Rev-208/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-208/1992-2.

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu i vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja P. D. iz I., koga zastupa punomoćnik P. I. iz R., protiv tuženika ZOIO C. R., radi isplate, rješavajući reviziju tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci, od 16. siječnja 1991. pod posl. br. Gž- 2504/90. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. srpnja 1990. pod posl.br. P-1811/89. u sjednici održanoj dana 1. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e

I Revizija tužene djelomično se prihvaća u odnosu na dosudjene zatezne kamate na način da se preinačuje presuda Okružnog suda u Rijeci od dana 16. siječnja 1991. godine pod posl. br. Gž-2504/90. i presuda Općinskog suda u Rijeci od dana 24. srpnja 1990. godine pod posl. br. P-1811/89, te je tužena dužna tužitelju na iznos dosudjene glavnice isplatiti kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrdjene namjene preko godinu dana.

II Revizija se u preostalom dijelu odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e

"Podnesak tužene uz reviziju" odbacuje se kao nepravovremen.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda preinačena je presuda Općinskog suda na način da je usvojen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik ZOIO C. F. R. dužan je isplatiti tužitelju P. D. iz I. dinarsku protuvrijednost deviznog iznosa od 150.464 ASCH umanjenu za dinarsku protuvrijednost deviznog iznosa od 200 USD sve obračunato po srednjem tečaju na dan isplate sa kamatom koju banke priznaju na oročena sredstva preko godinu dana počev od 6. prosinca 1988. godine pa do isplate u roku od 15 dana.“

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe iz čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91.) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je reviziju tužene dostavio tužitelju i nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporio je revizijske navode uz prijedlog da revizija bude odbijena kao neosnovana, dok se javni tužilac Hrvatske o reviziji tužene nije izjasnio.

Po proteku roka od 30 dana od dana dostave prijepisa drugostepene presude tužena je dostavila sudu "podnesak tužene uz reviziju". Kako je ovaj podnesak dostavljen van roka za izjavljivanje revizije, to je, budući to nije učinio prvostepeni sud u okviru svojih ovlaštenja, ovaj sud "podnesak tužene uz reviziju" odbacio kao neblagovremen (čl. 392. ZPP).

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, (čl. 386. ZPP) a nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP na koju odredjeno ukazuje revident, jer je presuda koja se revizijom pobija jasna, razumljiva, moguće ju je ispitati, jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presudjenje.

Tužbeni zahtjev o kojem je sud raspravljao tužitelj je postavio na način da je preinačio dotadašnju tužbu, pismenim podneskom od dana 15. I 1990. godine (str. 16 i 17 spisa).

Poslije zaprimanja tog podneska, na drugom ročištu dana 11. IV 1990. godine (str. 22 i 23 spisa) ovlašteni punomoćnik tužene izjavljuje da "visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom".

Stoga nije točan navod u reviziji, da se tužena Zajednica osiguranja nije očitovala na visinu zahtjeva, pa je drugostepeni sud odlučivao o žalbi tužitelja u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. To tim više, što i u obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je odredjeno naveo da je "visina tužbenog zahtjeva medju strankama nesporna."

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično je ostvaren.

Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o osiguranju osobnog automobila marke "Renault 21 GTD" vlasništvo tužitelja, dana 17. IX 1988. godine.

Na polici osiguranja automobilskog kaska br. … kao dan početka osiguranja naveden je datum 17. IX 1988. godine, a kao dan isteka osiguranja 17. IX 1989. godine. Na istoj polici naznačenog je da je ukupna premija osiguranja (42,50 dinara) kaska obračunata za vrijeme od 17. IX 1988. godine do 17. IX 1989. godine.

Sporno je pitanje, i u ovoj fazi postupka, da li su stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o kratkoročnom osiguranju (17. IX - 17. XI 1988.) ili ugovor o jednogodišnjem kasko osiguranju automobila tužitelja (17. IX 1988. -17. IX 1989. godine).

Nije sporno da je ukupna premija za kasko osiguranje obračunata u iznosu od 42,50 dinara.

Prvi sud ocjenjujući sve okolnosti, zasebno i u medjusobnoj povezanosti, a dajući posebnu težinu visini uplaćene premije osiguranja koja je dostatna samo za dva mjeseca, utvrdjuje da su stranke ugovor o osiguranju automobilskog kaska zaključile za dva mjeseca.

Drugostepeni sud zaključuje da su stranke ugovor zaključile za razdoblje od jedne godine, te budući se osigurani slučaj dogodio unutar tog ugovorenog roka, tužena Zajednica osiguranja da odgovara tužitelju za nastalu štetu na automobilu.

Prema ocjeni ovog revizijskog suda, drugostepeni sud je valjano primijenio materijalno pravo.

Predmetni ugovor stranke su nesporno potpisale. Svojim potpisom stranke potvrdjuju istinitost svega onog što piše u ugovoru, kao i svoju suglasnost sa svim bitnim sastojcima ugovora (čl. 26. Zakona o obveznim odnosima "Sl. list SFRJ" br. 27/78, 39/85. i 48/85, u daljnjem tekstu: ZOO). U ugovor su uneseni svi bitni elementi, a sporni rok trajanja unesen je rukom po tuženoj Zajednici osiguranja. Značaj ove rukom unesene ugovorne odredbe ima prema odredbama ZOO poseban značaj i prednost nad ostalim uglavcima ugovora koji su već unaprijed štampani (čl. 902. st. 5. ZOO). Na ovo posebno ukazuje i drugostepeni sud.

Ovaj ugovor je ponudjen tužitelju, tužena Zajednica osiguranja ga je sastavljala i sama tužena Zajednica osiguranja koja je dužna da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) sve suglasno odredbi iz čl. 18. st. 2. ZOO, ne može se pozivati na omašku svog radnika u radu prilikom rukom ispisivanja roka trajanja osiguranja automobilskog kaska.

Iz tog razloga, ovaj revizijski sud prihvaća stanovište drugostepenog suda da tužena ne može sa uspjehom otkloniti od sebe odgovornost za eventualnu omašku svog radnika prilikom ispunjavanja rukom pisanih odredaba ugovora, te da tužena Zajednica osiguranja odgovara tužitelju za štetu koju je ovaj pretrpio za vrijeme ugovorenog trajanja osiguranja automobilskog kaska.

Kako je visina nastale štete na automobilu tužitelja utvrdjena kao nesporna medju strankama, to je reviziju tužene Zajednice osiguranja valjalo u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.

Medjutim, u pogledu kamatne stope materijalno je pravo pogrešno primijenjeno.

Budući da je sporno potraživanje u skladu sa zakonom izraženo u stranoj valuti, odnosno dinarskoj protuvrijednosti strane valute, na dan isplate, tužitelju pripada kamata po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrdjene namjene preko godinu dana (čl. 277 st. 1. ZOO).

Valjalo je stoga u odnosu na kamatnu stopu djelomično usvojiti reviziju tužitelja, pobijanu presudu djelomično preinačiti i odlučiti kao u dispozitivu presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 1. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.