Gž-1159/2008-7 · Županijski sud u Karlovcu

Gž-1159/08-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Udier, kao predsjednika vijeća, te Alenke Laptalo i Vesne Britvec, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz V., zastupan po punomoćnici M. M., odvjetnici u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi povrata stvari ili naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vojniću broj P-55/06-27 od 22.studenog 2007.g., u sjednici vijeća održanoj dana 25.studenog 2009.g.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vojniću broj P-55/06-27 od 22.studenog 2007.g.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke odbijen je tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom da se naloži tuženoj da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 101.500,00 kn sa zakonskom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjevom za naknadu troškova postupka u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Pod točkom II tužitelj je obvezan na naknadu troškova postupka tuženoj u iznosu od 12.600,00 kn u roku od 15 dana.

Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi prigovara da prvostupanjska presuda zbog pogrešnog pravnog pristupa nema razloga o odlučnim činjenicama, da se izneseni razlozi zasnivaju na pogrešnom pravnom pristupu, te da postoji očita proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika sa glavne rasprave. Navedene nedostatke obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio tužbeni zahtjev, zahtjevom za naknadu štete. Ukazuje da je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj zahtijevao povrat svojih pokretnina, a taj zahtjev je kasnije specificiran. Ističe da iz provedenih dokaza ne proizlazi da povrat pokretnih stvari nije moguće ostvariti, i da tuženik nije nudio dokaze na okolnost da su stvari povjerene trećoj osobi ili da su propale. Budući nije utvrđeno da povrat pokretnina nije moguć, ne može se govoriti o zastari zahtjeva za naknadu štete. Smatra da zastara zahtjeva za naknadu štete teče od trenutka saznanja tužitelja da su stvari propale, odnosno da njihov povrat nije moguć. Ističe da procesna dispozicija tužitelja kada je na ročištu povučen tužbeni zahtjev na povrat stvari nije odlučna za ocjenu je li povrat moguć. Stoga tvrdi da su stavovi prvostupanjskog suda o nastupu zastare neprihvatljivi i neosnovani. Nadalje prigovara da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što izjava o povlačenju tužbenog zahtjeva na povrat nije dostavljena tuženiku na očitovanje, a budući je na istom ročištu donesena pobijana presuda, ne može se zaključiti da je tuženik pristao na povlačenje protekom roka od 15 dana, jer tuženiku nije dostavljena izjava o povlačenju. Nadalje ukazuje da u postupku nije sporno da je tuženik odgovoran za nastanak štete, jer je tužitelj ostavio svoje stvari na čuvanje djelatnicima policije, da je tom prilikom sačinjena službena zabilješka, ali da o tome tužitelju nije izdana potvrda. Ističe da tužitelj nije napustio RH i ostavio svoju imovinu pa ne dolazi do primjene Uredba o privremenom preuzimanju, već se odgovornost tuženika temelji na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave prema kojem propisu postoji objektivna odgovornost tuženika zbog očitih propusta policijskih službenika.

Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu troškova postupka tužitelju, ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., i 11 Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 ) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. tog Zakona.

Suprotno uopćenim žalbenim prigovorima tužitelja, prvostupanjska presuda sadrži potpune razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava ili zapisnika.

Iako je točna žalbena tvrdnja da je sud propustio izjavu o povlačenju tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed dostaviti tuženiku koji nije bio prisutan na ročištu na koje je uredno pozvan, ovaj propust prvostupanjskog suda nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

Naime, prema sadržaju predmeta proizlazi da je prvostupanjska presuda dostavljena tuženiku koji se nije žalio, što samo po sebi znači da izostanak žalbe tuženika na prvostupanjsku presudu ima značenje presumiranog pristanka tuženika na povlačenje tužbe, tako da povlačenje ima pravni učinak.

Kod toga, valja reći da je izjava o povlačenju tužitelja neopoziva i u odnosu na samog tužitelju proizvodi procesno pravni učinak u trenutku davanja izjave o povlačenju.

Zbog toga, propustom dostave tuženiku obavijesti o povlačenju u smislu čl. 193.st. 2. ZPP, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer izostanak ove obavijesti nije bio niti je mogao biti od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

Prvostupanjski sud je izveo sve dokaze koje su tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom predložile stranke i temeljem tako provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje relevantno za odlučivanje u ovom sporu.

Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj, zajedno sa obitelji, tijekom kolovoza 1995.g., za vrijeme vojno redarstvene akcije Oluja, napustio svoje boravište te se uputio prema L., traktorom na kojem su bile stvari u odnosu na koje, u ovom sporu, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje štetu.

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj zaustavljen na području L., te da je predmetni traktor zajedno sa stvarima prema nalogu policijskih službenika deponiran u prostor pod nadzorom tijela tužene, dok je tužitelj bio prepraćen na drugo mjesto radi daljnje obrade.

Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjske presude utemeljenih na stranačkom iskazu tužitelja (i brojnim podnescima tužitelja upućenim državnim tijelima), proizlazi da je tužitelj po isteku dva tjedna od oduzimanja traktora i stvari saznao da se predmetne pokretnine ne nalaze u posjedu tužene.

Žalbeni razlozi tužitelja svode se na tvrdnju da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare.

Prema sadržaju tužbe proizlazi da je tužitelj u tužbi kumulirao tužbene zahtjeve u smislu odredbe iz čl. 188. st. 2. ZPP na način da je kao glavni postavio vlasnički zahtjev za povrat određenih pokretnih stvari, a ujedno je kao eventualni tužbeni zahtjev postavljen zahtjev na isplatu iznosa od 140.000,00 kn na ime novčane protuvrijednosti istih pokretnih stvari.

U razlozima prvostupanjske presude prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prirodu ovog spora kada je o osnovanosti po tuženiku istaknutog prigovora zastare odlučio obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev na raspravi od 22.studenog 2007.g. ocjenjujući ovaj zahtjev kao zahtjev vlasnika za naknadu štete.

Prvostupanjska presuda utemeljena je na pravilnom pravnom stavu prvostupanjskog suda da pravo vlasnika za naknadu štete ne može zastarjeti sve dok vlasnik može ostvariti svoj vlasnički zahtjev.

Primjenjujući ovaj stav na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je s pravom zaključio da je tužitelj najkasnije istekom kolovoza 1995.g. saznao da predmetne stvari nisu u posjedu tuženika.

Tužitelj je primarno bio ovlašten temeljem čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08- dalje: ZV) zahtijevati povrat stvari od osobe koja posjeduje njegovu stvar, a tek podredno kada stvar nije u posjedu tuženika bilo iz razloga što je nema ili se ne može utvrditi gdje se stvar nalazi ( ili je propala ) tužitelj ima pravo primjenom odredbe čl. 154. ZOO zahtijevati naknadu štete od osobe odgovorne za nestalu ili propalu stvar.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj istekom kolovoza 1995.g. saznao da predmetne stvari nisu u posjedu tuženika, te temeljem ovog utvrđenja s pravom zaključio da je u tom trenutku tužitelj saznao za štetu i osobu štetnika.

Neosnovani su žalbeni navodi kojima žalitelj zaključuje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da povrat pokretnih stvari nije moguće ostvariti.

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena na stranačkom iskazu i ispravama na koje se tužitelj pozivao tijekom postupka, te držanju tužitelja za trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom nedvojbeno ukazuju na pravilnost činjeničnog zaključka da je zahtjev tužitelja za naknadu štete dospio istekom kolovoza 1995.g. Na pravilnost ovog zaključka posebno ukazuje izričita izjava punomoćnice tužitelja o povlačenju tužbenog zahtjeva dana na raspravi od 8.studenog 2007.g. uz istodobnu tvrdnju da povrat očigledno nije moguć.

Neodlučni su žalbeni navodi kojima žalitelj ukazuje na pravo na ostvarivanje zaštite prava vlasništva.

Nema dvojbe da tužitelju kao vlasniku pripada pravo na zaštitu prava vlasništva.

Međutim, korištenje prava na pružanje pravne zaštite je u dispoziciji tužitelja, pa da li će i kada će do parnice doći, kao da li će se i u kojem opsegu služiti procesnim instrumentom podizanja tužbe radi ostvarenja zaštite imovinskih prava, zavisi isključivo o volji tužitelja.

Budući je tužitelj je za štetu i osobu štetnika saznao 31.kolovoza 1995.g., tada je započeo je teći trogodišnji rok zastare iz čl. 376. st. 1. ZOO koji je istekao 31.kolovoza 1998.g., dakle znatno prije 12.prosinca 2006.g. kada je podnesena tužba u ovom predmetu.

Valja reći, da je rok zastare odštetnog zahtjeva tužitelja istekao i prije 6.studenog 1999.g. kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( NN 112/99 ) kojim je uređeno pitanje odgovornosti Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, kao i pitanje prekida postupaka radi naknade štete koji su nastavljeni stupanjem na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ( NN 117/03 ).

Dakle, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev.

Budući tužitelj nije uspio sa tužbom i tužbenim zahtjevom troškove postupka prvostupanjski sud je dosudio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, te u skladu s odredbama čl. 155. ZPP-a priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Iz ovih razloga je ovaj sud, ne nalazeći osnovanim žalbene navode tužitelja, niti našavši da postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 368. ZPP-a, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

U Karlovcu, dana 25.studenog 2009.g.

Predsjednik vijeća:

Željko Udier v.r.