I Kž-907/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 907/09-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. L. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. lipnja 2009. broj K-11/01, u sjednici održanoj 30. siječnja i 25. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavka 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96.; nastavno: KZRH) te se izriče:

Na temelju članka 353. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) protiv optuženog B. L.

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi radnjama opisanima pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude počinio i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavka 2. KZRH.

Na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovo kazneno djelo je postala bespredmetna.

II. Povodom žalbi optuženog B. L. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo

I Kž 907/09-4

zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak; nastavno: KZ/97), i to u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi B. L. radnjama opisanima u osuđujućem dijelu te presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju – opisano u članku 246. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11), a kažnjivo po članku 246. stavku 2. KZ/11.

III. Uslijed odluka pod točkama I. i II., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženi B. L. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, pa mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda te se određuje da se kazna na koju je on osuđen neće izvršiti ako optuženi B. L. u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

IV. Žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog B. L. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi B. L. proglašen je krivim da je počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97 i krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavka 2. KZRH opisana pod točkom 1. izreke, pa mu je, uz primjenu članka 57. stavka KZ/97, na temelju članka 337. stavka 4. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju devet mjeseci, a na temelju članka 221. stavka 2. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, na temelju članka 60. stavka 1 i stavka 2. točke c) KZ/97 izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa je na temelju članka 67. KZ/97 prema optuženiku primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno se izrečena jedinstvena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku dvije godine i šest mjeseci ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 122. ZKP/97 optuženom B. L. naloženo je na ime troškova kaznenog postupka platiti 13.930,00 kuna.

Nasuprot tome, optuženi B. L. je na temelju članka 354. ZKP/97 oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ/97 opisano pod točkom 2. izreke te presude.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, „iz svih žalbenih osnova (članak 366. točka 1. – 4. Zakona o kaznenom postupku)“, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da se u odnosu na oslobađajući dio žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u odnosu na osuđujući dio žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, a predlaže „ukidanje pobijane presude“.

Protiv presude u osuđujućem dijelu žali se i optuženi B. L., putem braniteljice, odvjetnice M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji i

I Kž 907/09-4

troškovima kaznenog postupka, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno svojom odlukom sam preinači pobijanu presudu“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, održana u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona.

Žalba optuženika djelomično je osnovana, žalba državnog odvjetnika djelomično nije osnovana, a djelomično je bespredmetna. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 379. stavka 1. ZKP/97, našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude:

Ističući žalbenu osnovu iz članka 367. stavka 3. ZKP/97, optuženi B. L. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio „bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je odbio prigovor kako optužbe tako i obrane o sastavljanju novog financijskog vještva iz kojeg bi sa sigurnošću bilo utvrđeno koje bi to radnje okrivljeni počinio“ te da je „uslijed toga i nepotpuno utvrdio činjenično stanje“.

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud bio ovlašten odbiti prijedlog stranaka da se izvede novi dokaz. Takva njegova ovlast jasno proizlazi iz odredaba članka 322. stavka 4. ZKP/97, pa odluka o odbijanju dokaznog prijedloga ne može predstavljati nepravilnu primjenu ili propuštanje primjene neke od odredaba tog Zakona koja bi mogla utjecati na presudu. Dakako, drugo je pitanje je li odbijanje prijedloga za izvođenje novog dokaza dovelo do pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a citirani žalbeni navodi optuženika očigledno su usmjereni upravo u tom pravcu), ali o toj žalbenoj osnovi iz članka 369. ZKP/97 dani su razlozi u nastavku ove drugostupanjske odluke.

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u vezi s člankom 322. stavkom 4. ZKP/97 na koju, kako bi to proizlazilo iz citiranog dijela njegove žalbe, upire optuženi L..

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da „nije primijenjena odredba o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenom djelom, (…) čime je presuda suštinski bez prave sankcije, što također predstavlja bitnu procesnu povredu“ te navodi i: „čim je imovinska korist utvrđena trebalo ju je oduzeti, pa je stoga povrijeđen članak 132. Zakona o kaznenom postupku“.

