o otkazu, tuženiku dostavila rješenje o svojoj invalidnosti, međutim, isto tada više nije moglo utjecati na zakonitost i pravilnosti donesene odluke o otkazu. Stoga je tuženik pravilno postupio kada je prije otkazivanja proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem, dok neosnovano tužiteljica tvrdi da je tuženik trebao tražiti suglasnost Radničkog vijeća.“

U odnosu na Obavijest od 30,.04.23014. i telefonski imenik tuženika (koje tužiteljica dostavlja u dopuni prijedloga), prvostupanjski sud je naveo da tužiteljica nije ničim dokazala da je doista tek dana 08. kolovoza 2016. stekla mogućnosti iznošenja ovih dokaza, kako to navodi u dopuni prijedloga, već se po ocjeni toga suda radi o paušalnim i nedokazanim navodima tužiteljice. Stoga sud nije mogao utvrditi da je prijedlog (u tom dijelu) podnesen sukladno čl. 423. st. 1. toč. 6. ZPP (u roku od 30 dana od dana kad je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva).

Sud je nadalje zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu sama činjenica da je kod tuženika eventualno dana 01. svibnja 2014. formirano novo radno mjesto Glavni stručnjak za podršku projektima u maloprodaji u S. T. na malo, nije od utjecaja na odluku o dopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza tužiteljici. Tužiteljica nije radila na tom radnom mjestu prije otkaza, dok je autonomno pravo poslodavca da organizira radna mjesta i proces rada. (...) Eventualno zapošljavanje novog radnika na radnom mjestu tužiteljice u roku 6 mjeseci od otkaza predstavljalo prekršajnu odgovornost poslodavca, a ne bi imalo za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsko rješenje, a u obrazloženju je navedeno slijedeće pravno shvaćanje:

„Tužiteljica prijedlog za ponavljanje postupka koji je u ovom predmetu pravomoćno završen presudom Pr-13319/13-15 od 20. ožujka 2015. temelji na odredbi čl. 421. st. 1. t. 10. ZPP-a, navodeći da su dokazi i to rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. rujna 2015. i 11. rujna 2015., obavijest od 30. travnja 2014. i telefonski imenik tuženika bili upotrjebljeni u prijašnjem postupku da bi za nju bila donesena povoljnija odluka.

U odnosu na rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. rujna 2015. i 11. rujna 2015. koji se odnose na invaliditet tužiteljice sud prvog stupnja je i po ocjeni ovog suda jer se je i u prijašnjem postupku raspravljalo o invaliditetu tužiteljice, dao valjanje razloge zbog čeka ista ne predstavljaju opravdani razlog za ponavljanje postupka.

Što se tiče obavijesti tuženika od 30. travnja 2014. i telefonskog imenika tuženika sud prvog stupnja, pozivajuć1 se na presude donesene u ovom predmetu prema kojima je tuženik zbog reorganizacije ukinuo pojedina radna mjesta čime je prestala potreba za radom tužiteljice, imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, također i po ocjeni ovog suda dao valjane razloge da ni ti dokazi da su bili upotrjebljeni u prijašnjem postupku ne bi utjecali da se za tužiteljicu donese povoljnija odluka.

Stoga suprotni žalbeni navodi tužiteljice kao i pozivanje u žalbi na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ne utječu na pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja.“

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) zbog revizijskih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predložila je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači pobijano rješenje, dopusti ponavljanje postupka i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da dopusti ponavljanje postupka i ukine nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Rješenje je ispitano po čl. 392.a st. 1. u vezi s čl. 400. st. 4. ZPP u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama svih razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP), pa ovaj sud nije ispitao pobijano rješenje u odnosu na navode koji se tiču tog razloga.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je tužiteljica ukazala u reviziji jer su u obrazloženju rješenja izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Ni sama tužiteljica nije u reviziji određeno ukazala na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

U okviru ovoga revizijskog razloga tužiteljica se zapravo pozvala na pogrešan pravni pristup u rješenju spora, koji sve i kada postoji, ne znači sam po sebi postojanje navedene apsolutno bitne povrede odredaba postupka, ako je unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude ili rješenja.

Ovaj sud je ocijenio da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene pretpostavke za ponavljanje postupka.

Tužiteljica je predložila ponavljanje postupka pozivom na odredbu čl. 421. st. 1. točka 10. ZPP, prema kojoj se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Iz naveden odredbe slijedi da:

-sud može na prijedlog stranke ponoviti postupak koji je pravomoćno dovršen,

-prijedlog se mora odnositi na novu činjenicu,

-na temelju nove činjenice bi za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Nadalje, prema odredbi čl. 422. st. 2. ZPP, iz razloga navedenih u članku 421. stavku 1. točki 10. ZPP ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.

