Gzz-134/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 134/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. B. iz L., zastupana po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika R. H. -. Ministarstvo, Z., zastupano po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije sada nadležnom Državnom odvjetništvu, P., radi isplate plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 3. srpnja 2001. godine, br. G-DO-747/01, podignutog protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 4. travnja 2001. godine, br. P 82/01, u sjednici održanoj 27. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pakracu, tuženik je, na ime manje isplaćene plaće, za razdoblje od 19. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine, obvezan tužitelju isplatiti svotu od 12.896,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, više iznos od 2.745,00 kn na ime troška spora.

Protiv pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske pravovremeno je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu određenog novčanog iznosa na ime plaće, koja ju, kao radnika tuženika pripada temeljem odredbe čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – dalje: ZPPDS), koja glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnom proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1. za 50% na područjima prve skupine, iz čl. 4. ovog Zakona i 2. za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. ovog Zakona."

Utvrdivši u postupku da je tužiteljica, kao državni službenik, raspoređen na radno mjesto daktilografa u III P.p. P., a da ima prebivalište i boravište na području posebne državne skrbi (L.) i baš na području druge skupine iz čl. 5. ZPPDS, prvostupanjski sud je zaključio da su se ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu tužiteljici uvećane plaće za 25%, pa kako tuženik tužiteljici nije isplaćivao uvećanu plaću za razdoblje od 19. prosinca 1997. do 1. prosinca 2000. godine, to je tuženika obvezao da tužiteljici isplati ukupno svotu od 12.896,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da sud nije mogao raspravljati o tome pripada li tužiteljicu pravo na uvećanu plaću s obzirom da rješenje o tome ima značaj upravnog akta u smislu odredbe čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, pa je sud trebao prekinuti postupak, dok o pravu tužiteljice na uvećanu plaću ne odluči nadležno upravno tijelo, čime bi sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a ujedno i pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 5. st. 2. ZDSN).

Pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno. Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo o parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Prema prosudbi ovog Vrhovnog suda, u situaciji kad nadležno upravno tijelo tuženika nije donijelo rješenje o uvećanoj plaći tužiteljice, ne spriječava sud da o pitanju pripada li tužiteljicu pravo na uvećanu plaću odluči sam kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Sud je, dakle, mogao o navedenom pitanju, koji se svodi na ocjenu da li rečeno pravo tužiteljicu pripada temeljem zakona (čl. 19. ZPPDS) odluči sam kao o prethodnom pitanju, s obzirom da nadležno tijelo u ovom slučaju nije donijelo odluku.

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako je kod odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud ograničen samo na ispitivanje povreda zakona koje su istaknute u zahtjevu državnog odvjetnika (čl. 408. st. 1. ZPP), to je reviziju valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 408. st. 2. u svezi sa čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 27. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.