Gž R-815/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 22 Gž R-815/19-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., iz T., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici B. V., odvjetnici u T., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-917/18 od 29. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-917/18 od 29. kolovoza 2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnim Sporazuma o prestanku službe, Klasa: 112-01/09-01/1, Ur. broj: 2184/01-08-09-2, T., od 12. siječnja 2009. sklopljen između Grada T., Upravni odjel za gospodarstvo i turizam, kao poslodavca, i A. K. kao zaposlenika, uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je obvezana tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.132,50 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) a koji se propis primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) s prijedlogom da se presuda ukine podredno, preinači.

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

Žalba je neosnovana.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim Sporazum o prestanku službe, Klasa: 112-01/09-01/1, Ur. broj: 2184/01-08-09-2, od 12. siječnja 2009. sklopljen između Grada T., Upravni odjel za gospodarstvo i turizam, kao poslodavca i A. K. kao zaposlenika iz razloga jer da u vrijeme sklapanja navedenog sporazuma tužiteljica nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedice istih, a pozivom na odredbu članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO).

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da tužiteljica nije dokazala da u vrijeme sklapanja prijepornog Sporazuma nije bila sposobna shvatiti značaj svojih postupaka.

Prije svega, a obzirom da tuženik prigovara pravovremenosti žalbe za navesti je da je žalba tužiteljice pravovremena kod činjenice da je ročište za objavu presude održano dana 29. kolovoza 2019. a da je žalba podnesena preporučenom poštanskom pošiljkom dana 6. rujna 2019.; dakle, u roku od 8 dana pa je ista pravovremena.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz procesne građe proizlazi:

- da su dana 12. siječnja 2009. tužiteljica i tuženik sklopili Sporazum o prestanku službe Klasa: 112-01/09-01/1 Ur. broj: 2184/01-08-09-2 kojim je s tim danom raskinut radni odnos na neodređeno vrijeme tužiteljice sve temeljem zahtjeva iste (dalje: Sporazum);

- da je tuženik isti dan donio Rješenje o prestanku službe Klasa: UP/I-112-02/09-01-1 Ur. broj: 2184/01-08-09-1, a temeljem navedenog Sporazuma (dalje: Rješenje);

- da je tužiteljica u Gradu T. od 1. srpnja 2006. do 8. ožujka 2007. radila na mjestu v.d. pročelnika kada je razriješena dužnosti, da je ista bila na bolovanju od 17. studenog do 12. prosinca 2008., da je krajem 2008. godine započela sa korištenjem preostalog godišnjeg odmora iz 2008. godine te je vrativši se podnijela pismeni zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa dana 12. siječnja 2009.;

- da je u spornom razdoblju tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu stručnog suradnika za gospodarstvo i turizam u Upravnom odjelu za gospodarstvo i turizam Grada T. temeljem rješenja o rasporedu;

- da je tužiteljica iskazivala o svom zdravstvenom stanju u vrijeme pred, za vrijeme, i nakon sklapanja Sporazuma, da se osjećala loše i da je bila nezadovoljna svojim životom, da se u studenom 2008. godine njezino stanje pogoršalo tako da je po uputi liječnika uzimala tablete za smirenje jer je utvrđeno da ima neurozu i anksioznost, da se nije obratila psihijatru jer joj je bilo neugodno, da je mjesec dana bila na bolovanju a po povratku na posao da se nije osjećala dobro tako da je neke odluke donosila ishitreno, da se njezino zdravstveno stanje poboljšalo u ljeto 2009. godine pa da je zatražila pravnu pomoć, da se javljala na razne natječaje za radna mjesta u Šibeniku, Splitu, Zagrebu i Trogiru ali se nije uspjela zaposliti, da redovito odlazi na liječničke kontrole i uzima tablete za smirenje;

- da je svjedok J. J. koji je bio nadređeni tužiteljici, u svom iskazu naveo da je tužiteljica podnijela pisani zahtjev za raskid ugovora o radu, da je uredno potpisala Sporazum, da je prije toga bila na bolovanju ali da njemu nije poznat razlog za bolovanje, da je nakon njezinog odlaska Grad T. raspisivao više natječaja na koji se i tužiteljica mogla javiti ali da ona to nije učinila, da nikada nisu razgovarali o njenom zdravstvenom stanju, da je tužiteljica svoj posao obavljala normalno bez ikakvih konflikata;

