Uzz-20/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 20/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u D., protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/07-01/318, ur.br.: 514-04-02-03/9-04-4 od 13. svibnja 2009., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-83/11-2 od 14. srpnja 2011. godine, podignutom protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-9314/2009-7 od 17. ožujka 2011., kojom je odbijena tužba tužitelja, u sjednici održanoj 26. studenoga 2013.,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-9314/2009-7 od 17. ožujka 2011. se odbija.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-9314/2009-7 od 17. ožujka 2011., odbijena je tužba tužitelja podnijeta protiv rješenja tuženika od 13. svibnja 2009. klasa:

UP/II-942-01/07-01/318, ur. br.: 514-04-02-03/9-04-4 od 13. svibnja 2009. kojom je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u D. županiji, Službi za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstva i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-943-01/97-01/280 ur.br.: 2117-04/4-07-56 od 29. siječnja 2007., (ispravljeno zaključkom istog broja 23. kolovoza 2011.) kojim se M. M. utvrđuje pravo na naknadu za 2/3 suvlasničkog djela opisanih stanova, sa utvrđenom vrijednosti označene oduzete imovine te obveznikom naknade, rokom i načinom isplate kako je opisano u izreci, kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv u izreci navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U zahtjevu se navodi da je u pobijanoj presudi povrijeđen zakon time što je u vezi primjene čl. 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi), zauzeto shvaćanje da M. M., kao nasljedniku pok. M.

M., pripada pravo na naknadu.

Podnositelj zahtjeva za zaštitu zakonitosti smatra da pok. M. M. kao supruga pok. K. B. i prijašnjeg vlasnika ne može biti ovlaštenica naknade jer je tijekom postupka za utvrđivanje prava na naknadu preminula.

Zahtjevu za zaštitu zakonitosti je odgovoreno.

Zahtjev je neosnovan.

S obzirom na utvrđenja Upravnog suda Republike Hrvatske u pobijanoj presudi i s obzirom na sadržaj isprava koje se nalaze u spisu, u ovom stadiju postupka nije sporno:

- da je K. B. kao prijašnjem vlasniku nekretnine koja je predmet povrata u ovom postupku konfiscirana presudama ovoga suda od 10. ožujka 1947. i 11. siječnja 1947.,

- da je K. B. umro 19. listopada 1951., dakle prije nego što je bilo moguće podnijeti zahtjev za povrat imovine,

- da je jedini zakonski nasljednik iza pok. K. B. bila njegova supruga M. M., kako to slijedi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku broj O-794/98 od 10. veljače 1999.,

- da je M. M. nakon smrti prvog supruga K. B. sklopila brak s M. M. 10. rujna 1954.,

- da je M. M. pokrenula upravni postupak radi povrata oduzete imovine 2. svibnja 1997.,

- da je M. M. kao jedina nasljednica umrla 31. ožujka 1999.,

- da je jedini nasljednik iza pok. M. M. njen suprug M. M., što je utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku broj O-544/99 od 30. lipnja 1999.,

- da pok. M. M. u braku s pok. K. B. (prvotnim vlasnikom) nije imala djecu, kao što djece nije bilo niti u braku pok. M. M. i M. M..

Suština argumentacije o postojanju pogrešne primjene materijalnog prava u zahtjevu za zaštitu zakonitosti sastoji se u tome da podnositelj zahtjeva smatra da supruga bivšeg vlasnika koji je umro prije podnošenja zahtjeva za povrat imovine ne može biti ovlaštenik naknade jer se ne može smatrati nasljednikom prvog nasljednog reda, pa time niti ovlaštenikom naknade na povrat imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi.

Takvo pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva nije utemeljeno.

Odredbom čl. 9. st. 1. i 2. Zakona o naknadi prava iz tog Zakona priznaju se fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda, time da se u pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako Zakonom o naknadi nije drugačije propisano.

Odredbom st. 3. istog članka određeno je da nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imovini, koja se dalje, neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju prednika, osim ako se nasljednici drugačije ne sporazume.

Iz citirane odredbe čl. 9. Zakona o naknadi slijedi da su ovlaštenici naknade prijašnji vlasnik i njegovi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda te da su glede prava nasljeđivanja, što treba razumjeti kao pravo na naknadu jer se Zakonom o naknadi uređuje pitanje naknade oduzete imovine, a ne pravo nasljeđivanja, primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako Zakonom o naknadi nije drugačije određeno.

U prvom nasljednom redu su bračni drug ostavitelja (u ovom slučaju bivšeg vlasnika) i njegova djeca.

Sukladno odredbi čl. 10. Zakona o nasljeđivanju, u drugom nasljednom redu, ako ostavitelj nije imao potomaka, nalaze se bračni drug i roditelji ostavitelja, s tim da ako su roditelji ostavitelja umrli prije ostavitelja, jedini nasljednik je bračni drug ostavitelja ako je živ.

Takvim uređenjem položaja bračnog druga ostavitelja očito je da zakonodavac pogoduje bračnom drugu tako da mu među zakonskim nasljednicima daje poseban položaj.

Stoga, prema ocjeni ovog suda, kada je iza prijašnjeg vlasnika ostala samo supruga, jer djece nisu imali, niti su u času smrti ostavitelja i bivšeg vlasnika bili živi njegovi roditelji (što je upravo situacija u ovom postupku), nema mjesta isključivanju bračnog druga kao ovlaštenika naknade (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci i rješenju broj U-I- 673/1996 od 21. travnja 1999.).

Slijedom navedenog, budući da je pok. M. M. kao supruga i jedini zakonski nasljednik bivšeg vlasnika K. B. podnijela zahtjev za povrat imovine za svog života i umrla prije nego što je o njenom zahtjevu odlučeno, njena prava prelaze na njenog jedinog nasljednika M. M. – supruga.

To stoga što ako je prijašnji vlasnik ili osoba koja je s njim izjednačena u pravima, a to je u ovom slučaju supruga, sada pok. M. M., postavila zahtjev za naknadu, ona je stekla valjanu tražbinu prema državi i to njezinu imovinu jer to nije imovina koja je bivšem vlasniku oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, već je to imovina koja je nastala na temelju Zakona o naknadi i na stjecanje te imovine nasljeđivanjem ne mogu se primjenjivati ograničenja iz čl. 9. Zakona o naknadi.

Time se u slučaju smrti ovlaštenika naknade (ovdje supruga bivšeg vlasnika kao jedinog zakonskog nasljednika) potraživanje prema Republici Hrvatskoj slobodno nasljeđuje prema odredbama Zakona o nasljeđivanju (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u već citiranoj odluci – točka 6/12).

Slijedom navedenog, odlučujući o granicama zahtjeva kojeg je postavio Državni odvjetnik, ovaj sud je ocijenio da zahtjev nije osnovan, pa ga je valjalo odbiti sukladno odredbi čl. 50. Zakona o upravnom sporu ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92).

U Zagrebu, 26. studenoga 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.