Kžm-10/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 10/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Vesne Vrbetić i Ranka Marijana, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 71/06, u daljnjem tekstu – KZ), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. studenog 2009. br. Kzm-3/09, u sjednici održanoj dana 24. veljače 2011., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika, odvjetnika N. S. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt. M. M. da bi počinio kazneno djelo nasilnog spolnog odnošaja s djetetom u pokušaju iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 33. KZ-a, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Sukladno čl. 123. st. 1. ZKP-a, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračuna.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju N. S., odvjetniku iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je stavljen prijedlog da se branitelj optuženika izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskom vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirta Kuharić, koja je ponovila navode pismenog prijedloga, te branitelj optuženika, odvjetnik N. S., koji je ostao kod navoda podnesenog odgovora na žalbu.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje nije ostalo pogrešno utvrđeno te je, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, oslobađajuća presuda u svemu zakonita i pravilna.

Naime, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz mlt. ošt. K. B. koja tereti optuženika pa kako je njezino svjedočenje dijelom potvrđeno iskazima mlt. T. R., mlt. V. H. i mlt. N. Ž., dok je provedenim psihologijskim i psihijatrijskim vještačenjem oštećenice utvrđeno da je oštećenica, ukoliko to želi, sposobna dati vjerodostojan iskaz, to joj je trebalo povjerovati i osuditi optuženika za počinjeno kazneno djelo.

Međutim, iako oštećenica tvrdi da ju je optuženik pokušao silovati na način opisan u izreci prvostupanjske presude, sud prvog stupnja s pravom uočava da njezin iskaz nije dosljedan niti konzistentan u opisivanju brojnih drugih detalja, a dijelom je proturječan i sa iskazima saslušanih svjedoka, kojima sud prvog stupnja s pravom vjeruje. Naime, u situaciji kada nema očevidaca kritičnog događaja niti postoje materijalni tragovi o učinu kaznenog djela, a optuženik dosljedno tvrdi da djelo nije počinio, terećenje oštećenice doista treba podvrgnuti kritičkoj analizi te ga usporediti s drugim provedenim dokazima, kao kontrolnim činjenicama koje mogu pomoći pri ocjeni vjerodostojnosti njezinog iskaza.

S tim u vezi odlučno je reći da oštećenica u istrazi i na glavnoj raspravi različito opisuje u kojoj prilici je upoznala optuženika, zašto mu se lažno predstavila imenom K., koliko puta je bila kod njega u garaži prije i poslije kritičnog događaja te naročito kako se optuženik prema njoj ponašao pri samoj radnji izvršenja djela. Naime, oštećenica različito iskazuje u pitanju da li je optuženik kritične prilike skinuo gaće ili nije te na koji način je pokušao na nju leći. Upozorena na nedosljednosti i proturječja, oštećenica je na glavnoj raspravi davala nesigurna objašnjenja, ponovno je mijenjala svoj iskaz, a naročito kada su joj predočeni suprotni dijelovi iskaza njezinih prijateljica, svjedoka N. Ž., T. R. i V. H.

Prije svega, nije dokazano da bi optuženik kritične prilike nasilno odvukao oštećenicu u garažu s ciljem da s njom obavi spolni odnošaj. Iako oštećenica u istrazi tvrdi da je V. (a na glavnoj raspravi kaže T.), pozvonila na vrata optuženika, nakon čega je on izašao i snažno ju je povukao u prostor garaže, iz iskaza nazočnih svjedoka N. Ž. i T. R. proizlazi upravo suprotno, tj. da je oštećenica sama pozvonila optuženiku i dragovoljno s njim ušla u garažu kako bi isprobala tenisice koje je od njega željela kupiti. Isto tako, spomenute svjedokinje, kao i svjedok V. H., potvrđuju obranu optuženika da je oštećenica, zajedno s ostalom djecom, više puta posjećivala optuženika prije pa i nakon kritičnog dana, što je svakako u suprotnosti s njezinom tvrdnjom da je u garaži optuženika bila samo jednom i to kritične prilike. Dapače, iz iskaza spomenutih svjedoka proizlazi da je oštećenica, nakon događaja iz optužnice, sama posjetila optuženika u njegovoj garaži pri čemu je, kako opisuje svjedok V. H., djelovala opušteno, što svakako nije uobičajeno ponašanje za osobu koja tvrdi da ju je optuženik prethodno pokušao silovati. Znakovito je da, kada je oštećenici predočen citirani iskaz svjedoka V. H., ona ga je porekla tvrdeći da je upravo ta svjedokinja nakon događaja otišla sama kod optuženika „jer je V. htjela biti malo na njezinom mjestu…cijela škola je brujala o tome, a osmašice su nju (oštećenicu) ispitivale o tome što joj se dogodilo…V. je htjela biti glavna, htjela je biti na prvom mjestu…“ Iz izloženog proizlazi da je oštećenici, sukladno njezinoj nezreloj dobi, na određen način godila pozornost koju je stekla tereteći optuženika za pokušaj silovanja, a posebno jer mu se ona, kako opisuje, vješto oduprla udarcem noge u međunožje od čega se on skvrčio i pao. Stoga sud prvog stupnja pravilno uočava da je želja oštećenice za isticanjem u društvu svojih vršnjaka mogla utjecati na lažno terećenje optuženika.

