IV Kž-132/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 132/03-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. Z. P. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika izjavljenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 05. rujna 2003. godine, broj Kv-251/03 (Kio-208/01), u sjednici održanoj dana 21. prosinca 2005. godine

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zadru, a povodom djelomičnog neslaganja istražnog suca sa zahtjevom o provođenju istrage državnog odvjetnika, odbijeni su zahtjevi da se provede istraga protiv okr. Z. P., činjenično opisani pod točkama 5., 7., 11., 14., 23. i 24., protiv osum. D. K. , činjenično opisanih pod točkama 15. i 27., protiv osum. N. M., činjenično opisano pod točkom 28., sve zahtjeva za provođenje i proširenje istrage, zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, zatim protiv osum. Ž. Š., osum. D. K. , osum. I. M., osum. D. M., osum. D. P., osum. M. Ž., osum. V. Ž., osum. J. K., osum. S. A., osum. Š. J., osum. B. A., činjenično opisanih pod točkom 14. zahtjeva za provođenje istrage, zatim osum. P. Ž. i osum. M. B. , činjenično opisanih pod točkom 16. zahtjeva za proširenje istrage, osum. M. P., osum. M. B. , osum. A. M., osum. D. K.3, činjenično opisano pod točkom 21. zahtjeva za proširenje istrage, osum. J. A., osum. G. A., osum. M. M., osum. N. P., činjenično opisanih pod točkom 26. zahtjeva za proširenje istrage, te protiv osum. M. J., osum. T. B. i osum. M. B. , činjenično opisanih pod točkom 30. zahtjeva za provođenje istrage, za sve zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3., te u svezi čl. 38. st. 1. KZ, kao neosnovani.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se donese rješenje o provođenju istrage protiv svih okrivljenika zbog navedenih kaznenih djela koja im se stavljaju na teret.

IV Kž 132/03-3

Žalba nije osnovana.

U odnosu na kaznena djela osum. Z. P. iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, činjenično opisanih pod točkama 5., 7., 11., 14., 23. i 24. zahtjeva za provođenje i proširenje istrage:

U pravu je sud prvog stupnja da iz podataka u spisu ne proizlazi osnovana sumnja da bi osum. Z. P. počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, kako mu se stavlja na teret pod točkama 5., 7., 11., 14., 23. i 24. zahtjeva za provođenje i proširenje istrage.

Pregledom cjelokupnog spisa i svih priležećih materijala i dokumenata u istome, utvrđeno je, da su sve potvrde koje su izdane na zahtjeve D. M., M. Ž., Š. J. i P. Ž., a kojima su oni trebali ostvariti pravo na obnovu obiteljskih kuća, sastavljene dana 12. listopada, 13. listopada i 30. listopada 1995. godine, i da je iste potpisao osum. Z. P. kao načelnik Općine K..

Naime, u točki 5. D. M., u točki 7. M. Ž., u točki 11. Š. J., u točki 14. P. Ž. se inkriminira da su ostvarili pravo na obnovu u većem obimu nego im pripada prema zakonu, jer da su u zahtjevu za obnovu neistinito naveli veći broj članova obitelji od stvarnog broja, a što je okr. Z. P. u izdanoj potvrdi i prihvatio, a koju je ovjerio svojim potpisom i službenim pečatom Općine K..

Pregledom dokumentacije koja se odnosi na M. Ž. proizlazi da je isti podnio zahtjev za obnovu 01. listopada 1995. godine, temeljem kojeg zahtjeva mu je doista izdana potvrda o pravu na obnovu od 13. listopada 1995. godine. Međutim, isti je podnio i drugi zahtjev, 18. lipnja 1996., a temeljem kojeg zahtjeva je njemu izdano rješenje 10. listopada 1996. o pravu na obnovu njegove kuće za njega i četiri člana njegove obitelji. Upravo te činjenice upućuju na nedvojbeni zaključak da je navedeni ostvario pravo na obnovu svoje obiteljske kuće temeljem spomenutog rješenja donesenog na osnovi čl. 34. st. 1. u svezi čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi. Prema tome, nema osnovane sumnje da bi osum. Z. P. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret upravo u točki 7. zahtjeva.

