Rev-154/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-154/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz New Yorka, zastupane po I. S., odvjetniku u S., protiv tuženika C.-o. d.d. Z., Filijala S., zastupanog po dipl. pravniku T. R. i B. U., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 9. listopada 1996. godine, broj: Gž- 2675/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 14. srpnja 1995. godine, broj: P-1682/92, u sjednici održanoj dana 7. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.176.400 talijanskih lira s zakonskim zateznim kamatama od 1. studenog 1991. godine do isplate.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude preinačene ili ukinute.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine”, broj: 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje neke druge bitne povrede u reviziji se i ne ukazuje već se samo uopćeno ističe taj revizijski razlog.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužiteljice kao osiguranika da joj tuženik kao osiguratelj isplati naknadu iz ugovora o kasko osiguranju, sklopljenog između tuženika i M.B. kao ugovaratelja osiguranja.

Raspravljajući i ocijenjujući pitanje tuženikove obveze plaćanja naknade iz tog ugovora obzirom na činjenicu da nije plaćena premija koju se ugovaratelj osiguranja obvezao obročno platiti, sudovi su zaključili da obveza plaćanja naknade ne postoji pozivajući se na odredbu iz čl. 1. st. 1. tuženikovih Pravila za osiguranje automobilskog kaska, ocijenivši neosnovanim prigovor tužiteljice, koji se ponavlja i sada u reviziji, da je rečena odredba tuženikovih pravila u suprotnosti s odredbama iz čl. 913. Zakona o obveznim odnosima koje uređuju pitanje dospjelosti obveze plaćene premije i propisuju uvjete prestanka ugovora o osiguranju u slučaju neplaćanja premije.

U konkretnom slučaju navedeni prigovor tužiteljice pravno je neodlučan, jer je tužbeni zahtjev neosnovan i u slučaju neprimjenjivanja rečene odredbe tuženikovih pravila, pa stoga nisu od značaja revizijski navodi kojima se osporava pravilnost ocjene sudova da nije postojala tuženikova obveza postupiti po odredbi iz čl. 913. st. 3. ZOO kojom je određeno da ugovor o osiguranju prestaje po sili zakona, ako premija ne bude plaćena niti u roku od 30 dana od dana kada je ugovaratelju osiguranja uručeno osigurateljevo preporučeno pismo s obaviješću o dospjelosti premije.

Naime, prema odredbi st. 4. istog članka ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu u svakom slučaju ako premija osiguranja ne bude plaćena po dospjelosti, a taj uvjet prestanka ugovora u konkretnom slučaju je ostvaren.

U postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o osiguranju sklopljen dana 5. ožujka 1991. godine, za razdoblje od tog dana pa do 5. ožujka 1992. godine, da je ugovoreno plaćanje premije u 10-mjesečnih obroka, da je u vrijeme sklapanja ugovora ugovaratelj osiguranja bio u radnom odnosu kod tuženika, da je na njegovu molbu tuženik dozvolio da se vrši naplata premije obustavom njegove plaće počevši od 1. travnja 1991. godine, da je ugovaratelju osiguranja radni odnos kod tuženika prestao dana 21. ožujka 1991. godine, dakle prije dospijeća prvog obroka premije tako da iz tog razloga tuženik nije bio u mogućnosti od njegove plaće vršiti naplatu premije, te da premiju nije plaćao niti sam ugovaratelj osiguranja tako da do dana nastanka osiguranog slučaja (29. rujna 1991. godine) nije plaćen niti jedan obrok premije, a premija nije plaćena niti nakon nastanka osiguranog slučaja.

Obzirom na činjenicu da obveza plaćanja premije nije ispunjena niti u roku godine dana od njezine dospjelosti, sukladno odredbi iz čl. 913. st. 4. ZOO predmetni ugovor o osiguranju je prestao po sili zakona.

Ta okolnost je postojala u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te je zahtjev za isplatu naknade po osnovi predmetnog ugovora neosnovan i u slučaju da je obveza tuženika postojala prije ispunjenja pretpostavki za prestanak ugovora, jer se nakon prestanka ugovora ne može tražiti ispunjenje ugovornih obveza.

U reviziji se neosnovano ističe da ugovor proizvodi pravne učinke, a da je tuženik mogao i da može naplatiti premiju prijebojom potraživanja.

Prema odredbi iz čl. 337. st. 1. ZOO prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, već je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj.

Tužiteljica je u tijeku glavne rasprave, na ročištu od 28. travnja 1995. godine (list 17 spisa), istakla da je nakon odbijanja tuženika isplatiti joj naknadu podneskom pozvala tuženika “na likvidaciju štete time da od iznosa štete prijebojem naplati dugovanu premiju”, te je isti podnesak priložila spisu.

Obzirom na sadržaj podneska može se zaključiti da on ima značenje izjave o prijeboju. Međutim, temeljem te izjave nije moglo doći do prijeboja već stoga što je izjava dana nakon što je po sili zakona došlo do prestanka ugovora o osiguranju.

Naime, premija je dospjela 1. travnja 1991. godine dospijećem prvog obroka obzirom na činjenicu da nije plaćen niti jedan obrok, a izjava o prijeboju tuženiku je dana najranije 15. listopada 1992. godine, s kojim datumom je podnesak pisan, dakle, više od godinu dana od dospjelosti premije, pa je tada već došlo do prestanka ugovora po sili zakona, a tada više tužiteljica nije niti mogla ispuniti svoju ugovornu obvezu plaćanja premije.

Slijedom navedenog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. veljače 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.