II Rev-156/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-156/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. radnja vl. J. G., R., koga zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik iz S., protiv tuženika E. d.o.o. S. – P. B., koga zastupa I. G., odvjetnik iz Š., radi isplate DEM 36.850,00 spp, u protuvrijednosti kn, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod br. Pž-2563/97 od 25. studenog 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, broj: P-1589/95 od 24. travnja 1997. godine, u sjednici održanoj dana 11. prosinca 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

“I. Tuženik je dužan platiti tužitelju 36.850,00 DEM sa zateznim kamatama po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u DEM po viđenju od 15. ožujka 1994. godine do isplate u roku od 8 dana, a sve to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za više i drukčije tražene zatezne kamate.

III. Tuženik je dužan platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.090,00 kn u roku 8 dana.”

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Na ostale povrede ZPP-a iz čl. 354. u smislu čl. 385. st. 1. i 2. ZPP-a ovaj sud pazi samo ako na takve povrede upozorava revident.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a jer presude sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, razlozi presude su jasni, a ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Također nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede ZPP-a iz čl. 375. st. 1. To stoga što je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi ocijenio sve žalbene navode odlučne i od bitnog značaja za presuđenje.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede ZPP-a, jer je postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden sukladno odredbama ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prijeporno je u ovom stadiju postupka da li je osnovano potraživanje tužitelja u odnosu na tuženika po računu br. 11/93 od 05. prosinca 1993. godine za obavljene radove širokog iskopa od strane tužitelja za tuženika po ugovoru kojeg su stranke sklopile 21. kolovoza 1993. godine.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi, da su stranke 21. kolovoza 1993. godine sklopile ugovor po kojem je tužitelj – izvođač zemljanih građevinskih radova na gradilištu tuženika u mjestu M. na čest. zem. 3046/1 k.o. M., a da je tuženik naručitelj istih. Tužitelj da je po navedenom ugovoru za tuženika i izvršio široki iskop materijala. Isto tako utvrđuju da su radovi po navedenom ugovoru izvršeni u primjerenom roku i kvalitetno. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tužitelju za izvedene radove platio 59.000,00 DEM. Iznos od 36.850,00 DEM predstavlja samo razliku neplaćenih, a izvedenih i ugovorenih zemljanih radova za 1.340 m³ x 25,00 DEM, koje je tužitelj izveo za tuženika.

S obzirom na iznijeto i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tuženika obvezali na isplatu dužnog iznosa i na način kako je to navedeno u citiranoj izreci presude suda prvog stupnja. Navedeno zbog toga što je takva odluka sukladna odredbi čl. 360. i čl. 365. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), a to stoga jer su stranke sklopile pismeni ugovor o građenju kojim se izvođač – tužitelj obvezao izvesti građevinske radove na građevinskom zemljištu tuženika, a tuženik se obvezao da mu za iste isplati određenu cijenu, pa kako tuženik nije u cijelosti isplatio tužitelju ugovoreni iznos, to mu ga je dužan isplatiti, a temeljem među njima zaključenog ugovora.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz iznijetih razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. prosinca 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.