Iako iz citiranog dijela žalbe proizlazi da žalitelj ne uočava u potpunosti razliku između instituta oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu, valja istaći da se odluka o oduzimanju imovinske koristi može,

I Kž 907/09-4

prema odredbi članka 370. stavka 2. ZKP/97, pobijati ako ne postoji povreda zakona iz članka 368. točke 5. tog Zakona, ali je sud nepravilno donio tu odluku ili nije izrekao oduzimanje imovinske koristi iako su za to postojali zakonski uvjeti. Iz navedenih žalbenih tvrdnji državnog odvjetnika proizlazi da on zapravo smatra da su postojale zakonske pretpostavke za donošenje odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene počinjenim kaznenim djelom, ali da je prvostupanjski sud, unatoč tome, propustio donijeti takvu odluku, pa su ovi žalbeni navodi cijenjeni u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbene osnove iz članka 370. ZKP/97.

U odnosu na žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je „povrijeđen članak 132. Zakona o kaznenom postupku“ koji se odnosi na odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu, a koja se nadovezuje na žalbene navode prema kojima je svjedok L. Š. „u tijeku postupka djelovao kao punomoćnik oštećenika“ te da je on prilikom ispitivanja i postavio imovinskopravni zahtjev o kojemu nije odlučeno, kao i da „nisu poduzete potrebne mjere da se o ovom slučaju izjasni (ako ne neki član Vlade) barem zastupnik interesa Vlade kao sljednika ugaslog Fonda“, odnosno da se „o tome obavezno trebao izjasniti predstavnik građanskog odjela Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kao zastupnik interesa države“, valja istaći da je prvostupanjski sud, u pripremama za glavnu raspravu, dopisom od 1. lipnja 2009. (list 798 spisa), zatražio očitovanje Vlade Republike Hrvatske o određivanju predstavnika oštećenika, na koji dopis nije zaprimljen nikakav odgovor, a nije bilo nikakve zapreke da eventualno očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske o takvom zahtjevu dostavi sam zastupnik optužbe.

Osim toga, iz sadržaja iskaza svjedoka L. Š., u inkriminiranom razdoblju pročelnika Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice M. – D., koji je dostavio i punomoć Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske za zastupanje u ovom kaznenom postupku Republičkog Fonda „K. Z.“, proizlazi da on, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije postavio određeno naznačeni zahtjev koji bi se mogao smatrati imovinskopravnim zahtjevom oštećenika u smislu članka 129. stavka 3. ZKP/97, o kakvom zahtjevu bi sud, sukladno odredbama članka 132. ZKP/97, bio dužan odlučiti. Naime, svjedok Š. je izjavio da traži da „ukoliko sud utvrdi da su doista nezakonito naplaćeni navedeni iznos od navedenog Fonda, a u korist hotela „S.“, taj nezakonito naplaćeni iznos u cijelosti bude povraćen F. K. Z. Z., plus zakonske kamate“. Takvo očitovanje, s obzirom na neodređenost i nejasnoće, a kada se ima na umu i da bi iz ranijeg dijela iskaza tog svjedoka proizlazilo da se ono odnosi prvenstveno na radnje opisane pod točkom 2. izreke pobijane presude (u odnosu na koji dio optužnice je optuženi B. L. oslobođen od optužbe), ne predstavlja imovinskopravni zahtjev o kojem bi sud na bilo koji način mogao odlučivati.

Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. u vezi s člankom 132. ZKP/97 na koju u žalbi upire državni odvjetnik, a niti koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući osuđujući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi B. L. navodi da je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka dipl. oec. Đ. K. „razvidno da su se (…) oročena sredstva kod različitih banaka mogla koristiti kao pozajmice za davanje kredita usposlenim radnicima hotela S., da su radnici dobili iste kredite na temelju valjanog pravnog osnova u vidu Ugovora o kreditu“, da je sve to „utvrđeno i iskazima i

I Kž 907/09-4

ostalih svjedoka ispitanih u ovom postupku, tako da (…) okrivljeni nije ni sebi, a ni drugome pribavio protupravnu imovinsku korist, a niti je postupao s takvim ciljem“ te da „u prilog toj činjenici ide i iskaz sadašnjeg direktora hotela S. koji je naveo da se rate kredita redovno uplaćuju na žiro račun hotela, te da nije nastupila nikakva šteta niti za hotel, niti za bilo koji drugi pravni subjekt“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i s valjanim razlozima obrazložio utvrđenje da je optuženi B. L., s ciljem da sebi i drugima pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svojih ovlasti te da je djelom pribavljena znatna imovinska korist, a da je optuženik i postupao s ciljem pribavljanja takve koristi.

