Revr-680/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 680/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz N., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske-Ministarstva obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2381/14-2 od 11. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-340/12-25 od 30. rujna 2014., u sjednici održanoj 29. studenog 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo tužitelju isplatiti razliku plaće u bruto iznosu od 45.985,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom, ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.375,00 kn (toč. I. izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a određeno je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka u izvanrednoj reviziji treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, koji je tužitelj obavljao u razdoblju od 16. veljače 2009. do 1. listopada 2009.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 14., čl. 169. i čl. 170. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOS), čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04) te čl. 12., čl. 90. st. 1. i čl. 199. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 134/04 i 68/05 - dalje: ZR).

Pritom su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na dežurstvo, stražarsku službu i rad na terenu koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, kroz 7 dana, rad od osam sati tretirali kao redovni rad, daljnjih osam sati kao prekovremeni rad, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor, izražavajući pri tome shvaćanje da fizički nije moguće i da nije životno da bi neka osoba radila 24 sata efektivno i to u kontinuitetu od 7 dana bez korištenja nužnog dnevnog odmora.

Revidentica je u izvanrednoj reviziji postavila sljedeće materijalnopravno pitanje:

"Ima li tužitelj, kao djelatna vojna osoba, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pravo na naknadu za prekovremeni rad od 16 sati radnim danom odnosno 24 sata subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću odnosno može li osmosatni dnevni odmor ući u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada?"

Obrazlažući važnost postavljenog pravnog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sati dnevno te na odluke broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. i broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007.

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženice u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. Iako je revidentica u reviziji postavila određeno materijalnopravno pitanje za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prema ocjeni revizijskog suda navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U nižestupanjskim odlukama zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pripada pravo na prekovremeni rad umanjen za osam sati dnevnog odmora. Stoga je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju zauzeto u pobijanoj presudi podudarno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koju se revidentica poziva u reviziji.

Pozivanje revidentice na odluke ovog suda broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. i broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007. ne predstavlja valjani razlog zbog kojih bi postavljeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da se u tim odlukama nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom postupku.

Naime, u odluci ovog suda broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008., na koju se revidentica poziva u reviziji predmet spora je isplata posebnog dodatka i posebne dnevnice pirotehničarima nakon što je Uredbom o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine", broj 144/02) prestala vrijediti Odluka o plaćama i drugim pravima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11. svibnja 1995.

U postupku koji je prethodio donošenju odluke ovoga suda broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007. tužitelj je od tuženice potraživao isplatu naknade za vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, i to za vrijeme koje je, tužitelj, zaposlen na poslovima policajca na graničnom prijelazu, obavljao rad u smjenama – turnusima, na radu proveo dulje od formalno propisanog radnog vremena (vrijeme prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja nakon obavljenog posla), što u ovom postupku nije slučaj.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 29. studenog 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.