Revr-63/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 63/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. P. iz G. P., koju zastupa punomoćnik R. D., odvjetnik u Č., protiv tuženika Z.-M. p. d.o.o. V. Z., kojeg zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u D., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1991/2014-2 od 9. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-951/2013-16 od 6. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika Z.-m. p. d.o.o.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Z. P. koji glasi:

„Utvrđuje se da nije zakonita odluka tuženika „Z.-m. p.“ d.o.o. V. Z. (OIB:...) broj MK-2111/ŽG od 30. rujna 2013. godine o redovitom otkazu ugovora od radu tužiteljici Z. P. (OIB:...) iz G. P., ..., te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 29. listopada 2013. godine, te se ta Odluka poništava, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na rad na poslove koje je obavljala prije otkazivanja ugovora o radu i naknaditi joj troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna, sve u roku od 8 dana,“ kao neosnovan.

II. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugoga stupnja presuđeno je:

„Preinačava se presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-951/2013-16 od 6. svibnja 2014. godine i sudi:

„1. Utvrđuje se da nije zakonita odluka tuženika „Z.-m. p.“ d.o.o. V. Z. (OIB:...) broj MK-2111/ŽG od 30. rujna 2013. godine o redovitom otkazu ugovora od radu tužiteljici Z. P. (OIB:...) iz G. P., ..., te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 29. listopada 2013. godine, te se ta Odluka poništava, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na rad na poslove koje je obavljala prije otkazivanja ugovora o radu u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženici da tužiteljici plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.125,00 kn u roku od 8 dana.“

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitom odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu te da se obveže tuženika da tužiteljicu vrati na rad. U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu mljekara-operatera tehnološke linije,

- da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (ukidanje radnog mjesta Odlukom od 30. rujna 2013.),

- da je tužiteljica pravodobno zatražila zaštitu kod tuženika,

- da je tuženik odbio zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik u obavijesti Radničkom vijeću tuženika od 16. rujna 2013. naveo da je glavni kriterij za redoviti otkaz ugovora o radu-godine radnog staža i starost zaposlenika, tako da je pri otkazivanju dana prednost radnicima koji su imali više radnog staža i koji su bili stariji,

- da je tužiteljica u vrijeme otkazivanja bila u dobi od 53 godina i imala preko 34 godine radnog staža,

- da je iz popisa svih radnika kod tuženika, a koji su radili u proizvodnji utvrđeno da postoje radnici koji su zaposleni na istom radnom mjestu mljekara-operatera tehnološke linije, koji su imali manje radnog staža i bili su mlađi od tužiteljice (V. B., S. Đ., M. K., F. N., D. P., L. P., M. V. i D. V.),

- da kriterij uspješnosti u radu tuženik nije imao u vidu prilikom iskazane namjere redovitog otkazivanja ugovora o radu zbog poslovnih razloga,

- da tuženik prilikom utvrđivanja viška radnika nije uzeo u obzir sve radnike koji su kod tuženika radili na radnom mjestu mljekar - operater tehnološke linije,

- da je tužiteljica imala sklopljeni ugovor o radu za obavljanje poslova mljekara- operatera tehnološke linije, kao i druge poslove u poslovnom sjedištu tuženika, kao i na drugim mjestima na poslovnom području poslodavca.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatio, ocijenivši da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena u smislu odredbe čl. 107. st. 1. i st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR).

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, autonomno je pravo poslodavca da organizira posao te da ukine ili smanji broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, pa je tako i tuženik imao pravo donijeti novu sistematizaciju radnih mjesta kojom je smanjen broj izvršitelja, jer je došlo do smanjenja otkupa mlijeka.

Pravo je poslodavca da u smislu odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a odredi kriterije za utvrđivanje viška radnika, a u konkretnom slučaju tuženik je odlučio dati prednost godinama radnog staža i starosti radnika.

No, kod utvrđivanja koji su radnici višak, tuženik je tužiteljicu usporedio samo s radnicima koji su zaposleni na istom radnom mjestu u Pogonu topione sireva, a ne i u drugim pogonima tuženika, a u kojem su radili drugi radnici na istovrsnom radnom mjestu mljekara- operatera tehnološke linije.

Pravilno je sud drugog stupnja zaključio da je tuženik tužiteljicu trebao uspoređivati sa svim radnicima zaposlenima na radnom mjestu mljekara-operatera tehnološke linije u svim pogonima tuženika, a ne samo u Pogonu topione sireva u kojem je radila tužiteljica.

Kad se izvrši usporedba tužiteljice sa svim ostalim radnicima zaposlenim na radnom mjestu mljekara-operatera tehnološke linije, tada bi tužiteljica prema kriterijima godine radnog staža i starosti radnika imala prednost u odnosu na radnike M. B. i T. O. zaposlenih u Pogonu dehidriranih proizvoda dok u Pogonu prerade mlijeka još dvanaest radnika ima manje godina staža i godina starosti nego tužiteljica. Kod toga pravilno drugostupanjski sud ukazuje da tuženik nije dokazao da bi ti radnici imali prednost u odnosu na tužiteljicu.

Da se višak radnika u odnosu na radno mjesto na kojem je radila tužiteljica-mljekar- operater tehnološke linije mora utvrđivati u odnosu na sve radne jedinice tuženika, a ne samo u odnosu na pogon u kojem je tužiteljica radila, proizlazi i iz odredba čl. 107. st. 2. i 4. ZR-a, ali i iz sklopljenog ugovora o radu. Naime, poslovno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, odnosno isti je dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad ne nekim drugim poslovima. Dakle, tužiteljica je mogla biti raspoređena iz pogona u kojem je radila u neki drugi pogon, a tom slučaju je višak trebalo utvrđivati u odnosu na sve radnike koji su radili na radnom mjestu na kojem je radila tužiteljica.

Stoga nisu osnovani navodi tuženika da se višak trebao utvrđivati samo u odnosu na pogon topljenih sireva.

U pogledu tvrdnje revidenta da je isti imao pravo kod utvrđivanja viška radnika voditi računa i o drugim kriterijima, kao što je kriterij uspješnosti u radu, valja istaći da je točno da je pravo poslodavca prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a da odabere kriterij za utvrđivanje viška radnika i eventualno odabere koji će kriteriji imati odlučujuću važnost. No, bitno je da poslodavac primijeni kriterije za utvrđivanje viška radnika, a samostalno je pravo da utvrđuje kojim će kriterijima dati prednost.

Iz same odluke otkaza ugovora o radu vidljivo je da je tuženik odlučio prednost dati kriterijima duljine radnog staža i godinama života, pa je upravo o tim kriterijima trebao voditi računa i kod donošenja pobijane odluke.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev prihvatio, ocijenivši da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena i posljedično tomu obvezao tuženika da tužiteljicu vrati na rad na poslove koje je obavljala prije nezakonitog otkaza ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. ZR-a.

S obzirom da se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika.

Zagreb, 23. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.