Rev-594/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-594/1992-2.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Đ. S. iz N. J., zastupanog po V. A., odvjetniku iz D. S., protiv tuženog S. F., iz Š. i F. Đ., iz Š., zastupani po M. V., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 24.rujna 1991. br. Gž-5495/91. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Dugom Selu, od 21. ožujka 1991. br. P-5/88, u sjednici održanoj dana 14. srpnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Protiv presude suda drugog stupnja kojom je potvrdjena presuda suda prvog stupnja i tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 4.676,00 dinara (4.676 HRD) izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeni se razlozi konkretiziraju da presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da je pogrešan zaključak sudova da tužitelj nije (su)vlasnik puta na "kojem su bila hrastova stabla koje su posjekli tuženi". Naime, smatra da su hrastova stabla bila njegovo vlasništvo. Upućuje na izvadak iz zemljišnih knjiga te rješenje o nasljedjivanju iz kojeg da proizlazi da su zemljišne čestice na kojem su stabla rasla njegovo vlasništvo. Predloženo je da se"revizija prihvati.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženi naknade štetu u visini novčane protuvrijednosti dva hrasta koja su, što je nesporno, pozivajući se na svoje pravo vlasništva posjekli tuženi.

Odlučno pitanje za presudjenje ove pravne stvari je prema tome pitanje da li su posjećena stabla rasla na zemljištu tužitelja (putu) kako to tvrdi tužitelj i temeljem kojeg osnova potražuje naknadu štete.

Sudovi su utvrdili da sporna hrastova stabla nisu rasla na zemljištu tužitelja, već da su rasla iza medjašne linije puta i to na zemljištu tuženih.

Navedeni razlozi u presudama čine razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. l3. Zakona o parničnom postupku, koji je kao propis Republike Hrvatske preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona, o parničnom postupku ("NN" br. 53/91.) na koju se povredu u reviziji opisno upućuje - nije, osnovan. Pitanje pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja u ovoj fazi postupka je s obzirom na odredbu čl. 385. st. 3. ZPP bez odlučnog značenja, a u tom se pravcu uglavnom iscrpljuju prigovori revizije.

S obzirom da tužitelj nije dokazao da je vlasnik posječenih stabala, to u odsustvu postojanja svih materijalno pravnih pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženih (ovdje svojstvo tužitelja kao oštećenog) pravilnom je primjenom

:

materijalnog prava iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima koji je zakon kao propis Republike Hrvatske preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, sa tužbenim zahtjevom odbijen.

Kako revizija nije osnovana valjalo je odlučiti kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.