Supreme Court awards damages for unreasonable court delay in expropriation proceedings under Article 27 of the Courts Act.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia awarded 10,000 kuna in damages to the applicant for a violation of the right to a trial within a reasonable time. The court found that the lower court failed to conduct the expropriation proceedings efficiently, including a significant delay caused by a constitutional complaint that was not resolved until 2008. Consequently, the court ruled that the applicant's right under Article 27 of the Courts Act was infringed and ordered the state to pay the compensation.
Legislator headnote
AI generatedArticle 27, paragraph 1 of the Courts Act; Article 29, paragraph 1 of the Constitution: The court established that a violation of the right to a trial within a reasonable time occurs when a court fails to conduct proceedings with due diligence, particularly in cases requiring prompt action like expropriation, entitling the aggrieved party to state compensation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Gzp 1292/08-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Đuri Sessi, u pravnoj stvari predlagatelja B. Đ. iz S., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetniku u S., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko- upravni odjel, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 1. listopada 2008., 28. prosinca 2009.,
r i j e š i o j e:
I. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju B. Đ. iz S., u iznosu od 10.000,00 (desettisuća) kuna.
II. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz točke I. izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
Obrazloženje
Predlagatelj je 1. listopada 2008. podnio ovom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u smislu odredbe članka 27. stavka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05. i 16/07., dalje: ZS) u kojem navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-10/02.
Zahtjev je osnovan.
Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZS-a stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
U provedenom postupku ovaj sud je na temelju navoda predlagatelja u zahtjevu, pribavljene preslike spisa Županijskog suda u Splitu poslovni broj P-29/08 (ranije: P-10/02), te očitovanja tog suda, utvrdio slijedeće činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti predmetnog zahtjeva:
- u svezi s djelomičnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove Splitsko- dalmatinske županije, Klasa: UP/I-944-07/96-01/30, ur.br: 2181-08-96-17/SB/RV od 17. travnja 1998., kojim je pod točkom V) odlučeno da će se o troškovima postupka određivanja naknade za deposedirano zemljište donijeti poseban zaključak, J. G. i B. Đ. (ovdje predlagatelj), obojica iz S. i zastupani po punomoćniku N. J., odvjetniku iz S., …, podnijeli su 9. rujna 1998. po prvi puta sredstvo pravne zaštite protiv šutnje administracije zbog nedonošenja posebne odluke o naknadi troškova postupka, i to Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske – Upravi za građansko pravo, kao drugostupanjskom tijelu;
- podnositelji zahtjeva potom su 31. svibnja 2001. u podnesku zatražili od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske – Uprave za građansko pravo da, kao drugostupanjsko tijelo, u daljnjem roku od sedam dana sâmo donese odluku o troškovima postupka;
- kako drugostupanjsko upravno tijelo nije donijelo rješenje u predviđenom roku, J. G. kao I-tužitelj i B. Đ. kao II-tužitelj (ovdje predlagatelj) su 28. rujna 2001. podnijeli tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske radi šutnje uprave. Postupak se pred Upravnim sudom Republike Hrvatske vodio pod posl. brojem Us-10020/01;
- Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske – Uprava za građansko pravo je dopisom od 16. studenog 2001. zatražilo od prvostupanjskog tijela donošenje predmetne odluke, kao i podnošenje izvješća o poduzetim radnjama u ovoj upravnoj stvari;
- navedeni dopis prvostupanjskom tijelu Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske – Uprava za građansko pravo uputilo je i 4. siječnja 2002., dodatno zatraživši i da mu se dostave svi relevantni spisi, upozorivši da nikakvo očitovanje po prethodnom dopisu nije zaprimljeno;
- Upravni sud Republike Hrvatske se, primjenjujući Zakon o izvlaštenju čije su izmjene i dopune u međuvremenu stupile na snagu (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju, „Narodne novine“, br. 114/01 – dalje: ZIDZI) rješenjem posl.br. Us-10020/01 od 27. veljače 2002. oglasio nenadležnim, te 22. travnja 2002. tužbu ustupio nadležnom Županijskom sudu u Splitu (dalje: sud), pred kojim se postupak dalje vodio pod poslovnim brojem P-10/02;
- rješenjem suda od 11. prosinca 2003. dostavljen je tuženiku prijepis tužbe i osporenog upravnog akta, uz dodjeljivanje roka od 30 dana za podnošenje odgovora na tužbu i dostavu spisa prvostupanjskog tijela koje se odnosi na relevantni predmet, te za dostavu potvrde o uručenju osporenog upravnog akta tužitelju;
- Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, očitovalo se podneskom 12. siječnja 2004., navodeći kako ono na temelju zakona zastupa Republiku Hrvatsku, ali ne i državna tijela (u ovom slučaju nadležno ministarstvo) osim ukoliko za to nije izričito ovlašteno, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Stoga je rješenje suda s priloženom dokumentacijom od 11. prosinca 2003. vraćeno sudu;
- sud je dopisom od 23. veljače 2004. navedeno rješenje i popratnu dokumentaciju proslijedio izravno Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave kao tuženiku, dodijelivši mu pritom daljnji rok od 30 dana za dostavu tražene dokumentacije;
- istovjetan dopis sud je uputio tuženiku 13. svibnja 2004., uz dodjelu daljnjeg roka od 30 dana za dostavu tražene dokumentacije;
- sud je dopisom od 22. rujna 2004. tuženika zamolio za žurno postupanje;
- tuženik je dopisom od 30. rujna 2004. dostavio presliku upravnog akta – rješenja tog tijela, Klasa: UP/II-944-01/98-01/53, ur.broj: 514-03-03/03-1-04-12 od 5. srpnja 2004., kojim je žalba tužiteljâ uvažena i naloženo prvostupanjskom tijelu da u roku od 30 dana od dana prijema navedenog rješenja donese odluku o naknadi troškova postupka tužiteljima u ovoj pravnoj stvari;
- sud je dopisom od 4. listopada 2004. pozvao punomoćnika tužitelja da se očituje ostaje li pri tužbi i u kom dijelu, obzirom na doneseni upravni akt;
- tužitelji su dopisom od 13. listopada 2004. obavijestili sud da navedeni upravni akt uopće nisu zaprimili;
- sud je dopisom od 18. listopada 2004. tužiteljima otpremio navedeni upravni akt;
- tuženik se dopisom od 22. listopada 2004. očitovao na dosadašnji tijek postupka;
- sud je dopisom od 8. travnja 2005. pozvao punomoćnika tužitelja da se žurno očituje ostaje li pri tužbi i u kom dijelu, obzirom na doneseni upravni akt;
- na ročištu održanom 14. veljače 2006. tužitelji su istaknuli da ostaju pri svom zahtjevu, te je sud rješenjem od istog dana odlučio da se tužba odbacuje kao nedopuštena;
- protiv navedene odluke tužitelji su podnijeli ustavnu tužbu 23. ožujka 2006., te je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: USRH) dopisom od 31. ožujka 2006. zatražio spis suda, posl. br. P-10/02, kojeg je USRH zaprimio 5. travnja 2006.;
- USRH je 9. srpnja 2008. donio Odluku, posl. br. U-III-1036/2006, kojom je ustavna tužba tužitelja usvojena, rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. P-10/02 ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak;
- dopisom od 25. srpnja 2008. USRH je sudu dostavio svoju odluku i vratio spis posl. br. P-10/02 sudu. Spis se vodio pod novim poslovnim brojem, P-29/08;
- sud je 11. kolovoza 2008. tuženiku poslao dopis kojim ga je pozvao da u roku od 30 dana dostavi spis prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-944-07/96-01/30;
- dopisom od 27. kolovoza 2008., što ga je sud zaprimio 3. listopada 2008., tuženik je od prvostupanjskog tijela zatražio dostavu svih spisa relevantnih u ovoj pravnoj stvari;
- podneskom od 24. rujna 2008. tužitelji su izjavili kako ostaju kod svih navoda iz tužbe, a osobito zahtjeva da sud sam donese odluku o naknadi troškova upravnog postupka;
- sud je 26. siječnja 2009. tuženiku ponovo poslao dopis kojim ga je pozvao da u roku od 30 dana dostavi spis prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-944-07/96-01/30, uz zamolbu za žurno postupanje;
- sud je 15. srpnja 2009. donio presudu, kojom se tužba odbija kao neosnovana;
- tužitelji su odluku zaprimili 22. rujna 2009.
Prije svega valja reći da se u konkretnom slučaju radi o postupku izvlaštenja, koji je Zakonom o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01 i 79/06, dalje: ZI), uređen kao upravni postupak kojeg vode nadležna upravna tijela. Odredbom članka 3. ZIDZI dodana je u Zakon o izvlaštenju Glava V., kojom je uređen postupak pred županijskim sudom kao nadležnim sudom za postupanje po tužbi protiv drugostupanjskog rješenja o izvlaštenju. Tako je, među ostalim, u čl. 42.b propisano da županijski sudovi na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog, razvidno je kako je riječ o posebnom upravno-sudskom postupku.
Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, koju praksu prihvaća i ovaj sud, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02 – dalje: Konvencija), spor u upravnom postupku nastaje na dan kada je stranka po prvi puta izjavila redovni pravni lijek u upravnom postupku (žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno tužbu u upravnom sporu ako žalba protiv prvostupanjskog rješenja nije dopuštena).
Slijedom navedenog, spor je u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije, nastao 9. rujna 1998. kada su J. G. i predlagatelj po prvi puta podnijeli sredstvo pravne zaštite protiv šutnje administracije zbog nedonošenja posebne odluke o naknadi troškova postupka. Od tog dana, dakle, počinje teći pravno relevantno razdoblje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i traje zaključno s 22. rujnom 2009., kada je predlagatelju dostavljena odluka suda, kao nadležnog tijela u smislu čl. 3. ZIDZI. Time je pravomoćno odlučeno o pravima predlagatelja, obzirom da u postupku
čl. 42. g. ZIDZI).
izvlaštenja protiv odluke vijeća nije dopuštena kako žalba, tako ni revizija (
Pravno relevantno razdoblje u konkretnom slučaju ukupno dakle iznosi 11 (jedanaest) godina i 13 (trinaest) dana.