Naime, nedvojbeno je da je hotel „S.“ raspolagao značajnim sredstvima oročenima na računima više banaka te da je optuženi L., zajedno s u međuvremenu preminulim R. V., tadašnjim direktorom hotela, izvršio podjelu tih sredstava njima dvojici i određenom broju radnika hotela, prikazujući te isplate kao dodjele stambenih kredita.

Optuženik je u obrani naveo da je za takvo njihovo postupanje postojalo ovlaštenje direktora D. „K.“ iz T., ali iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je takvo ovlaštenje pribavljeno naknadno, pri čemu prvostupanjski sud pravilno ukazuje na činjenicu da 1. travnja 1994., kojeg dana je to ovlaštenje navodno dano, D. „R. T.“, koje je navedeno kao njegov izdavatelj, još nije postojalo, već je pod tim imenom registrirano tek 20. kolovoza 1994. Dakle, očigledno je da je to ovlaštenje naknadno izrađeno, iz čega nedvojbeno proizlazi i zaključak da opisano optuženikovo ponašanje predstavlja iskorištavanje položaja i prekoračenje ovlasti. Jednako tako su naknadno, tek nakon početka kriminalističke obrade u ovome predmetu, sačinjeni i ugovori o kreditima sa svim osobama kojima su bila isplaćena sredstva hotela, odnosno za koje su od strane hotela bili uplaćeni određeni iznosi za kupnju stanova nekima od njih, koje kredite su oni kasnije počeli i otplaćivati. O naknadnom sačinjavanju tih ugovora i kasnijem početku otplate kredita na koje su se ti ugovori odnosili iskazale su gotovo sve osobe koje su primile dodijeljena im sredstva, pa je neosnovana žalbena tvrdnja da su svjedoci potvrdili optuženikovu obranu.

Dakle, prvostupanjski je sud na temelju navedenog pravilno utvrdio da je opisanim postupanjem optuženika i direktora hotela „S.“ njima i radnicima hotela navedenima u izreci pobijane presude bila pribavljena znatna imovinska korist te da je optuženi L. očigledno i postupao s tim ciljem.

Okolnost na koju optuženik upire pozivajući se i na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke te svjedoka S. D. – da za hotel „S.“ nije nastupila nikakva šteta, jer da se rate kredita uredno isplaćuju – nije od utjecaja na odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika. Naime, predmetno kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97 bilo je dovršeno već isplatom sredstava hotela „S.“ radnicima navedenima u izreci presude, odnosno isplatom sredstava hotela prodavatelju stanova, a time su radnici koji su primili ta sredstva, odnosno optuženik i V., čiji stanovi su plaćeni sredstvima hotela, stekli nepripadajuću imovinsku korist. Činjenica da su svi oni naknadno sklopili ugovore o kreditu te da su kasnije i počeli ispunjavati obveze preuzete tim ugovorima, čime, u suštini, naknađuju štetu koja je hotelu bila nanesena, ne predstavlja okolnost koja bi utjecala na pravnu kvalifikaciju njegovih radnji,

I Kž 907/09-4

već samo okolnost koja može biti od značaja za odmjeravanje kazne i izbor vrste kaznene sankcije.

