Legislator Case Law & Legislation
I Kž-146/1992-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld first-instance conviction for child abuse and incest with five-year sentence.

Case Number I Kž-146/1992-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for child abuse and incest, confirming a five-year prison sentence. The defendant argued for a retrial citing procedural errors and claims of excessive punishment, while the prosecution opposed the appeal. The court rejected these claims, finding no procedural violations and affirming that the lower court correctly assessed the objective and subjective facts, including the severe psychological impact on the victim.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o krivičnom postupku (ZKP); Zakon o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku; The second-instance court must examine substantive law violations sua sponte and uphold a sentence if the lower court properly weighed aggravating and mitigating circumstances without legal error.

Keywords

AI generated
criminal appeal dismissal child abuse conviction incest sentencing procedural error review substantive law violation psychological impact assessment supreme court review

Cited Legislation

AI generated
čl. 87. st. 1. i 3. KZRH
zbog krivičnog djela obljube s djetetom iz čl. 87. st. 1. i 3. KZRH i krivičnog djela rodoskvrnuća iz čl.
čl. 97. st. 1. KZRH
KZRH i krivičnog djela rodoskvrnuća iz čl. 97. st. 1. KZRH, pa mu je utvrdio pojedinačne kazne i to za djelo iz čl.
čl. 48. st. 1. i 2. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ
KZRH, a primjenom čl. 48. st. 1. i 2. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl.
čl. 50. st. 1. KZJ
53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca u koju mu je, temeljem čl. 50. st. 1. KZJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27.
čl. 364. st. 1. toč. ll. ZKP
Nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. ll. ZKP na koju ukazuje optuženik u svojoj žalbi.
čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP
čl. 365. ZKP
ZKP, ispitao je da li na štetu optuženika povrijeđeno materijalno pravo (čl. 365. ZKP) i utvrdio da krivični zakon po prvostepenom sudu nije povrijeđen.
čl. 370. st. 2. ZKP
čl. 384. ZKP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj:I Kž-146/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Zmajević Branka, mr. Frančula Rudolfa i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M. D. zbog krivičnog djela iz čl. 87. st. 1. i 3. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 5. veljače 1992. broj K-52/1991, u sjednici održanoj 20. svibnja 1992.godine, saslušavši zam. Jav. tužitelja Hrvatske Delić Zvonimira,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M. D. kao neosnovana te se potvrđuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Rijeci oglasio je krivim opt. M. D. zbog krivičnog djela obljube s djetetom iz čl. 87. st. 1. i 3. KZRH i krivičnog djela rodoskvrnuća iz čl. 97. st. 1. KZRH, pa mu je utvrdio pojedinačne kazne i to za djelo iz čl. 87. st. 1. i 3. KZRH kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a za djelo iz čl. 97. st. 1. KZRH kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, i temeljem čl. 87. st. 3. KZRH, a primjenom čl. 48. st. 1. i 2. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. l. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca u koju mu je, temeljem čl. 50. st. 1. KZJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. rujna 1991. godine pa nadalje.

Protiv te presude žali se optuženik putem branitelja M. Š., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, a podredno (barem tako iz

I Kž 146/1992-3 sadržaja žalbe proizlazi) da se preinači u odluci o kazni.

I Kž 146/1992-3

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužitelj Hrvatske izjašnjavajući se temeljem čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. ll. ZKP na koju ukazuje optuženik u svojoj žalbi. On tu postupovnu povredu nalazi u tome što je izreka pobijane presude proturječna sama sebi, a proturječnost optuženik nalazi takodjer između onog što je navedeno u zapisnicima i onoga što se navodi u razlozima presude. Tako se po žalitelju samo paušalno navodi da je otpor oštećenice savladan, a u izreci se otpr uopće ne precizira niti se pojašnjava kako je on savladan, a sama oštećenica navodi u svom iskazu kako prijetnje i prisile do samog spolnog akta nije ni bilo, a u obrazloženju presude se to uopće ne spominje.

