Revr-185/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 185/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz Đ., koju zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u P., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., kojeg zastupa Odvjetničko društvo L. & R. iz Đ., radi utvrđenja i plateža, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1521/12-2 od 24. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-489/09-69 od 16. prosinca 2011., u sjednici održanoj 14. siječnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Tužene „H. š.“ d.o.o. Z., …, dužne su tužiteljici N. M. iz Đ., …, isplatiti iznos na ime zaostalih plaća 1.424,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje koja teče od 31. prosinca 2003.g. pa do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g., pa nadalje po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbacuje se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da tuženik kao poslodavac nije tužiteljici otkazao Ugovor o radu od 09. travnja 2002.g. i da je u radnoj knjižici tužiteljice br. 4145 u rubrici „Datum prestanka zaposlenja“ upisan kao dan prestanka zaposlenja 11. studenog 2003.g. bez pravovaljane odluke poslodavca.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva iz točke II., koji glasi:

„Tuženiku se nalaže da tužiteljici plati za zaostale plaće iznos od 3.885,00 kn sa zateznom kamatom od 30. studenog 2003.g., pa do isplate, te da tužiteljici plaća 2.300,00 kn mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, time da je dospjele iznose platiti odjednom u roku od 15 dana, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a sve zatezne kamate tuženik je dužan platiti po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007.g. od 15%, a 01. siječnja 2008.g. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.“

IV. Odbacuje se prigovor prijebojnog potraživanja tuženika.

V. Tužiteljica N. M. iz Đ., …, dužna je naknaditi tuženiku „H. š.“ d.o.o. Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 16.275,00 kn u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspjela sa svojim zahtjevom reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud (u pobijanom dijelu) ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje drugom sucu prvostupanjskog suda. Tužiteljica je popisala trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji tužiteljica ponavlja prigovor koji je isticala i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, da tuženik u predmetnom postupku, nije bio zastupan po ovlaštenoj osobi.

Prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP, zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. Svrha navedene zakonske odredbe je u tome da se zaštiti neuredno zastupana stranka, a ne da se omogući njezinom protivniku koji izgubi parnicu pozivom na tu odredbu, oteža procesni položaj stranke koja je uspjela u parnici. Stoga je bez osnove pozivanje tužiteljice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa stavkom 3. tog članka ZPP.

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP).

Iz sadržaja citirane zakonske odredbe proizlazi da se revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP protiv drugostupanjske presude ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP, a koju povredu tužiteljica ističe u reviziji. Stoga taj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije uzet u razmatranje.

Suprotno navodima revizije nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP, jer nižestupanjski sudovi nisu utemeljili svoje odluke na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP).

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime zaostalih plaća 1.424,50 kn s pripadajućom kamatom (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu s iste osnove tužbeni zahtjev odbijen (toč. III. izreke), odbačen je tužbeni zahtjev (pravilno: tužba) u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje da tuženik kao poslodavac nije tužiteljici otkazao ugovor o radu od 9. travnja 2002. i da je u radnoj knjižici tužiteljice broj … u rubrici „datum prestanka zaposlenja“ upisan kao dan prestanka zaposlenja 11. studenoga 2003. bez pravovaljane odluke poslodavca, odbačen je prigovor prijebojnog potraživanja tuženika (toč. IV. izreke) naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka 16.275,00 kn (toč. V. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu blagajnik, te da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu od 9. travnja 1996. na temelju odredbe čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09 – dalje: ZR) iz razloga što je svojim nesavjesnim radom na štetu poslodavca protupravno prisvojila iznos od 213.021,30 kn, a koju odluku tužiteljica nije osporavala,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici broj K-165/04-78 od 17. studenoga 2006. tužiteljici izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, jer je tužiteljica počinila dva kaznena djela i to pronevjere iz čl. 345. st. 3. u svezi st. 1. Kaznenog zakona i krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. i 1. Kaznenog zakona, uz uvjet da se ista kazna neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, te uz uvjet da je dužna u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva platiti 212.884,62 kn Š. K.,

- da je tužiteljici na temelju izvanrednog otkaza ugovora o radu radni odnos prestao 11. studenoga 2003., a koji datum prestanka radnog odnosa je upisan u radnu knjižicu tužiteljice.

Imajući na umu navedena činjenična utvrđenja, i prema shvaćanju ovog suda, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da bi s tuženikom sklopila novi ugovor o radu 9. travnja 2002., a koju tvrdnju tužiteljica iznosi na temelju činjenice da je tuženik ranije bio javno poduzeće, da je izvršena promjena na način da je tuženik postao dioničko društvo, pri čemu je 9. travnja 2002. na temelju ugovora o radu preuzetog univerzalnom sukcesijom sklopljen novi ugovor o radu. Naime, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da okolnosti konkretnog slučaja u kojima je došlo do statusne promjene poslodavca (promijenjen je oblik tuženika iz javnog poduzeća u dioničko društvo), ne nalažu sklapanje novih (pojedinačnih) ugovora o radu, već su isti (pa tako i ugovor o radu tužiteljice od 9. travnja 1996.) preneseni na novog poslodavca sukladno tada važećoj odredbi čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 64/95 i 170/01 – dalje: Zakon o radu). K tomu, tužiteljica nije kod poslodavca osporavala, a niti je zatražila sudsku zaštitu u odnosu na odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, dok pitanje pravne utemeljenosti prijenosa tužiteljičinog ugovora o radu ne može biti predmet raspravljanja u ovom postupku, jer zakonitost tog prijenosa tužiteljica nije osporavala u roku iz čl. 126. tada važećeg Zakona o radu.

Prema tome, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da je tuženik tužiteljici izvanredno otkazao upravo jedini ugovor o radu (od 9. travnja 1996.) koji je imala sklopljen s tuženikom, a na temelju koje odluke je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao 11. studenoga 2003., a slijedom čega tužbeni zahtjev u dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjske presude nije bilo moguće prihvatiti. Prvostupanjski sud je u tom dijelu tužbeni zahtjev (pravilno: tužbu) odbacio, umjesto da je (pravilno) tužbeni zahtjev odbio, a drugostupanjski sud je takvu odluku potvrdio. Međutim, tomu tužiteljica u reviziji ne prigovara, a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a) st. 1. ZPP).

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice za isplatu zaostale plaće 3.885,00 kn s pripadajućom kamatom od 30. studenoga 2003. do isplate, kao i zahtjev da tuženik plaća tužiteljici 2.300,00 kn mjesečno s pripadajućom kamatom. U obrazloženju navode da je naprijed navedena tražbina tužiteljice zastarjela (čl. 131. ZR).

Međutim, po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su nepotrebno ocjenjivali prigovor zastare. To zbog toga jer je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao 11. studenoga 2003. na temelju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koji tužiteljica nije osporavala. Nije sporno da nakon 11. studenoga 2003. tužiteljica nije obavljala rad kod tuženika, a prema odredbi čl. 84. st. 1. ZR plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada. Stoga je zahtjev za isplatu kao u toč. III. izreke prvostupanjske presude pravilno odbijen. Tomu treba dodati, da je u okolnostima konkretnog slučaja, bez osnove navod tužiteljice da je riječ o šteti koja joj je počinjena i s tim u svezi pozivanje na odredbe čl. 154. i čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO).

O parničnim troškovima odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 14. siječnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.