Konačno, nije u pravu optuženi B. L. niti kada tvrdi da je „trebalo naložiti novo vještačenje kako bi se sa potrebnom sigurnošću utvrdile sve pravno relevantne činjenice vezane za počinjenje djela“. Naime, optuženik niti jednim žalbenim navodom ne osporava zaključke knjigovodstvenog vještaka Đ. K. već se, suprotno tome, poziva upravo na nalaz i mišljenje tog vještaka kada obrazlaže tvrdnje o prihvatljivosti obrane koju je iznio tijekom postupka. Prijedlog za provođenje novog knjigovodstvenog vještačenja na glavnoj je raspravi postavio državni odvjetnik, dovodeći u pitanje zaključak vještaka da je hotel „S.“, oročavajući sredstva, „postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika“, obrana optuženika se, bez ikakve dodatne argumentacije, pridružila tom prijedlogu (list 858 spisa), a optuženik ni u žalbi ne pobija nalaz i mišljenje tog vještaka, niti ocjenu tog nalaza i mišljenja koju je prvostupanjski sud valjano argumentirao, iznoseći i za ovaj drugostupanjski sud prihvatljive razloge zbog kojih je našao da je vještak izašao iz okvira svoje zadaće kada se upustio u ocjenu pravnih pitanja i zaključaka za koje je nadležan isključivo sud.

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama optuženog B. L. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, niti se tom žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa je žalba optuženika iz razloga navedenih u članku 369. ZKP/97 neosnovana.

Međutim, u pravu je optuženi B. L. kada u žalbi tvrdi da je za kazneno djelo iz članka 221. stavka 2. KZRH za koje je on, uz kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97, proglašen krivim, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Naime, optuženiku je stavljeno na teret da je radnje tog kaznenog djela počinio „u vremenskom razdoblju od travnja 1994. do kraja 1996.“.

Za kazneno djelo iz članka 221. stavka 2. KZRH bila je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina.

lanka 19. stavka 1. alineje 4. KZ/97 koji je stupio na snagu 1. siječnja Prema odredbi č

1998., a čije odredbe o zastari se, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjenjuju na kaznena djela za koja nije nastupila zastara kaznenog progona do njegovog stupanja na snagu, „kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske (…) ne može se poduzeti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to (…) pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora“, a odredbom članka 20. stavka 6. KZ/97 propisano je da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona.

Iz iznesenog slijedi da je zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 221. stavka 2. KZRH nastupila protekom deset godina od posljednje radnje njegovog počinjenja, dakle, 31. prosinca 2006., odnosno prije donošenja prvostupanjske presude.

S obzirom na to, pobijanom je presudom, u dijelu u kojem se ona odnosi na kazneno djelo iz članka 221. stavka 2. KZRH, počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368.

I Kž 907/09-4

točke 3. ZKP/97, zbog čega je na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97 valjalo djelomično prihvatiti žalbu optuženog B. L. i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se na temelju članka 353. točke 6. ZKP/97 protiv optuženog B. L. odbija optužba da bi radnjama opisanima pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude počinio i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavka 2. KZRH, a na temelju članka 123. stavka 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed takve odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovo kazneno djelo je postala bespredmetna.

Pritom se napominje da, s obzirom na okolnost da su radnje optuženika kojima bi bilo počinjeno kazneno djelo iz članka 221. stavka 2. KZRH istovremeno postupanja kojima je omogućeno počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97, nije bilo moguće izdvojiti ih iz točke 1. izreke pobijane presude i samostalno ih činjenično opisati, jer bi time izreka presude bila proturječna (za iste radnje optuženik bi bio i proglašen krivim, i u odnosu na te radnje bi bila odbijena optužba). Zbog toga je u izreci ove odluke samo naznačeno da se protiv optuženika odbija optužba da bi radnjama opisanima pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude počinio i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavka 2. KZRH.

Stoga je presuđeno kao pod točkom I. izreke.

Međutim, kada je u pitanju kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 treba reći da je u međuvremenu je na snagu stupio novi kazneni zakon – KZ/11, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, s obzirom na odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11 i odgovarajuće odredbe KZ/97, a sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97, razmotrio je li KZ/11 blaži za optuženika.