Prema sadržaju prijedloga za ponavljanje postupka tužiteljica je saznala za dvije nove činjenice koje su bile odlučne za rješenje spora u pravomoćno dovršenom postupku,a koje bi prema njezinoj tvrdnji rezultirale presudom kojom se utvrđuje nedopuštenim odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno na temelju kojih bi za tužiteljicu mogla biti donesena povoljnija odluka.

Međutim ni jedna od navedenih činjenica u okolnostima ovoga konkretnog spora ne bi, da je bila upotrijebljena, rezultirala za tužiteljicu povoljnijim ishodom spora.

U odnosu na navode koji se tiču invalidnosti tužiteljice i s tim u vezi obveze suodlučivanja radničkog vijeća kod donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu sudovi su valjalo obrazložili zbog čega rješenje HZMO kojim se prevodi pravo tužiteljice na raspoređivanje na drugo radno mjesto s punim radnim vremenom na invalidsku mirovinu, te rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Klasa: 141-02/15-01 od 11. rujna 2015., kojim rješenjem je tužiteljici određena invalidska mirovina počevši od 14. veljače 2014. U ponovljenom postupku ne bi rezultiralo presudom koja je povoljnija za tužiteljicu.

Naime treba imati na umu utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojemu je „tuženik donio Odluku o otkazu dana 24.10.2013., nakon što se savjetovao s Radničkim vijećem, a do toga dana tužiteljica nije obavijestila niti svog poslodavca, niti Radničko vijeće o svojoj invalidnosti odnosno o smanjenoj profesionalnoj sposobnosti za rad pa isti o tome nisu imali saznanja. Tužiteljica je tek nakon što je tuženik donio Odluku o otkazu, tuženiku dostavila rješenje o svojoj invalidnosti, međutim, isto tada više nije moglo utjecati na zakonitost i pravilnosti donesene odluke o otkazu“.

Vrhovni sud RH u revizijskom postupku polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i nije ovlašten sam utvrđivati činjenice.

U odnosu na navode koji se tiču ponovnog zapošljavanja novih radnika kod tuženika, sudovi su također dali razloge zbog kojih drže da ti navodi ne mogu utjecati na povoljniju odluku u slučaju ponavljanja postupka, jer ne bi bili odlučni niti da ih je tužiteljica iznijela u postupku koji je pravomoćno dovršen.

Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, koje prihvaća i drugostupanjski sud, da sama činjenica što je kod tuženika eventualno dana 01. svibnja 2014. formirano novo radno mjesto „Glavni stručnjak za podršku projektima u maloprodaji“ u S. T. na malo, nije od utjecaja na odluku o dopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza tužiteljici, jer tužiteljica niti nije radila na tom radnom mjestu, dok je autonomno pravo poslodavca da organizira radna mjesta i proces rada. (...) Eventualno zapošljavanje novog radnika na radnom mjestu tužiteljice u roku 6 mjeseci od otkaza predstavljalo prekršajnu odgovornost poslodavca, a ne bi imalo za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu.

Stoga je i po shvaćanju ovoga suda u donošenju pobijanog rješenja pravilno primijenjena odredba čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP.

Posebno se napominje da je obrazloženje pobijanog rješenja u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda RH u odlukama broj U-III-3328/04 od 14.veljače 2005. i U-III- 2153/05 od 19. rujna 2005.

Naime, u navedenim odlukama je posebno naglašeno jedno od temeljnih načela radnog prava, a prema kojemu se u tumačenju propisa o radu, radno pravne propise uvijek valja tumačiti in favorem laboratoris.

To načelo se primjenjuje na temelju zakonske odredbe prema kojoj ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Međutim, kada je određeni pravni institut uređen jednom jedinom jasnom pravnom normom, (a takva je i odredba čl. 421. st. 1. ZPP), tada se jasna norma primjenjuje i u radnim sporovima onako kako ona glasi. U tom slučaju se ne može govoriti o primjeni za radnika povoljnijeg prava u onom smislu u kojemu je zakonom ustrojeno načelo primjene povoljnijeg prava, odnosno u kojemu ga tumači Ustavni sud RH.

Zbog iznijetih razloga pobijano rješenje je doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nije počinjena povreda odredaba postupka na koju je ukazano revizijom.

Stoga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Zagreb, 20. veljače 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.