Izreka presude prvostepenog suda, po ocjeni ovog drugostepenog suda, sadržava sve sastojke propisane u čl. 351. st. 1. toč. 1, 2, 3, 6. i 7. ZKP, pa između ostalog navedene su činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela za koja je optuženik oglašen krivim, uključivši i upotrebu sile i prijetnje, koje su činjenice bitni elementi krivičnog djela iz čl. 87. st. 3. KZRH. Tako se sila i prijetnja optuženika, i savladavanje otpora oštećenice, opisuju na nekoliko mjesta u izreci: "... snažno je svojim rukama uhvatio za ruke pritisnuvši ih uz njeno tijelo... skinuo sa nje odjeću i savladavši njen otpor ... koristivši strah i uplašenost iste... a pri čemu joj je prijetio da će ubiti nju, majku i sebe ukoliko bilo šta kaže majci ... razbio dio inventara u stanu strgao deku u kojoj je bila umotana uhvatio je za ruke i pritisnuo uz krevet ... grubo je potegao za gaćice i razderao ih, a zatim uhvativši je za ruke i pritisnuvši je uz krevet ...". Nije prema tome riječ o paušalnom opisu sile i prijetnje kao što tvrdi žalitelj. Nema takodjer proturječnosti, a kamo li značajne, između onoga što je navedeno u zapisnicima i onoga što se navodi u razlozima presude. Naprotiv, sud prvog stupnja vrlo savjesno i posve korektno, u razlozima presude, interpretira iskaze svjedoka, posebno se to odnosi na iskaz ošt. M. A., kao i druge izvedene dokaze. S obzirom da je dio prigovora iz žalbe u kojem žalitelj nalazi bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (čl. 364. st. 1. toč. ll. ZKP) usmjeren u stvari na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, to će o tim prigovorima više biti riječi kod razmatranja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog, činjeničnog stanja.

Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 1, 5, 6, 8. do 11. ZKP koje drugostepeni sud ispituje po službenoj dužnosti temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP.

I Kž 146/1992-3

Temeljni prigovor žalitelja, u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, usmjeren je na to zašto sud prvog stupnja poklanja vjeru iskazu oštećenice, kojeg on (optuženik) ocjenjuje, posebno u odnosu na odlučne činjenice (upotrebu sile, prijetnje, održavanja spolnih odnosa) kao neistinit, nepouzdan (jer je na glavnoj raspravi iskaz u nekim dijelovima mijenjala u odnosu na iskaz dat u istražnom postupku), uopćen a i protivan iskazima nekih saslušanih svjedoka. Trebalo je, zato,taj iskaz pažljivije, i sa znatno većom kritičnošću, analizirati i ocijeniti što je, smatra optuženik, propust prvostepenog suda.

Neosnovani su ovi i drugi istina manjeg značaja, prigovori optuženika to zato jer prvostepeni sud čak na četiri stranice (str. 6-9) presude vrlo opširno i sadržajno posve korektno, interpretira iskaz ošt. M. A., a na str. 13- 15 presude iznose se detaljno mnogobrojni razlozi, u svemu prihvatljivi, kojima se sud prvog stupnja rukovodio u zaključivanju da je oštećenica bila iskrena i objektivna u svom iskazu i zbog čega poklanja vjeru njezinom iskazivanju.

Prvostepeni sud je inače temeljem odredbe čl. 357- st. 7. ZKP odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a posebno iz kojih razloga nije poklonio vjeru obrani optuženika, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Kada se ocjenjuje iskrenost, objektivnost i istinitost iskaza oštećenice treba svakako uzeti u obzir da se radi o osobi staroj 22 godine, studentu, psihički kompenziranoj ličnosti, koja zdravo rasuđuje, iznad prosječnih intelektualnih sposobnosti, koja je svijesna svojih postupaka i mogućnosti upravljanja istima (što se zaključuje i iz nalaza i mišljenja vještaka P. dr. J. - list 74-76 spisa). Niti u jednom trenutku vođenja krivičnog postupka (koji je za oštećenicu bio svakako vrlo mučan, a što je sama kazala, upravo zbog toga se i dugo vremena kolebala da majci ispriča ono što doživljava jer se bojala da će ona podnijeti krivičnu prijavu i da će potom uslijediti krivični postupak) ona uopće ne mijenja svoj iskaz u odnosu na odlučne, pravno-relevantne činjenice, već naprotiv i površnom usporedbom, analizom i ocjenom tog iskaza nameće se zaključak o dosljednosti i iskrenosti njezinog kazivanja. Nema nikakvog osnova koji bi dao povoda da se posumnja u objektivnost iskaza oštećenice, a kamoli da bi svijesno, lažno teretila optuženika (vlastitog oca). Pogotovo se takav zaključak nameće nakon izgovorenih riječi koje je optuženiku kazala prilikom suočenja na glavnoj raspravi 8. siječnja 1992. godine (list 91 spisa): "... ti si kukavica, jesu li svjestan što si ti meni napravio, zar bi ja inače bila u stanju pričati te gadosti ovdje, meni je svejedno da li će te osloboditi ili osuditi, ti i ja znamo istinu".