Naime, radnje optuženog B. L. koje su u prvostupanjskoj presudi označene kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97 moguće je, primjenom odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11, podvesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11, jer je optuženik tim radnjama povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temeljila na odnosu povjerenja, čime je sebi i drugima pribavio protupravnu znatnu imovinsku korist, a time je i onome o čijim je imovinskim interesima bio dužan brinuti se prouzročio znatnu štetu. Dakle, pravni kontinuitet ovdje postoji u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

Prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonska obilježja pojedinih kaznenih djela, "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" kod kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11 postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, a to ovo kazneno djelo, usprkos jednakoj propisanoj kazni (kazni zatvora od jedne do deset godina), čini blažim od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/11 za koje je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn.

I Kž 907/09-4

Stoga je povodom žalbi optuženika i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97 preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97, i to u pravnoj oznaci tog djela na način da je optuženi B. L. tim radnjama počinio kazneno djelo iz članka 246. stavku 2. KZ/11 (točka II. izreke).

Pobijajući odluku o kaznenoj sankciji, državni odvjetnik samo navodi da je ista „i više nego blago odmjerena“, a optuženi B. L., iako u uvodu žalbe ističe da pobija odluku o kaznenoj sankciji, ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

Međutim, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne, pri čemu je olakotnima cijenio optuženikovu neosuđivanost i protek vremena od počinjenja kaznenog djela, uz koje okolnosti je potrebno ukazati i na ranije spomenutu činjenicu da hotel „S.“, s obzirom da se rate kredita uredno isplaćuju, ne trpi štetu, a upravo činjenica da time dolazi do naknade štete opravdava i primjenu uvjetne osude sukladno odredbi članka 48. stavka 2. KZ/11.

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upravo kazna zatvora u trajanju devet mjeseci (koja je optuženom B. L. bila utvrđena za ove radnje), dakle, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje i pogodnom da, uz primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od dvije godine, ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelj i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Određujući sada vrijeme provjeravanja dvije (2) godine (umjesto ranijih dvije godine i šest mjeseci), ujedno je otklonjena povreda Zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP/97, na koju su ukazivale obje žalbe, budući se vrijeme provjeravanja kod izricanja uvjetne osude, sukladno čl. 67. st. 5. KZ/97, određuje samo na pune godine.

Zbog toga se žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. zbog odluke o kaznenoj sankciji (članak 370. stavak 1. ZKP/97) ukazuju neosnovanima, ali je uslijed odluka pod točkama I. i II. izreke, a na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97, preinačena prvostupanjska presuda i u odluci o kaznenoj sankciji na način kako je to opisano pod točkom III. izreke.

Ranije je navedeno da državni odvjetnik u žalbi tvrdi da nije primijenjena odredba o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenom djelom iako su za takvu odluku postojali zakonski uvjeti, a kasnije dodaje i da „je bilo nužno primijeniti i obveze iz članka 68. stavka 1. Kaznenog zakona (dvostruki uvjet)“.

Suprotno ovim tvrdnjama, nisu bile ispunjene pretpostavke za oduzimanje od optuženika imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz članka 82. KZ/97, jer iz iskaza svjedoka – prvenstveno S. D., sadašnjeg direktora hotela „S.“ – kako je to već ranije obrazloženo proizlazi da je oštećeniku šteta naknađena jer su rate kredita uredno isplaćivane, dakle, korist koja je ostvarena kaznenim djelom je vraćena oštećeniku. Budući da nije donesena odluka o oduzimanju imovinske koristi, nije bilo razloga niti za primjenu odredaba

I Kž 907/09-4

o određivanju dodatnog uvjeta iz članka 68. KZ/97, pa se i žalba državnog odvjetnika iz razloga navedenog u članku 370. stavku 2. ZKP/97 ukazuje neosnovanom.

