I Kž-232/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 232/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika J. D. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbi J. D. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj K-47/04 (Kv-I-352/11) od 18. siječnja 2012.., u sjednici održanoj 17. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Žalba osuđenika J. D. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, na temelju čl. 498. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11 i 121/11 – dalje ZKP/08) preinačene su u odluci o kazni, pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci broj K-47/04 od 13. listopada 2005., preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-565/06-7 od 6. veljače 2007., kojom je J. D. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ i kaznenog djela iz čl. 173. st. 6. KZ te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci i pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci broj K-58/04 od 12. lipnja 2006., potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-31/07-6 od 7. veljače 2007., kojom je J. D. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi uz č. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest primjenu čl. 60. st. 1. i 2. to

godina i pet mjeseci u koju se kaznu uračunalo vrijeme provedeno u pritvoru od 5. siječnja 2004. do 12. lipnja 2006. i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 5. srpnja 2011. pa nadalje.

Protiv ove presude žalbu je podnio osuđenik osobno, s prijedlogom da se „… odredi blaža kaznenopravna sankcija …“.

I Kž 232/12-4

Spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu osuđenika odbiti kao neosnovanu.

Žalba je neosnovana.

Žalitelj nije u pravu kada osporava utvrđeno činjenično stanje te tvrdi da je „…pogrešno primijenjeno materijalno pravo…,“ jer zanemaruje da je podnio zahtjev za izricanje jedinstvene kazne zatvora pa je sud u pobijanoj presudi samo preinačio više pravomoćnih presuda u odluci o kazni. U konkretnom se slučaju, dakle, radi o izvanrednom pravnom lijeku kada se pravomoćna presuda može preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako je u dvjema ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više kazni a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, ako je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o stjecaju u prijašnjoj presudi te ako se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna, ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih razloga.

Žalitelj zanemaruje da se nije odlučivalo o činjeničnim i pravnim pitanjima već je prvostupanjski sud, na temelju činjeničnih utvrđenja u pravomoćnim presudama, izvršio objedinjavanje pravomoćno utvrđenih zatvorskih kazni uz primjenu odredbi o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju.

Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je, postupajući u smislu čl. 498. st. 2. ZKP-a/08, pravilno preinačio navedene pravomoćne presude glede odluke o kazni, pri čemu je cijenio u ranijim presudama utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te pravilno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u koju je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne.

Jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju šest godina i pet mjeseci izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

I Kž 232/12-4

Iz izloženih razloga valjalo je žalbu osuđenika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. travanja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Ana Garačić, v.r.