- da je stalni sudski vještak neuropsihijatar dr. M. M. u svom nalazu i mišljenju od 6. srpnja 2010. i dopuni od 8. rujna 2011. naveo da je tužiteljica u vrijeme kada je podnijela zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu bila psihički bolesna, da su već tada bili prisutni simptomi psihotičnog procesa zbog kojega se tužiteljica liječila bolnički u petom mjesecu 2009. godine, od čega se i danas liječi pod Dg: F28 (organska psihoza), pa da tako ista nije bila sposobna shvatiti pravni ni stvarni značaj poduzimanja radnje sporazumnog raskida ugovora o radu kod tuženika; inače, da njezina bolest ima kronični tijek, da ima faze poboljšanja i pogoršanja, te da će tužiteljica u budućnosti vjerojatno morati obavljati kontrole kod psihijatra i da će uz terapiju koju i danas uzima, moći funkcionirati profesionalno i društveno, smatra da će tužiteljica uz minimalnu terapiju koju uzima moći funkcionirati na radnom mjestu ovisno o težini radnog mjesta, a što se tiče konkretnog radnog mjesta stručni suradnik za gospodarstvo i turizam, vještak smatra da ona to može biti;

- da je vještak psihijatar N. S. u svom pisanom nalazu i mišljenju od 1. kolovoza 2014. i dopuni od 17. travnja 2018., temeljem uvida u medicinsku dokumentaciju te pregleda tužiteljice, istakao kako su sposobnosti shvaćanja stvarnog i pravnog značaja poduzetih radnji tužiteljice koje su dovele do zaključenja Sporazuma bile smanjene u umjerenom stupnju, te je mišljenja da je tužiteljica imala reducirane mogućnosti u umjerenom stupnju realnog uvida u poduzetu radnju traženja sporazumnog raskida ugovora o radu; da je kod tužiteljice uočio elemente izbjegavajućeg, ovisnog i shizoidnog poremećaja ličnosti, te da je stoga mišljenja da su te njezine karakterne crte uzrokom nadogradnje u kumuliranju negativnih osjećajnih tenzija spram radne sredine, a obzirom na nemogućnost vlastitih obrambenih snaga za neutraliziranje tako nastale anksioznosti, da je došlo do odluke o raskidu ugovora o radu; da su motivi tužiteljice za sklapanje Sporazuma dijelom racionalni, a dijelom prelaze granicu psihološki razumljivog reagiranja a sve zbog karakternih promjena koje su bile prisutne i od prije.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja u ranijoj odluci prihvatio tužbeni zahtjev i tu odluku je potvrdio ovaj drugostupanjski sud. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 540/16-2 od 29. studenog 2016. ukinute su obje presude i predmet vraćen na ponovno suđenje uz obrazloženje da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je liječnik vještak dr. N. S. u svom mišljenju naveo da iz medicinske dokumentacije nema jasnih dokaza da je tužiteljica bila pod uplivom sumanutih doživljaja koji bi se odnosili na radnu sredinu (na način da bi u potpunosti kompromitirale njeno shvaćanje pravnog čina) prilikom potpisivanja otkaza ugovora o radu te da stoga nema elemenata da bi se njezine sposobnosti stvarnog značaja poduzetih radnji ocijenile kao apsolutno kompromitirane. Slijedom navedenog, iz revizijske odluke proizlazi da iz nalaza mišljenja liječnika dr. N. S. ne proizlazi da tužiteljica u vrijeme podnošenja zahtjeva za sporazumni prestanak službe i u vrijeme sklapanja Sporazuma nije bila sposobna za razumijevanje.

Pritom, pojašnjava se da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtjeva za sklapanje toga ugovora što znači da su izjave volje potpuno poslovno nesposobne osobe te pravni poslovi sklopljeni na temelju tih izjava ništetni. Jednaki učinak da na valjanost pravnih poslova imaju prolazne smetnje u vidu nesposobnosti za razumijevanje (duševne neubrojivosti) inače duševno zdrave i punoljetne osobe izazvane iznimnim napadom duševne bolesti, utjecajem opojnih droga i slično. U ponovljenom postupku sud je prvog stupnja proveo dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku psihijatru dr. N. S. koji je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja od 1. kolovoza 2014. s tim da je pojasnio da je tužiteljica u trenutku Sporazuma bila sposobna razumjeti taj čin ali što se tiče motiva koji su doveli do tog čina da isti nisu bili racionalni i da proistječu iz njezine strukture ličnosti. Zaključuje da je ista bila ubrojiva i imala sposobnost shvaćanja stvarnog i pravnog shvaćanja poduzetih radnji iako nije racionalno shvaćala razloge koji su doveli do njenog prestanka službe zbog jedne neugodnosti na poslu za koju po njegovoj procjeni prosječna osoba ne bi tako reagirala. Pojašnjava da iz dokumentacije proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Sporazuma bila psihotična a u medicinskoj dokumentaciji da se opisuju određeni simptomi u studenom i prosincu 2008. godine ali da se radi o anksiozno-depresivnom poremećaju koji ne uključuje simptome niti je upisano u medicinsku dokumentaciju u razdoblju prije raskida ugovora o radu.

