Gžzp-158/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gžzp 158/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sutkinji Katarini Buljan, u pravnoj stvari predlagatelja I. d.o.o. P., zastupan po punomoćnicima D. R. i M. B., odvjetnici u P., protiv protustranke Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pzp-23/06-3 od 21. srpnja 2006. godine, dana 12. prosinca 2006. godine

r i j e š i o j e :

Preinačuje se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pzp-23/06-3 od 21. srpnja 2006. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i rješava:

I. Trgovački sud u Zagrebu dužan je provesti ovršne radnje i dovršiti ovrhu u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem Ovr-1627/99 u roku od tri (3) mjeseca računajući od dana dostave ovog rješenja.

II. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju I. d.o.o. P. u iznosu od 12.000,00 kn.

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz točke III. izreke ovog rješenja u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pzp-23/06-3 od 21. srpnja 2006. godine odbijen je zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Protiv ove odluke žalbu je izjavio predlagatelj ne navodeći zakonom određene žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1- 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje u tekstu: ZPP), međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže ukinuti pobijanu odluku u smislu žalbenih navoda.

Žalba predlagatelja je osnovana.

U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je predlagatelj 7. rujna 1999. godine Trgovačkom sudu u Zagrebu predložio ovrhu na pokretninama, temeljem rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-440/98 od 8. rujna 1998. godine,

- da je sud prvog stupnja donio predloženo rješenje o ovrsi zapljenom, procjenom i prodajom pokretnina ovršenika 2. studenog 1999. godine,

- da je ovršenik 10. travnja 2000. godine izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, povodom koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 7. svibnja 2002. godine donio rješenje kojim potvrđuje rješenje o ovrsi,

- da je Trgovački sud u Zagrebu poduzimao procesne aktivnosti tako što je održao ukupno 4 uredovanja, zatim donio rješenje kojim je ovršeniku naloženo davanje prokaznog popisa te poduzimao i druge procesne radnje, a kako je to pobliže označeno u razlozima obrazloženja prvostupanjske odluke,

- da je posljednje ročište radi potpisivanja i potvrđivanja prokaznog popisa zakazano za 12. rujna 2006. godine, pa u vrijeme odlučivanja prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva, ovršni postupak pred prvostupanjskim sudom nije okončan,

- da je predlagatelj tijekom postupka bio procesno aktivan i nije ničim doprinio dugotrajnosti postupa, već da se postupak odužio zbog nediscipliniranog ponašanja ovršenika, koji na raznorazne načine nastoji onemogućiti provođenje ovrhe (izbjegavanjem primanja pošte, otvaranja vrata kod uredovanja, mijenjanjem naziva obrta i sl.).

Imajući u vidu ove odlučne činjenice prvostupanjski sud temelji svoju negativnu odluku na zaključku da, iako postupak koji od podnošenja ovršnog prijedloga do donošenja rješenja o zahtjevu predlagatelja traje šest godina i mjesec dana, a predlagatelj nije doprinio duljini trajanja postupka, nije nerazumno dug jer je prvostupanjski sud kontinuirano bio u značajnoj mjeri aktivan, a postupak se odužio isključivo krivnjom ovršenika.

Izloženi zaključak se ne može prihvatiti.

Točno je da su poduzimane aktivnosti od strane prvostupanjskog suda, ali to nije dovoljno kada se postupak vodi uz mnogo odugovlačenja i suprotno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP, dakle nedovoljno odlučno i učinkovito. Zaključak prvostupanjskog suda da se postupak odužio isključivo krivnjom ovršenika nije pravilan stoga jer je sud taj koji upravlja postupkom te je ovlašten i dužan sankcionirati nedisciplinirano ponašanje stranaka te onemogućiti neosnovano odugovlačenje postupka. Osim toga, u konkretnoj situaciji riječ je o ovršnom postupku, u kojem je sud, sukladno odredbi čl. 13. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99), a koja je bila na snazi i u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, dužan postupati hitno.

Nadalje, samo trajanje postupka od podnošenja ovršnog prijedloga do odlučivanja o zahtjevu pred sudom prvog stupnja predstavlja pravno relevantno razdoblje od šest godina, deset mjeseci i četrnaest dana, u kojem još nije dovršena ovrha, što sve upućuje na to da je predlagatelju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu odredbe čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 150/05; dalje u tekstu: ZS).

Zato je sud prvog stupnja na potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo iz navedene zakonske odredbe kada je zahtjev predlagatelja odbio.

Iz navedenih je razloga, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, u vezi s pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), valjalo prvostupanjsku odluku preinačiti te riješiti kao u izreci, dok je visina naknade predlagatelju odmjerena imajući u vidu sve relevantne okolnosti, ali i uz istodobno uvažavanje gospodarskih prilika u Republici Hrvatskoj.

U Zagrebu, 12. prosinca 2006. godine

Sutkinja:

Katarina Buljan, v. r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.