Što se tiče inkriminacija osum. P. Ž., prema sadržaju zahtjeva za obnovu proizlazi da je ista podnijela zahtjev 28. svibnja 1996. (list 128), temeljem kojeg je doneseno rješenje 30. ožujka 1999. godine (list 106), a iz čijeg sadržaja proizlazi da ista ima pravo na obnovu obiteljske kuće na adresi K., u kojem će nakon obnove prebivati, a da je u odnosu na ostale osobe navedene u zahtjevu odbijena. Stoga te činjenice upućuju na nedvojbeni zaključak da je predmetna ostvarila pravo na obnovu u skladu sa tada važećom odredbom čl. 4., 24. i 34. Zakona o obnovi ("NN 24/96). Stoga se okr. Z. P. niti ne može staviti na teret osnovana sumnja da bi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret u točki 14. zahtjeva za proširenje istrage od 29. studenog 2001. godine.

U odnosu na D. M., pregledom cjelokupne dokumentacije proizlazi da je isti podnio zahtjev za obnovu u ratu oštećene obiteljske kuće dana 28. rujna 1995. godine, da mu je temeljem istog izdana potvrda dana 12. listopada 1995. godine, potpisana po osum. Z. P., kao načelniku Općine K.. Međutim, isti je podnio i zahtjev 10. lipnja 1996. godine, temeljem kojeg mu je izdano rješenje Upravnog odjela za razvitak i obnovu Županije zadarsko-kninske

IV Kž 132/03-3

od 12. prosinca 1996. godine, temeljem kojeg mu je utvrđeno pravo na obnovu obiteljske kuće K., a koje je izdano temeljem priležeće dokumentacije, koju je trebalo pridonijeti u skladu sa čl. 34. st. 2. u svezi čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi. Tako pravilno utvrđene činjenice na temelju navedene postojeće dokumentacije pouzdano ukazuju, da doista nema osnovane sumnje da bi okr. Z. P. počinio kazneno djelo opisano pod točkom 5. zahtjeva, jer temeljem potvrde koju je isti potpisao nije niti ostvarena obnova kuće D. M..

U odnosu na točku 11. zahtjeva za proširenje istrage:

Uvidom u zahtjev za obnovu u ratu oštećene obiteljske kuće Š. J., vidljivo je da je isti stavljen 20. rujna, odnosno 28. rujna 1995., da je temeljem istog 13. listopada 1995. godine izdana potvrda Općine K., koju je potpisao osum. Z. P.. Međutim, Š. J. je podnio zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade 30. lipnja 1996. godine, temeljem kojeg mu je Upravni odjel za razvitak i obnovu Županije zadarsko-kninske dana 16. listopada 1996. donio rješenje da ima pravo na obnovu obiteljske kuće na adresi K., sa članovima svoje obitelji, koje je potpisao pročelnik D. K.1 . Prema tome, navedene utvrđene činjenice koje proizlaze iz navedene dokumentacije, pouzdano upućuju da ne postoji osnovana sumnja da bi osum. Z. P. počinio terećeno kazneno djelo koje mu se stavlja na teret u točki 11. zahtjeva za provođenje istrage.

U odnosu na točku 23. zahtjeva za proširenje istrage:

Pregledom dokumentacije proizlazi da je J. A. podnio zahtjev za obnovu u ratu oštećene obiteljske kuće dana 29. rujna 1995. godine, za sebe i svoju obitelj navedenu u istome (list 292). Povodom tog zahtjeva izdana mu je potvrda dana 30. listopada 1999., koja je potpisana po osum. Z. P., kao načelniku Općine K. (list 294). Imenovani je podnio i novi zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade dana 10. lipnja 1996. godine (list 295). Istome je priložio izjavu (list 296) o vlasništvu obiteljske kuće, uvjerenje o prebivalištu za sebe (list 297), ženu S.1 (list 298), kćerku S. (list 299) i S. (list 300), iz kojih je vidljivo da su isti prebivali na navedenim adresama do početka ratnih operacija, i to u svojoj obiteljskoj kući, a ne u zajedničkoj kući svog oca M.. Zahtjev za obnovu u ratu oštećene obiteljske kuće G. A. podnio je 29. rujna 1995. godine, temeljem kojeg mu je izdana potvrda Općine K. dana 30. listopada 1995., koju je potpisao osum. Z. P. kao načelnik Općine K.. Međutim, G. A. podnio je i zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade za sebe i svoju obitelj dana 13. lipnja 1996. godine, temeljem kojeg je Upravni odjel za razvitak i obnovu Zadarsko-kninske županije dana 14. listopada 1996. godine donio rješenje kojim se utvrđuje da G. A. ima pravo na obnovu obiteljske kuće K., a koje rješenje je temeljeno na odredbi čl. 34. st. 1. i čl. 17. st. 3. Zakona o obnovi, kojem rješenju je bila priložena i dokumentacija navedena u istome, a u skladu sa čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi. Stoga navedene utvrđene činjenice na temelju navedenih pismenih dokumenata, suprotno navodima žalbe, upućuju na zaključak da nema osnovane sumnje da bi osum. Z. P. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret u točki 23. zahtjeva za proširenje istrage od 23. siječnja 2003. godine.

U odnosu na točku 24. zahtjeva za proširenje istrage:

M. M. podnio je zahtjev za obnovu u ratu oštećene obiteljske kuće (list 329), za sebe i navedene osobe u istoj. Temeljem tog zahtjeva Općina K. mu izdaje potvrdu 12. listopada

IV Kž 132/03-3 1995. godine (list 330) da je do početka rata prebivao u kući u K., koju potvrdu je potpisao osum. Z. P. kao načelnik Općine. Isti je dana 10. lipnja 1996. (list 332) podnio zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade za sebe i navedene osobe u istoj, a temeljem kojega mu je Upravni odjel za razvitak i obnovu Zadarsko-kninske županije dana 01. listopada 1996. godine donio rješenje kojim se utvrđuje da ima pravo na obnovu obiteljske kuće u K., u kojoj će prebivati zajedno sa članovima obitelji navedenima u istoj. Predmetno rješenje doneseno je na temelju dokumenata navedenih u istome, a koji su bili priloženi u skladu s odredbom čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi. Između ostalog je priložio i uvjerenje o prebivalištu Policijske postaje Obrovac (list 334), iz kojeg je utvrđeno da je M. M. imao prebivalište od 18. prosinca 1985. pa nadalje u K. Te činjenice ukazuju da nisu osnovane žalbene tvrdnje da bi navedeni cijelo vrijeme živio u R., u stambenoj kući, a niti da njegovi navodi obrane ne bi bili vjerodostojni kada tvrdi da u toj kući žive njegovi sinovi. Sve te činjenice upućuju na nedvojbeni zaključak da nema dokaza koji bi ukazivali na postojanje osnovane sumnje da bi osum. Z. P. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret u točki 24. zahtjeva za proširenje istrage od 23. siječnja 2003. godine.

Sva navedena dokumentacija pojedinačno, za svaku pojedinu osobu ukazuje da je obnova obiteljskih kuća svih navedenih osoba izvršena temeljem rješenja, a ne potvrda, kako se to neosnovano ističe u navedenim točkama zahtjeva za provođenje istraga. Ovo iz razloga jer je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o obnovi, pa su se svi postupci trebali dovršiti po tom Zakonu.

