I Kž-575/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-575/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog, Katice Jelić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. ožujka 1997. godine, br. K-63/96-43, u sjednici održanoj 25. travnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I. K., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. K. proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca zbog kaznenog djela neovlaštenog stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH, koje je činjenično opisano u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. prosinca 1995. godine do 24. ožujka 1997. godine. Na temelju odredbe čl. 196. st. 4. OKZRH od optuženika je oduzeto 45 tableta ecstasy. Na temelju odredbe čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Istom presudom opt. E. K. je na temelju odredbe čl. 340. toč. 3. ZKP/93 oslobođena od optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH koje je opisano u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 91. st. 1. ZKP/93 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka i nužni izdaci optuženice kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude pravodobno su podnijeli žalbe, državni odvjetnik i optuženik putem braniteljice.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da opt. I. K. izreče kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. I. K. pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da je ovaj sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je predložio da se njega i branitelja obavijesti o sjednici vijeća.

Opt. I. K. i opt. E. K. dali su odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se njegova žalba odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući na temelju odredaba čl. 360. st. 1. i 2. ZKP/93, u pismenom podnesku od 20. ožujka 1998. godine, br. KTŽ-1173/97, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a odbije žalba optuženika kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 361. st. 1. ZKP/93 o sjednici vijeća obaviješteni su optuženici i njihovi branitelji. Sjednici su prisustvovali zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragan Novosel i braniteljica opt. I. K., V. D.-L., odvjetnica iz Z., dok opt. I. K. i E. K. kao i njezin branitelj mr. S. T., odvjetnik iz Z., nisu pristupili na sjednicu, iako su uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u smislu odredbe čl. 361. st. 4. ZKP/93 u njihovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Opt. I. K. nije u pravu kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. i 11. ZKP/93.

Suprotno žalbenim navodima opt. I. K., sud prvog stupnja nije počinio navedene bitne postupovne povrede na koje ukazuje.

Prije svega, nije osnovana tvrdnja opt. I. K. da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na njegovoj obrani koju je dao u stanju apstinencijske krize bez prisustva branitelja, i koja bi prema njegovoj tvrdnji predstavljala nezakoniti dokaz. Međutim, sud prvog stupnja temelji svoju odluku na izvedenim materijalnim i personalnim dokazima, koje je sud savjesno analizirao i ocijenio u povezanosti s obranom optuženika. Osim toga, prilikom prvog ispitivanja kod istražnog suca, optuženik je, prema mišljenju vještaka psihijatra dr. M. B. (list 144 do 171 i 275 do 276) bio samo u blažoj formi apstinencijske krize, koja nije iziskivala medicinsku intervenciju. Zato se nije radilo o slučaju kada optuženik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju u skladu s odredbom čl. 65. st. 1. ZKP/93. Slijedom toga, takva obrana optuženika ne predstavlja nezakoniti dokaz, pa nije ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP.

Isto tako, nije ostvarena ni bitna postupovna povreda iz toč. 11. citiranog članka ZKP, jer da nisu navedeni dokazi o odlučnim činjenicama.

Upravo suprotno žalbenim navodima opt. I. K., prvostupanjski sud je vrlo detaljno iznio sve varijante obrane optuženika kao i sadržaj iskaza svjedoka sa svim njihovim razlikama nastalim tijekom postupka te je savjesnom ocjenom izvedenih dokaza ispravno utvrdio činjenično stanje i za svoje zaključke iznio je valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja. Ispravno je sud prihvatio kao vjerodostojne iskaze, koje su svjedoci D. D., M. B., N. K., T. P. i N. M. dali u tijeku istrage i koji terete optuženika, jer izmjenu iskaza na glavnoj raspravi nisu objasnili na argumentiran i životno prihvatljiv način. Sud je s pravom njihovo postupanje ocijenio kao nastojanje da pomognu optuženiku.

Nadalje, opt. I. K. nije u pravu ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, koja je, po njegovoj tvrdnji, posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, o postojanju povrede kaznenog zakona može se prosuđivati samo prema činjeničnom stanju kako gaje prvostupanjski sud utvrdio, a ne prema činjeničnom stanju kako ga je trebao utvrditi prema stajalištu optuženika.

Nisu osnovani ni žalbeni navodi opt. I. K. da je počinjena povreda kaznenog zakona, jer da sud nije primijenio odredbe kaznenog zakona o kažnjavanju maloljetnika, s obzirom da je u vrijeme počinjenja djela, prema njegovoj tvrdnji, bio maloljetan. Naime, za utvrđivanje vremena počinjenja kaznenog djela važan je momenat prestanka protupravnog postupanja i stanja, a u predmetnom slučaju to je, prema činjeničnom opisu djela, posljednji dan kada je optuženik poduzeo protupravnu radnju tj. 9./10. prosinca 1995. godine. Prema tome, opt. I. K. je počinio kazneno djelo kao punoljetna osoba pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada nije uzeo u obzir primjenu odredbe čl. 66. i čl. 73. OKZRH.