Takav nalaz i mišljenje sud je prvog stupnja prihvatio u cijelosti pa je zaključio da je nedvojbeno utvrđeno da u vrijeme kada je tužiteljica podnijela zahtjev za sporazumni prestanak službe nije imala nikakav psihotični kronični poremećaj kao dijagnosticiran već samo anksiozno-depresivni poremećaj što da je blago rečeno u današnje vrijeme uobičajena dijagnoza velikog broja zaposlenih ljudi te je donio odluku kao u izreci pobijane odluke.

Kako su u spisu bila priložena proturječna vještva vještaka dr. M. M. i dr. N. S. u zaključku, to je trebalo postupiti u skladu s pravilima propisanim u odredbi stavka 2. i 3. članka 261. ZPP koje određuje da, ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima te ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

Ovo stoga, jer poslovna sposobnost je sposobnost svjesnog očitovanja svoje volje koje očitovanje proizvodi pravne učinke pa je njena temeljna funkcija raspolaganje pravima i obvezama. Očitovanje volje je propisano odredbama članka 18. stavak 1. i članka 249. stavak 1. i 3. ZOO. To je oblik i mogućnost izražavanja unutarnje volje. Pisanim očitovanjem - vlastoručnim potpisom na tekst Sporazuma (potpis u sebi sadrži presumpciju da je u tekstu izražena prava volja potpisnika) tužiteljica je očitovala svoju volju.

Prema odredbi članka 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile u bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi članka 249. stavak 1. ZOO volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave; dok prema odredbi stavka 3. izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Izjava volje da bi bila pravovaljana mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, jer osoba nesposobna za rasuđivanje ne može slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju u pravnom smislu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-847/10 od 5. siječnja 2011. navodi, među ostalim, da sposobnost, odnosno nesposobnost za rasuđivanje za slučaj spora utvrđuje sud na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, jer je za utvrđenje te činjenice potrebno stručno znanje iz medicinske struke, kojim sudac ne raspolaže u dovoljnoj mjeri. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud upravo na navedeni način pokušao utvrditi tu odlučnu a spornu činjenicu.

Obzirom da parnične stranke nisu imale dokazne prijedloge u pravcu otklanjanja proturječja u vještačenjima na to su upozorene od strane suda te je tužiteljica pozvana i na uplatu predujma na ime dopune vještačenja koju uplatu ista nije izvršila.

Prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo da je na tužiteljici bio teret dokaza pa tako posebice i dokazivanje egzistencije pravno relevantne činjenice nesposobnosti za rasuđivanje u vrijeme sklapanja Sporazuma.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se potvrđuju te činjenice. Koje su činjenice relevantne ovisi od pravne kvalifikacije slučaja, a egzistencija relevantnih činjenica utvrđuje se na razne načine pa tako i dokazivanjem kao nizom parničnih radnji procesnih subjekata.

Odredbom članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija) određeno je da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Za navesti je da u svakoj parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno, o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te da pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa. To se postiže kada sud istinito utvrdi činjenični i pravni osnov za postojanje prava o kome se vodi spor na način da mora za osnov prava u tijeku raspravljanja, kao i za osnov suđenja uzeti određeno pravno pravilo materijalnog prava, pa u skladu s njim pravilno raspraviti i utvrditi činjenice važne za postojanje prava i potom, na osnovu tako raspravljenog i istinito utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odgovarajućeg pravnog pravila, obrazloženo suditi o pravu koje je predmet spora u parnici.

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Konvencije). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Zaključiti je da je na utvrđeno činjenično stanje, te obzirom na to da tužiteljica nije dokazala u obimu potrebnom za meritorno prihvaćanje njenog tužbenog traženja, pravno relevantnu okolnost da u vrijeme sklapanja Sporazuma nije bila sposobna shvatiti značaj svojih postupaka u mjeri da nije bila sposobna za rasuđivanje, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti i potvrditi odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Konačno, odbijen je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka jer ista nije uspjela u žalbi.

U Splitu 12. prosinca 2018.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražan Penjak