Međutim, iskaz M. A. potvrđen je i iskazima svjedoka (kojima sud takodjer s pravom poklanja vjeru jer, izuzev ničim argumentiranog osporavanja optuženika, nema nikakovih dokaza da bi govorili neistinito), a to su: M. J. (majka oštećenice) L. N. (baka oštećenice) i B. D., profesor na fakultetu, kojima je oštećenica (svakome odvojeno) ispričala

I Kž 146/1992-3

ono što proživljava sa vlastitim ocem. Kada se iskazi ovih svjedoka, a posebno M. J. (koja opširno govori o odnosima u obitelji, između optuženika i oštećenice i nje, i mnogim drugim okolnostima) analiziraju takodjer se nedvojbeno zaključuje da je iskaz M. A. okolnosan i iskren.

Oštećenica potanko i uvjerljivo opisuje prvu nasilnu obljubu optuženika nad njom (početkom siječnja 1983. godine), i to se nikako ne doima: "... sasvim nevjerojatno i neuvjerljivo..." kao što se u žalbi čudi optuženik, naprotiv njen iskaz je i u tom dijelu, kao i u cjelini, posve uvjerljiv i u njemu nema značajnijih nesuglasnosti. Upravo obrana optuženika, kao i navodi žalbe, kada pokušava objašnjavati zbog čega ga oštećenica "lažno tereti", djeluju doista neuvjerljivo, te je obrana neprihvatljiva i sasvim neutemeljena.

Neprihvatljiv je i prigovor optuženika kako to da se oštećenica nikome nije ranije povjerila što joj se dešava i da nitko od prijatelja, pa ni najbližih osoba kroz ovolike godine, uključivši i majku J., nisu ništa primijetili što bi upućivalo na atipično i abnormalno ophodjenje oca i kćerke. Ošt. M. A. vrlo okolnosno i uvjerljivo objašnjava zbog čega ranije nije nikome rekla za ovo stanje, naprotiv poduzimala je mjere i radnje, te se "normalno" ponašala, kako ne bi nitko pa niti njezina majka, naslutili a kamoli primijetili, bilo što čudno u odnosima oca prema njoj i obratno,i to zato jer joj je on često prijetio da će ubiti nju i majku ako o tome bilo kome nešto kaže, a priložena pisma u spisu te oduzeti pištolj kao i iskazi svjedoka M. J. i L. N., najzornije dokazuju da su te prijetnje bile sasvim ozbiljne a tako ih je oštećenica i doživljavala, čak i kada bi majka bila mogla nešto naslutiti, posumnjati, zbog modrica na njezinom tijelu i slično, ona je porijeklo tih modrica opisivala u sasvim drugom svjetlu.

Optuženik se očito, i prvenstveno, sa ciljem da prikrije seksualno nasilje prema vlastitoj kćerci (a možda i zbog ljubomore), pred drugima (pa i suprugom) ponaša kao strogi otac koji inzistira da se ona vrati kući na vrijeme (21 sat), da se ne druži sa dečkom (H. E.) koji joj ne "odgovara", čak ju je znao i ošamariti ako se ona nije ponašala onako kako je on zamislio i želio. Zato, doista, neuvjerljivo i neprihvatljivo, te neargumentirano (jer u tom pravcu nije izveden niti jedan dokaz) zvuči tvrdnja optuženika kako motive za terećenje oštećenice treba tražiti u njegovom strogom ponašanju prema njoj. Iskazom M. J., te drugim dokazima, posve je otklonjena i tvrdnja optuženika kako oštećenica tereti svog oca po nagovoru majke, što odlučno otklanja i sama oštećenica u svom iskazu,ili zbog toga jer je on izjavio kako će dio kuće u izgradnji pokloniti kćerci iz prvog braka.