Nadalje, nisu u pravu ni državni odvjetnik ni opt. I. K. kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naprotiv, suprotno žalbenim navodima stranaka, sud prvog stupnja je ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, utvrdivši da je opt. I. K. počinio kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH, a ne iz čl. 196. st. 2. u vezi sa st. 1. OKZRH, koje mu je državni odvjetnik stavljao na teret. S obzirom da prvostupanjski sud nije mogao s potpunom sigurnošću utvrditi da bi opt. I. K. nabavljao drogu od opt. E. K., ili pak u dogovoru od drugih neidentificiranih osoba, a kako su utvrđene radnje počinjenja kaznenog djela opisane u izreci prvostupanjske presude, sud je pravilno utvrdio da je opt. I. K. svojim radnjama ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, a ne kvalificirani oblik tog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. u vezi sa st. 1. OKZRH. Na temelju ocjene obrane opt. E. K. u povezanosti s obranom opt. I. K. i iskazima saslušanih svjedoka, sud prvog stupnja je ispravno uzeo kako nema dovoljno dokaza za donošenje zaključka da bi opt. E. K. počinila djelo koje joj se stavlja na teret. Osim opt. I. K., nju za počinjenje djela ne tereti niti jedan svjedok, jer su svi izjavili da nikada nisu od E. K. kupovali drogu. Nadalje, iskaz svjedoka N. K. upućuje da je opt. I. K. drogu posjedovao prije ulaska u "Dom športova", jer ga je tražio da mu upravo on, svjedok, drogu prenese u dom, na što svjedok ipak nije pristao. Kada se ova okolnost ocjenjuje u vezi s iskazom svjedoka D. K. (277 do 278), a naročito s iskazom svjedoka T. P. (list 278), s kojom je opt. E. K. bila do kraja u "Domu športova", a zatim su zajedno obilazile po gradu sve do 17,00 sati, a da kod toga opt. E. K. uopće nije spominjala odlazak u disco K. u kojem joj je navodno opt. I. K. trebao predati ostatak novca za drogu u iznosu od 800 DEM, onda je zaista dvojbena tvrdnja opt. I. K., kako je u "Domu športova" od opt. E. K. kupio 50 tableta ecstasy. Na dvojbenost ove tvrdnje upućuje i daljnji navod opt. I. K. da je u disco klubu K. trebao opt. E. K. vratiti 45 tableta, jer ih nije uspio prodati u "Domu športova", s obzirom da osobe kojima je drogu trebao prodati (M. B., T. P., V. K. i I. K.) nisu te večeri došli na koncert, a oni su u svojim iskazima potvrdili da su bili na koncertu. Čak što više, optuženik je V. K., tražio da mu drogu prenese u dvoranu "Doma športova".

S obzirom na iznesene okolnosti dvojba u pogledu počinjenja djela od strane opt. E. K. je tolikog stupnja da je prema njoj ispravno primijenjeno načelo in dubio pro reo. Isto tako, tvrdnja državnog odvjetnika da svaka osoba, koja se bavi prodajom droge, ima svog stalnog dobavljača, nije sama po sebi dovoljna za utvrđivanje takve činjenice u konkretnom predmetu. To zato što se s istim stupnjem sigurnosti može tvrditi i suprotno, a i životno su moguće obje solucije. Međutim, činjenica koja tereti optuženika mora biti utvrđena s potpunom sigurnošću. Slijedom toga, u ovom predmetu s potpunom sigurnošću su utvrđene činjenice koje čine bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Kako opt. I. K. kao žalbenu osnovu navodi nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali je ne obrazlaže, to je ta žalbena osnova navedena općenito pa se ne može niti ocijeniti.

Državni odvjetnik i opt. I. K., također, nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni, državni odvjetnik, smatrajući da je optuženiku izrečena preblaga kazna, a opt. I. K., tvrdeći da mu je izrečena prestroga kazna.

No, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i opt. I. K., sud prvog stupnja je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti pod kojima je počinjeno inkriminirano djelo i koje utječu na težinu kazne. Kao olakotne okolnosti uzeo je u obzir da je optuženik mlađa punoljetna osoba, nije osuđivan, da je u vrijeme počinjenja bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, te primjereno držanje tijekom glavne rasprave. Kao otegotnu okolnost sud je uzeo u obzir stupanj društvene opasnosti djela.

Imajući u vidu sve navedene okolnosti, sud prvog stupnja je, i po stajalištu ovog Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja, za navedeno djelo optuženiku izrekao primjerenu kaznu, tj. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, smatrajući da će se njome postići opća i posebna svrha kažnjavanja propisane odredbama čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Prema tome, ocjenom žalbenih navoda stranaka, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti povreda zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 387. ZKP trebalo žalbe odbiti kao neosnovane te presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. travnja 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.