Konačno, optuženi B. L. navodi da pobija odluku o troškovima kaznenog postupka, ali ni ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže, pa ovdje valja samo odgovoriti da je ta odluka donesena sukladno imovinskim prilikama optuženika i pravilnom primjenom odredbe članka 122. stavka 1. u vezi s člankom 119. stavkom 1. i stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/97., zbog čega nije osnovana žalba optuženika niti iz ovog razloga navedenog u članku 370. stavku 2. ZKP/97.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude:

Državni odvjetnik u dijelu žalbe koji se odnosi na oslobađajući dio presude navodi da je „kao osnov za oslobađanje od optužbe sud procijenio da optuženi ne bi nikada dobio bitni dokument, tj. da nije dokazano da ne bi dobio Naputak Vlade Republike Hrvatske, jer je prihvaćeno da nikada nije viđan na sastancima na kojima se raspravljalo baš o tome“ te ističe je optuženi B. L., „ako je isti došao na funkciju 5. kolovoza ili 10. kolovoza 1992., a Naputak o umanjenju faktura prema Fondu je izdan 24. kolovoza 1992. i u Fondu bio zaprimljen osjetno kasnije, (…) sa Naputkom svakako bio upoznat“, kao i da je, „kako nisu poduzete dužne radnje o utvrđenju tog pitanja, činjenično stanje u tom pogledu ostalo nedorečeno – nepotpuno utvrđeno i na toj nepotpunosti i pogrešno definirano“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno analizirao sve raspoložive dokaze koji su se odnosili na radnje kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97 stavljene optuženiku na teret. Pritom je taj sud ispravo ocijenio iskaz svjedoka A. R., tadašnjeg predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske koji je iskazao o obvezi Regionalnih ureda vođenja evidencije trošenja sredstava objekata u koje su zbrinjavani prognanici i izbjeglice te kontrole njihovog namjenskog trošenja, kao i iskaz svjedokinje Z. B., tadašnje predstojnice Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice iz Makarske, koja je bila određena i dosljedna u tvrdnji da je na sastanak s voditeljima objekata upravo povodom Naputka Vlade Republike Hrvatske, kojim je bilo naloženo umanjenje faktura davatelja usluga zbrinjavanja prognanika i izbjeglica za vrijednost dostavljene im humanitarne pomoći, iz hotela „S.“ došao samo direktor R. V., a da optuženog L. nije vidjela sve do pokretanja ovog kaznenog postupka. Ovi dokazi čine dvojbenim zaključak da je optuženi B. L. bio upoznat sa sadržajem navedenog Naputka, a niti iz iskaza svjedoka koji su sudjelovali u distribuciji humanitarne pomoći dostavljane hotelu „S.“ ne proizlazi da se evidentirala njena vrijednost za koju su trebale biti umanjivane fakture koje je hotel slao Fondu „K. Z.“.

Stoga je, imajući na umu funkciju optuženika i poslove koje je on obavljao, koji su se, prema njegovoj obrani (a dokaza kojima bi ta obrana bila dovedena u sumnju nema), u ovome dijelu poslovanja hotela svodili na provjeru pravilnosti obračuna u ispostavljanim fakturama s obzirom na broj osoba smještenih u hotelu, kao i funkciju direktora V. koji je bio odgovoran za zakonitost poslovanja hotela i u toj ulozi očigledno ostvarivao kontakte s Regionalnim

čak prvostupanjskog

uredom za prognanike i izbjeglice i Fondom „K. Z.“, ispravan zaklju suda da nije s potrebnom izvjesnošću dokazano da je optuženi L. bio upoznat sa sadržajem

I Kž 907/09-4

navedenog Naputka i obvezom umanjivanja faktura ispostavljanih za troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica smještenih u hotelu za iznose primane humanitarne pomoći.

Pravilnost takvih utvrđenja žalbom državnog odvjetnika, kojom se ukazuje samo na pretpostavku, ali ne i izvjesnost drugačijeg zaključka, nije dovedena u sumnju, pa je prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu utemeljena na odredbi članka 354. točke 3. ZKP/97, zbog čega je neosnovana žalba državnog odvjetnika koja je protiv oslobađajućeg presude podnesena iz razloga navedenog u članku 369. ZKP/97.

Stoga je, budući da ne postoje preostali razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a niti preostali razlozi (osim onih zbog kojih je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude) zbog kojih optuženik pobija tu presudu, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. L. u ostalom dijelu odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 25. rujna 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.