Kraj svih do sada navedenih utvrđenih činjenica, ovaj drugostupanjski sud je našao, da su sve navedene potvrde potpisane po osum. Z. P. izdane u listopadu 1995. godine, kada se obnova ratom oštećenih obiteljskih kuća odobravala na temelju Uredbe o organiziranju i financiranju obnove ratom oštećenih obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja ("NN" 37/95 i 95/95). U čl. 5. navedene Uredbe bili su propisani uvjeti pod kojima se ima pravo na financiranje osnovnih radova obnove, a u čl. 4. da se osnovni radovi obnove iz čl. 3. Uredbe izvode u okviru programa obnove obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja, tako da se dovedu u stanje koje je bilo prije njihova oštećenja, odnosno razaranja, ne povećavajući površinu, odnosno volumen građevine, kao i ne povećavajući u pravilu razinu, niti osnovnu kvalitetu materijala koji se ugrađuje. Upravo u tim odredbama citirane Uredbe, a niti u bilo kojoj drugoj odredbi nigdje ne stoji da bi veličina obnove ovisila o broju članova obitelji koji su u istoj živjeli ili će živjeti, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

U odnosu na inkriminacije točke 15. i 27. i osum. D. K.1 :

Prema podacima u spisu, M. B.1 podnio je zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade dana 27. svibnja 1996. godine (list 87), u kojem je doista dao izjavu da će se nakon obnove vratiti i prebivati u obnovljenoj kući, on i njegova obitelj, te obitelj njegova brata K. B.. Temeljem tog zahtjeva Upravni odjel za razvitak i obnovu Županije zadarsko-kninske od 15. listopada 1996. (list 96), temeljem odredbi čl. 34. st. 1. i 17. st. 3. Zakona o obnovi, donio je rješenje kojim utvrđuje da M. B.1 ima pravo na obnovu obiteljske kuće na adresi K., u kojoj će prebivati zajedno sa sedam članova obitelji navedenih u istome. Prema odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi, toč. 1. do toč. 8., bilo je navedeno što sve zahtjev mora sadržavati, a u toč 4. istog članka dokaz da podnositelj zahtjeva prebiva u obiteljskoj kući ili stanu do početka oružanih sukoba, te u st. 5. istog članka da je županijski

IV Kž 132/03-3

ured nadležan za poslove obnove, dužan po službenoj dužnosti pribaviti dokaze iz toč. 2., 3. i 4. spomenutog st. 2. navedenog članka navedenog Zakona. Uvidom u rješenje Upravnog odjela za razvitak i obnovu Županije zadarsko-kninske od 15. listopada 1996. godine proizlazi da je prije donošenja istoga izvršen uvid u sve dokumente navedene u istome, a koji su bili relevantni u smislu navedenog čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi, pa očigledno da je predmetno rješenje bilo u cijelosti utemeljeno na citiranim zakonskim odredbama Zakona o obnovi. Nadalje, pregledom sve dokumentacije nema elemenata, a niti zakonskih odredbi koje bi upućivale da je osum. D. K.1 prije donošenja rješenja bio dužan pribaviti podatke o prebivalištu svih osoba navedenih u zahtjevu, a niti da bi bio svjestan da je brat podnositelja, K. B., živio izvan K. do časa početka ratnih sukoba na tom području, a niti da nakon obnove kuće, za koju je utvrdio pravo obnove, neće u istoj živjeti. Za postojanje terećenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi 1. i 3., odnosno za postojanje osnovane sumnje u odnosu na to djelo, službena ili odgovorna osoba mora postupati sa ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe ili drugog, ili prouzrokovanja štete velikih razmjera iskorištavanjem svog položaja ili ovlasti. U konkretnom slučaju, navedene utvrđene činjenice u odnosu na osum. D. K.1 ne upućuju na postojanje osnovane sumnje njemu terećenog kaznenog djela u točki 15. zahtjeva za proširenje istrage. Kako se u konkretnom slučaju nije u upravnom postupku izvršila provjera tko će nakon obnove stanovati u obnovljenoj kući, a time niti službena ili odgovorna osoba, u konkretnom slučaju osum. D. K.1 , nije mogao imati o tome znanje u času potpisivanja rješenja, to i te činjenice ukazuju da nema elemenata za osnovanu sumnju na počinjenje navedenog terećenog kaznenog djela. Upravo za takvu situaciju kada podnositelj zahtjeva podnese svjesno netočne podatke o osobama koje će nakon obnove živjeti u obnovljenoj kući, predviđena je prekršajna odgovornost određena u čl. 63. st. 1. toč. 1. Zakona o obnovi, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

