IV Kž-42/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-42/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednice vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća, i sudske savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv okr. Š.M. zbog kriv. djela prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi branitelja okrivljenog odvjetnika B.B. iz B. protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 5. rujna 1994. br. Kv-171/94, u sjednici održanoj 1. prosinca 1994.

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba branitelja okrivljenog Š.M., odvjetnika B.B. kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Odlučujući na temelju čl. 150. st. 7. ZKP povodom izraženog neslaganja istražnog suca Županijskog suda u Bjelovaru sa zahtjevom Općinskog državnog odvjetništva iz Bjelovara od 27. lipnja 1994. br. Kt- 93/94 za provođenje istrage protiv Š.M. za kriv. djelo prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH u vezi s čl. 137. st. 1. KZRH, vijeće Županijskog suda u Bjelovaru pobijanim je rješenjem odredilo da se ima provesti istraga protiv Š.M. zbog navedenog krivičnog djela.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu branitelj okrivljenika odvjetnik B.B. iz B. i predložio da se ta žalba uvaži, a pobijano rješenje preinači, ne precizirajući u kom smislu, ali proizlazi iz podteksta žalbe u pravcu da se zahtjev za provođenje istrage protiv njegovog branjenika odbije.

Žalba nije osnovana.

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da ne postoji osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela prevare okrivljenika na štetu oštećenog Z.J., već da se radi o poslovnom, građansko-pravnom odnosu između okrivljenika i oštećenika, u kojem okrivljenik, doduše, nije platio cjelokupnu cijenu za kupljeni stambeni poslovni objekat, ali to nije učinio zbog određenih propusta oštećenika kao prodavatelja nekretnine, zbog toga što nekretnina nije bila u uporabnom stanju, (a jer je eksplozijom i hicima iz vatrenog oružja oštećena), te što nisu predane sve pokretnine koje su bile predmetom kupoprodaje. Suprotno navedenom, iz nekih činjenica koje priznaje i sam okrivljenik u svom iskazu, a posebno iz činjenica koje proizlaze iz fotokopija dokumenata priloženih spisu, proizlazi da okrivljenik Š.M. kao kupac, razliku kupoprodajne cijene za stambeno - poslovnu zgradu u ulici .. . .... u B. u iznosu od 150.000 DEM nije platio oštećeniku, prodavatelju Z.J. namjerno, da se domogne na štetu oštećenika protupravne imovinske

koristi

u

toj

visini postupajući već prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora prevarno. Nije sporno, naime, a proizlazi i iz kupoprodajnog ugovora zaključenog između oštećenika kao prodavatelja i okrivljenika kao kupca 8. rujna 1992. (list 4 spisa) da je između stranaka ugovoreno da okrivljenik može pravovaljano uknjižiti navedene nekretnine na svoje ime, već plaćanjem dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 100.000 DEM, dok se ostatak do ugovorene cijene od 250.000 DEM, tj. 150.000 DEM obavezao platiti u dvije rate i to 75.000 DEM do 25. 12. 1992., a ostatak od 75.000 DEM do 25. 1. 1993. Također je nesporno da je okrivljenik odmah po zaključenju ugovora na temelju tog ugovora ishodio uknjižbu nekretnine na svoje ime, a da ostatak kupovnine oštećeniku nije isplatio niti do donošenja pobijanog rješenja.

Iz ugovora o zajmu broj 12-02/93 od 22. veljače 1993. zaključenog između okrivljenika kao zajmoprimca i T.J. kao zajmodavca (list 8) proizlazi da je okrivljenik tada, dakle 22. veljače 1994. odnosno 24 sata nakon tog dana dobio na zajam iznos od 200.000 DEM, što demantira njegovu obranu da nije dobio očekivani kredit i da je to bio jedan od razloga zbog čega oštećeniku nije isplatio ostatak kupoprodajne cijene za nekretninu u iznosu od 150.000 DEM.

Žalbena tvrdnja da se drugi ugovor o kreditu zaključen između okrivljenika i T.J. 23. lipnja 1993. na iznos od 105.954 DEM odnosi na lihvarske kamate, ako je i točan, irelevantan je za procjenu objektivnih mogućnosti okrivljenika da plati oštećeniku ugovoreni ostatak kupovnine, pa makar i sa malim zakašnjenjem, kada se žalbom ne negira da je okrivljenik u veljači 1993. raspolagao iznosom od 200.000 DEM.

Ako bi se i prihvatilo ono što tvrdi okrivljenik u svom iskazu, a naime da su i pokretnine u stanu oštećenika bile predmetom kupoprodajnog ugovora, a što inače iz sadržaja tog ugovora ne proizlazi (već upravo suprotno da su pokretnine predmetom posebnog ugovora - točka VIII ugovora o prodaji nekretnine na listu 4) a da okrivljenik nije ispunio obvezu plaćanja ostatka kupovnine od 150.000 DEM i stoga što mu nisu bile predate pokretnine od strane oštećenika, (a protiv čega također govori sadržaj informativne izjave presumtivnog svjedoka M.M., da je oštećenik ostavio cjelokupan namještaj u ugostiteljskom objektu, a u stanu dio namještaja), i tada bi valjalo zaključiti o postojanju osnovane sumnje da je okrivljenik postupao prevarno pri zaključenju kupoprodajnog ugovora s oštećenikom, kojim si je omogućio da za iznos od 100.000 DEM prenese na sebe knjižno vlasništvo stambeno-poslovnog objekta, čija je kupoprodajna cijena ugovorena s iznosom od 250.000 DEM, budući da je sam okrivljenik u svom iznosu vrijednost svih pokretnina odredio s oko 30.000 DEM.

Slijedom izloženog vijeće Županijskog suda u Bjelovaru s razlogom je pobijanim rješenjem odredilo da se protiv Š.M. provede istraga za kriv. djelo kvalificirane prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH, pa je žalba branitelja protiv pobijanog rješenja kao neosnovana odbijena.

U Zagrebu, 1. prosinca 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

mr. Horvatinović Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)