Legislator Case Law & Legislation
Revr-979/2010-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to failure to specify the legal issue and lack of conflicting practice.

Case Number Revr-979/2010-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the District Court's ruling as inadmissible. The plaintiff failed to specify the legal issue for which the appeal was filed, rendering the document procedurally defective. Consequently, the court could not assess whether the issue was significant for uniform law application or if conflicting judicial practice existed, leading to the rejection under Article 392 of the Code of Civil Procedure.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. i 3. ZPP; An appeal against a final ruling is inadmissible if the appellant fails to specify the legal issue and justify its importance for uniform law application or conflicting practice.

Keywords

AI generated
inadmissible appeal specified legal issue uniform law application conflicting practice extraordinary appeal Code of Civil Procedure procedural defect

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 979/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. iz S., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tuženice „D.“ d.d., S., zastupana po punomoćniku B. B., dipl. pravniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-4585/08; Gžp-36/08 od 14. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-621/07 od 29. svibnja 2008., u sjednici održanoj 29. rujna 2010.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

„I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Dužan je tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici, na ime razlike plaće od 1. rujna 1990.g. do zaključno 30. travnja 1993.g. svotu od 639,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike plaće od dospijeća plaćanja do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 1,67 kn od 15. 10. 1990.g.,

- na iznos od 0,58 kn od 15. 11. 1990.g.,

- na iznos od 0,11 kn od 15. 12. 1990.g.,

- na iznos od 0,15 kn od 15. 1. 1991.g.,

- na iznos od 2,60 kn od 15. 2. 1991.g.,

- na iznos od 3,02 kn od 15. 3. 1991.g.,

- na iznos od 3,56 kn od 15. 4. 1991.g.,

- na iznos od 3,38 kn od 15. 5. 1991.g.,

- na iznos od 3,48 kn od 15. 6. 1991.g.,

- na iznos od 3,67 kn od 15. 7. 1991.g.,

- na iznos od 3,40 kn od 15. 8. 1991.g.,

- na iznos od 3,64 kn od 15. 9. 1991.g.,

- na iznos od 3,15 kn od 15. 10. 1991.g.,

- na iznos od 3,08 kn od 15. 11. 1991.g.,

- na iznos od 2,65 kn od 15. 12. 1991.g.,

- na iznos od 1,98 kn od 15. 1. 1992.g.,

- na iznos od 6,65 kn od 15. 2. 1992.g.,

- na iznos od 6,15 kn od 15. 3. 1992.g.,

- na iznos od 5,99 kn od 15. 4. 1992.g.,

- na iznos od 5,75 kn od 15. 5. 1992.g.,

- na iznos od 13,96 kn od 15. 6. 1992.g.,

- na iznos od 12,31 kn od 15. 7. 1992.g.,

- na iznos od 11,47 kn od 15. 8. 1992.g.,

- na iznos od 25,90 kn od 15. 9. 1992.g.,

- na iznos od 22,00 kn od 15. 10. 1992.g.,

- na iznos od 25,84 kn od 15. 11. 1992.g.,

- na iznos od 40,23 kn od 15. 12. 1992.g.,

- na iznos od 46,55 kn od 15. 1. 1993.g.,

- na iznos od 54,30 kn od 15. 2. 1993.g.,

- na iznos od 74,67 kn od 15. 3. 1993.g.,

- na iznos od 128,45 kn od 15. 4. 1993.g.,

- na iznos od 119,09 kn od 15. 5. 1993.g. pa do konačne isplate.“

Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak spora.“

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici protuvrijednost iznosa od 2.620,88 EUR-a sa zateznom kamatom od 1. srpnja 1995.g. pa do isplate.“

r i j e š i o j e:

Prijedlog tužiteljice za izdavanje privremene mjere odbija se kao neosnovan.“

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti drugostupanjsku odluku prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu parničnog troška.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Revident se u reviziji, kao temelj za podnošenje revizije, poziva na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi iz st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP navedeno je da je jedan od slučajeva, kad se smatra da je pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 639,43 kn s osnove razlike plaće ili 2.620,88 € u protuvrijednosti u kunama.

Revident podnosi reviziju zbog sljedećeg pravnog pitanja:

- da li tuženik kao član dioničkog društva odgovara u smislu odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93 i dr. – dalje: ZTD) za obveze toga društva zbog toga što je preuzeo imovinu društva bez plaćanja naknade?

Kao razlog zbog kojeg revident smatra to pitanje važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana navodi da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda suprotno shvaćanju revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP).

Drugostupanjski sud, u odnosu na navedeno pravno pitanje, temelji odluku na shvaćanju da tuženik nije u obvezi isplatiti tužiteljici razliku plaće i isplatu na temelju nagodbe, jer smatra da u takvoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe čl. 10. st. 3. ZTD. Međutim, predmetna drugostupanjska presuda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (Revr-295/07, Revr-285/09 i Revr-683/07), pa se u konkretnom slučaju postavljeno materijalnopravno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Dakle, nije ispunjena pretpostavka u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP za dopuštenost predmetne revizije, pa je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka (tzv. redovna revizija) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješavanju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i baš ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Prema st. 3. tog članka u tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i razložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije protiv presude, odnosno u ovom slučaju rješenja potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke:

1. da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi,

2. da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana,

3. da su ti razlozi izloženi.

U podnesenoj reviziji protiv navedenog rješenja ne samo da nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je ona podnesena već takvo pitanje nije čak ni opisno naznačeno zbog čega ovaj sud i ne može znati zbog kojeg pravnog pitanja se revizija izjavljuje.

Zbog toga se ne može ni ocijeniti je li Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzimao pravno stajalište o takvom pitanju i je li ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a kako to ovako pogrešno sastavljena revizija na navedeno rješenje sugerira.

Kako dakle podnesena revizija na navedeno rješenje ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost tzv. izvanredne revizije u odnosu na pobijano rješenje istu je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 29. rujna 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.