U odnosu na točku 27. zahtjeva za proširenje istrage:

Prema dokumentaciji, M. J. je podnio zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade dana 13. lipnja 1996. godine, u kojem je naveo sebe i članove svoje obitelji. Temeljem tog zahtjeva Upravni odjel za razvitak i obnovu Županije zadarsko-kninske dana 01. listopada 1996. godine donio je rješenje kojim se utvrđuje da M. J. ima pravo na obnovu obiteljske kuće na adresi K. sa članovima svoje obitelji. U upravnom postupku prije donošenja rješenja, kako je vidljivo iz sadržaja istoga, izvršen je uvid u sve dokumente koji su u smislu čl. 16. st. 2. Zakona o obnovi morali biti uz zahtjev, kao i koje je temeljem st. 5. morao županijski ured pribaviti po službenoj dužnosti. Podaci navedeni u tim dokumentima ne upućuju na zaključak da bi osum. D. K.1 prije potpisivanja rješenja trebao posumnjati u ispravnost i vjerodostojnost istih. Nema podataka u spisu koji bi upućivali da je D. K.1 znao da M. J. na privremenom korištenju ima stan ili pak vikendicu, a niti jedan od Zakonom o obnovi potrebnih dokumenata ne upućuje na to, a niti personalni dokazi. Prema tome, u konkretnom slučaju nema dokaza za postojanje osnovane sumnje da bi taj osumnjičenik, kao pročelnik Upravnog odjela za razvitak i obnovu Zadarsko-kninske županije, iskoristio taj svoj službeni položaj i ovlaštenja koja iz istog proizlaze, s ciljem da upravo M. J. potpisivanjem predmetnog rješenja pribavi znatnu imovinsku korist obnovom njegove obiteljske kuće. Činjenice koje se navode u činjeničnom opisu u toj točki 27. zahtjeva za proširenje istrage, da je isti stanovao u Domu zdravlja O. u K., da se nakon obnove s obitelji nije uselio u obnovljenu kuću, moraju biti obuhvaćene u svijesti osumnjičenika u času potpisivanja predmetnog rješenja kojim se utvrđuje pravo na obnovu obiteljske kuće, te da, unaatoč spoznaji o tim činjenicama, svjesno i voljno potpisuje to rješenje, sve u cilju pribavljanja

IV Kž 132/03-3

protupravne imovinske koristi M. J. u znatnom iznosu. Međutim, u konkretnom slučaju ti elementi terećenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ, prema navedenim dokumentima i personalnim dokazima, nisu ostvareni, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

U odnosu na točku 28. zahtjeva za proširenje istrage za osum. N. M.:

Uvidom u zahtjev za obnovu i opremanje u ratu oštećene stambene zgrade, utvrđeno je da je T. B. podnio zahtjev za obnovu obiteljske kuće u K. Povodom tog zahtjeva Upravni odjel za obnovu i razvitak Zadarsko-kninske županije donio je dana 24. studenog 1997. godine, temeljem čl. 34. st. 1. i čl. 17. st. 3. Zakona o obnovi rješenje kojim se utvrđuje da T. B. ima pravo na obnovu obiteljske kuće na navedenoj adresi K. Iz sadržaja istoga proizlazi da je u provedenom postupku izvršen uvid u sve potrebne dokumente koji su relevantni prema odredbi čl. 16. st. 2. toč. 1. do 8. Zakona o obnovi, slijedom čega je isto i na zakonu utemeljeno, a kojeg je nesporno potpisala N. M. kao pomoćnica pročelnika Upravnog odjela za razvitak i obnovu Zadarsko-kninske županije. Pregledom tih dokumenata i iz izjave T. B. od 13. ožujka 1997. godine proizlazi, da je on vlasnik obiteljske kuće u K., što su potvrdila i dva svjedoka navedena u istoj, a što je prema odredbi čl. 16. st. 4. Zakona o obnovi bio valjani dokaz vlasništva. Uvidom u uvjerenje X. PP Obrovac od 12. ožujka 1997. godine utvrđeno je da je T. B. imao prijavljeno prebivalište od 14. lipnja 1985. godine pa nadalje u K., a što je vjerodostojan dokument u smislu čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o obnovi. U predmetnom Zakonu o obnovi nema odredbi koje bi upućivale da je službena osoba dužna u redovnom postupku utvrđivati pravo vlasništva na objektu za koje se obnova traži. Sadržaj svih dokumenata koji su bili temelj donošenja rješenja ne upućuje da bi osum. N. M. imala osnova posumnjati u vjerodostojnost sadržaja istih i to u času potpisivanja rješenja o obnovi. Tako osum. N. M. nije mogla imati saznanje da je predmetna kuća za koju se traži obnova vlasništvo oca T. B., da isti u Z. ima stan, te da T. B. s istim živi u zajedničkom kućanstvu, a da nakon obnove neće živjeti u obnovljenoj kući. Stoga, u nedostatku takvih dokaza, nema niti osnovane sumnje u odnosu na postojanje objektivnog i subjektivnog učina njoj terećenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ.

Osim toga, kod sagledavanja svih dokumenata i podataka u spisu, kao i žalbene navode, ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu i mišljenje Ministarstva razvitka i obnove od 29. travnja 1996., koje je doneseno radi pravilnog i istovjetnog načina postupanja u praktičnoj primjeni Zakona o obnovi i koje također ne upućuje da bi navedeni osumnjičenici D. K.1 i N. M. svjesno pogrešno postupali u primjeni zakonskih odredbi u konkretno inkriminiranim slučajevima u kojima su oni, kao službene osobe, izdavali rješenja o obnovi obiteljskih kuća u pojedinim zahtjevima u navedenim točkama.

U točki 14. zahtjeva za provođenje istrage osum. Ž. Š., osum. D. K.2 , osum. I. M., osum. D. M., osum. D. P., osum. M. Ž., osum. V. Ž., osum. J. K., osum. S. A., osum. Š. J., osum. B. A. inkriminira se, iako su znali da nemaju pravo na obnovu u traženom obimu ili jer su do početka rata na tom području imali prebivalište izvan K., ili da njihovi stambeni objekti nisu pretrpjeli oštećenja V. i VI. stupnja, u cilju da se nepripadno okoriste, pomagali osum. Z. P. da im on kao načelnik Općine K. izda potvrde o pravu na obnovu s neistinitim podacima.

U točki 16. zahtjeva za proširenje istrage osum. P. Ž. i osum. M. B.1 inkriminira se da je osum. P. Ž. pomagala osum. Z. P. da joj kao načelnik Općine K. izda potvrdu o pravu na

IV Kž 132/03-3

obnovu s neistinitim podacima, što je ovaj i učinio, a osum. M. B.1 pomogao osum. D. K. da mu kao službena osoba u navedenom svojstvu izda rješenje o pravu na obnovu u većem obimu nego što mu po zakonu pripada, što je ovaj i učinio.

U točki 21. zahtjeva za proširenje istrage osum. M. P., osum. M. B.2 , osum. A. M. i osum. D. K.3 se inkriminira, iako prema Uredbi o obnovi, a potom i prema Zakonu o obnovi, nemaju pravo na obnovu obiteljskih kući, pomogli osum. Z. P. da im kao načelnik Općine K. izda potvrde o pravu na obnovu s neistinitim podacima, što je ovaj i učinio.

I u točki 26. zahtjeva za proširenje istrage osum. J. A., osum. G. A., osum. M. M. i osum. N. P. se inkriminira da su u cilju da se okoriste pomogli okr. Z. P. da im kao službena osoba izda potvrdu o pravu na obnovu, što je ovaj i učinio.