S druge strane, činjenica je da se oštećenica nakon događaja nastavila normalno i veselo ponašati, što potvrđuje ravnateljica Osnovne škole „F.“ J. B., a psihijatrijski vještak dr. M. B. u svom nalazu i mišljenju nije mogla uspostaviti sigurnu uzročno-posljedičnu vezu između anksioznog stanja oštećenice u vrijeme vještačenja i samog kritičnog događaja. Dapače, vještakinja navodi da se verbalizirani strah oštećenice prvenstveno odnosi na strepnju od reakcije njezinih roditelja i općenito na posljedice prijavljivanja optuženika, a ne na osobu samog optuženika, što bi u toj situaciji bilo realno očekivati. Svakako, vještaci nisu našli potrebe za bilo kakvim daljnjim tretmanom oštećenice što jasno govori o izostanku jače traumatizacije.

Konačno, važno je reći da se oštećenica, osim svojim prijateljicama, nije povjerila roditeljima niti stručnim osobama u školi, a događaj je izašao na vidjelo samo zbog činjenice što se optuženik otišao potužiti pedagoginji škole, svjedoku S. M. Č., zbog neodličnog ponašanja oštećenice i njezinih prijatelja koji su ga ometali zvoneći mu na vrata, bacajući na njega kamenje i lupajući loptom o njegova garažna vrata. Spomenuta svjedokinja to potvrđuje opisujući da je optuženik prilikom dolaska u školu bio vidno uzrujan te je tražio da se odmah s djecom o tome razgovara kako bi prestali s uznemiravanjem. Ovakav postupak optuženika koji, svega nekoliko dana nakon navodnog događaja, samoinicijativno odlazi u školu oštećenice i traži pomoć pedagoga, svakako se ne uklapa u ponašanje osobe koja strepi od otkrivanja vlastitog kaznenog djela, već prije ukazuje da je optuženiku, kao starijoj i osjetljivijoj osobi, smetala buka koju su oštećenica i njezini prijatelji nesporno pravili igrajući se u blizini mjesta gdje je optuženik boravio.

Slijedom toga, a neovisno što oštećenica tvrdi da ju je optuženik kritične prilike bacio na krevet i skinuvši si hlače pokušao na nju leći, njezin iskaz u ostalim segmentima nije dovoljno jasan i dosljedan, već je i dijelom opovrgnut drugim dokazima, zbog čega se, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, ovdje ne radi o uvjerljivom dokazu potrebne kvalitete da bi se na njemu sa sigurnošću mogla utemeljiti osuđujuća presuda za ovako teško i odiozno kazneno djelo.

čin djela te nema

Zbog toga, imajući u vidu da optuženik dosljedno poriče u pokazatelja koji bi inače ukazivali da se radi o osobi devijantnih seksualnih sklonosti, dok se oštećenici, iz naprijed navedenih razloga, ne može sa sigurnošću pokloniti vjera, to je prvostupanjski sud s pravom ostao u dvojbi glede počinjenja predmetnog kaznenog djela te je primjenom načela „in dubio pro reo“, valjano optuženika oslobodio od optužbe.

Budući da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica od strane suda prvog stupnja, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti i na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. veljače 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.