Prvostepeni je sud, prvenstveno temeljem iskaza ošt. M. A., ali i drugih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, kako objektivne tako i subjektivne, a koje su navedene u toč. 1. i 2. činjeničnog opisa djela, zato je žalba optuženika neosnovana iz tog žalbenog razloga.

I Kž 146/1992-3

Premda se optuženik ne žali zbog povrede krivičnog zakona ovaj drugostepeni sud je po službenoj dužnosti, a temeljem čl.376. st. 1. toč. 2. ZKP, ispitao je da li na štetu optuženika povrijeđeno materijalno pravo (čl. 365. ZKP) i utvrdio da krivični zakon po prvostepenom sudu nije povrijeđen.

Kod utvrđivanja pojedinačnih i odmjeravanja jedinstvene kazne prvostepeni je sud imao na umu svrhu kažnjavanja i uzeo je u obzir sve okolnosti (olakotne i otegotne) što utječu da kazna bude manja ili veća. Tako je kao olakotno uzeo u obzir neosuđivanost optuženika, a kao otegotno dugotrajnost inkriminiranog ponašanja optuženika (početak 1983. godine do studenog 1990. godine), te okolnost da je zbog toga došlo do teško poremećenih odnosa u obitelji (razveden je i brak između optuženika i M. J.), kao i posljedice koje su nastupile na ličnost oštećenice. Nije zato u pravo optuženik kada smatra da mu je prestrogo odmjerena kazna.

Neosnovana je takodjer i tvrdnja žalitelja kako njegovo kriminalno ponašanje nije ostavilo nikakvih posljedica na oštećenicu, pa da ih zato prvostepeni sud i ne navodi. Sasvim je logično da ovako grubo, krajnje neprirodno, ponašanje optuženika prema vlastitom djetetu (a koje je počelo još dok je ona bila djevojčica i trajalo skoro osam godina), ostavlja posljedice pogotovo na njezin psihički razvoj o kojima je ona govorila u svom iskazu, a koje je neuropsihijatrijski vještak detaljno opisao u svom pismenom nalazu i mišljenju (na listu 75 - 76 spisa). Te se posljedice manifestiraju u senzitivno depresivnoj strukturi ličnosti oštećenice, sa latentnom agresivnošću koje povremeno provaljuje i hendikepira u razvijanju socijalnih komunikacija. Uvredljiva je i sklona paranoidnim interpretacijama realnosti, u stresnim situacijama reagira depresivno, teži izolaciji i povlačenju iz socijalne sredine, nepovjerljiva je prema ljudima i situacijama, sklona agresivnim reakcijama sa poremećenim doživljavanjima porodičnih odnosa, sa izrazitim negativnim stavom prema ocu i osobama suprotnog spola, uključivši i strah od oca i bola. Ove se ozbiljne posljedice po ličnost oštećenice svakako mogu i trebaju pripisati upravo ponašanju optuženika prema njoj. Zato i cinički zvuči tvrdnja optuženika kako: "... se uopće ne može naslutiti da bi oštećenica imala bilo kakve poremećaje koji bi se mogli pripisati utjecaju nekih loših iskustava."

Utvrđenje pojedinačne, kao i odmjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca, po ocjeni ovog drugostepenog suda, odgovaraju stupnju krivične odgovornosti optuženika i težini počinjenog djela i nema uopće zakonskog osnova da mu se izriče blaža kazna, pa je zato neosnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

I Kž 146/1992-3

Iz navedenih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti u cijelosti i temeljem čl.384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. svibnja 1992.godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš,v.r.

dr. Novoselec Petar, v.r.