I u točki 30. zahtjeva za proširenje istrage inkriminira se osum. M. J., osum. T. B. i osum. M. B.3 , u cilju da se nepripadno okoriste, pomogli osum. D. K. i osum. N. M. da im kao službene osobe izdaju rješenje o pravu na obnovu, što su ovi i učinili kao pod točkom 27. i 29. zahtjeva.

Svestranim sagledavanjem dokumenata i podataka u spisu ne proizlaze činjenice, a niti na to ne upućuju personalni dokazi, da bi navedeni osumnjičenici bili osnovano sumnjivi za poduzimanje bilo koje radnje, primjerice navedene u čl. 38. KZ, ili neke druge radnje za koju bi se moglo smatrati da je pomagačka na drugi način u izvršenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, a koja se stavlja navedenim osumnjičenicima na teret, jer to ne predstavlja ni samo podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na obnovu njihovih kuća, kao ni navođenje netočnih podataka u zahtjevima, budući da su predmetnom zahtjevu, prije izdavanja potvrda, morali biti priloženi drugi relevenatni podaci – potvrde – prema čl. 5. Uredbe o organiziranju i financiranju obnove ratom oštećenih obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja, za vrijeme važenja te Uredbe, a koje potvrde izdaju druga nadležna upravna i druga tijela.

Što se pak tiče zahtjeva koji su podneseni u času stupanja na snagu Zakona o obnovi, a temeljem kojeg su se donosila rješenja kojima se utvrđivalo da su pojedini osumnjičenici imali pravo na obnovu obiteljskih kuća, isti su morali također imati priloge i ispunjavati uvjete iz čl. 16. st. 2. toč. 1. do 8., a prema st. 5. istog članka Zakona o obnovi županijski ured nadležan za poslove obnove dužan je pribaviti dokaze iz točke 2., 3. i 4. st. 2. tog članka po službenoj dužnosti. Upravo su postupci osum. D. K.1 , kao pročelnika Upravnog odjela za razvitak i obnovu i osum. N. M. kao pomoćnice pročelnika tog Upravnog odjela prilikom donošenja rješenja kojim se utvrđuje pravo na obnovu obiteljskih kuća pojedinim osumnjičenicima, bili u skladu s tim i ostalim odredbama Zakona o obnovi, kako je to već i obrazloženo. Na kraju, ne mogu se smatrati pomagačima u izvršenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti osumnjičene osobe koje su navedene kao korisnici obnove pod točkama 5., 7., 11., 14., 23. i 24. zahtjeva, u kojima se inkriminacije stavljaju na teret osum. Z. P., zatim osumnjičenici koji su korisnici obnove pod točkama 15. i 27. zahtjeva, kojim se inkriminiraju okr. D. K.1 i osumnjičenici navedeni pod točkom 28. zahtjeva, gdje se inkriminiraju radnje u odnosu na osum. N. M., iz razloga što je pobijanjem rješenja odbijen zahtjev za provođenje istrage u odnosu na njih, a ovim rješenjem žalba državnog odvjetnika nije prihvaćena, jer nema osnovane sumnje da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, pa slijedom toga, u odnosu na te osumnjičenike, koji su kao podnositelji zahtjeva za

IV Kž 132/03-3

obnovu u tim točkama, nema ni osnovane sumnje da bi bili pomagači u izvršenju tog kaznenog djela, kako je to pravilno ustanovio i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

Budući da žalba državnog odvjetnika u svojim navodima nije dovela u dvojbu pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju istražnog zahtjeva u odnosu na sve navedene osumnjičenike i njima inkriminirana djela, jer ne postoji osnovana sumnja za počinjenje predmetnih kaznenih djela, a što je i uvjet iz čl. 187. st. 1. ZKP da bi se protiv istih mogla pokrenuti istraga, koja sumnja mora postojati u času podnošenja zahtjeva, to je žalba odbijena kao neosnovana.

Ispitujući žalbu u smislu odredbi iz čl. 398. st. 4. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao niti jednu povredu na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, to je primjenom st. 3. čl. 398. ZKP valjalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 21. prosinca 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.