Po ocjeni ovog suda, duljina postupka u trajanju preko jedanaest godina u svakom slučaju je neprihvatljiva i ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku.
Duljina trajanja predmetnog postupka posljedica je prije svega nedovoljno ažurnog i učinkovitog postupanja više nadležnih tijela tuženice koja su sudjelovala u postupku, prije svega Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske – Uprave za građansko pravo (dalje: Ministarstvo), kao drugostupanjskog tijela u postupku glede šutnje uprave, a kasnije tuženika u sporu radi izvlaštenja - ali i nedovoljno ažurnog i učinkovitog postupanja Županijskog suda u Splitu (dalje: sud).
Tijek postupka ukazuje, naime, da je Ministarstvo u postupku glede šutnje uprave od prvostupanjskog tijela u upravnom postupku zatražilo donošenje posebne odluke o naknadi troškova postupka, kao i podnošenje izvješća o poduzetim radnjama u ovoj upravnoj stvari, tek 16. studenog 2001. – dakle, više od tri godine nakon što su stranke po prvi puta podnijele Ministarstvu sredstvo pravne zaštite protiv šutnje uprave zbog nedonošenja predmetne odluke (9. rujna 1998.). Ministarstvo je, nadalje, odluku glede šutnje uprave donijelo tek 5. srpnja 2004., što predstavlja razdoblje u trajanju od gotovo šest godina od podnošenja prvog zahtjeva za pravnu zaštitu protiv šutnje uprave. Ministarstvo je, također, kao tuženik u postupku izvlaštenja također doprinijelo trajanju postupka, obzirom da nije strankama dostavilo upravni akt kojim je odlučeno o pravima stranaka (rješenje od 5. srpnja 2004., Klasa: UP/II-944-01/98-01/53, ur.broj: 514-03-03/03-1-04-12), a nije niti udovoljilo zaključku suda od 11. kolovoza 2008., kojim mu je sud naložio u roku od 30 dana dostaviti relevantan spis prvostupanjskog tijela u upravnom postupku, već je to učinilo tek naknadno. Ocjenjujući postupanje nadležnog suda u pravno relevantnom razdoblju, ovaj sud ističe da je sud poduzimao procesne aktivnosti usmjerene ka okončanju postupka, prije svega tražeći od nadležnih tijela i dostavljajući strankama relevantnu dokumentaciju te određujući održavanje jednog ročišta. No, ne može se smatrati da je postupak pritom vođen u potpunosti ažurno i učinkovito.
Prije svega, zamijećeno je kako sud nije postupao u potpunosti ažurno kada je prvu postupovnu radnju poduzeo tek 11. prosinca 2003., dakle više od godinu i pol dana nakon što mu je Upravni sud ustupio tužbu u postupku izvlaštenja (22. travnja 2002.). Jednako tako, sud nije postupao niti dovoljno učinkovito, obzirom da je tijekom postupka dokumentaciju relevantnu za podnošenje odgovora na tužbu u ovoj pravnoj stvari prvotno dostavio Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, premda to tijelo nije u ovom postupku imalo ni svojstvo tuženika niti punomoćnika, zbog čega je sud tek naknadno dostavio navedenu dokumentaciju tuženiku. Osobito, međutim, valja istaknuti kako je povodom podnesene ustavne tužbe USRH ukinuo rješenje suda, posl. br. P-10/02 od 14. veljače 2006., i predmet đenje, što sve zajedno upućuje da se sud nije u dovoljnoj mjeri vratio na ponovno su
rukovodio načelom ekonomičnosti postupka, sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP, u svezi pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, br. 73/91) i nastojao postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku, uz onemogućavanje svake zlouporabe prava, te u smislu članka 311. stavka 2. ZPP koncentrirati raspravljanje tako da se postupak dovrši što prije.
Zaključno, razmatrajući tijek predmetnog postupka, također valja ukazati i da je USRH ustavnu tužbu zaprimio 23. ožujka 2006., te je odluku donio 9. srpnja 2008.
S druge strane, valja istaknuti kako je i predlagatelj svojim držanjem u postupku izvlaštenja također pridonio trajanju postupka, obzirom da je dopisu suda od 8. travnja 2005., kojim je zatraženo žurno očitovanje ostaje li pri tužbi, udovoljio tek na ročištu održanom 14. veljače 2006., što se ni u kojem slučaju ne može smatrati žurnim.
U konkretnoj pravnoj stvari nije riječ o složenom postupku.
Slijedom navedenih utvrđenja i zaključaka, usprkos složenosti postupka i navedenom doprinosu predlagatelja duljini trajanja postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je vođenjem postupka pred nadležnim sudovima, s obzirom na neažurno vođenje postupka i njegovo trajanje i duljinu u navedenom pravno relevantnom razdoblju, nedvojbeno povrijeđeno pravo predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 41/01- pročišćeni tekst i broj 55/01 - ispravak), posebice stoga što je u predmetnom slučaju riječ o postupku izvlaštenja, glede kojeg je izričito propisana hitnost u postupanju.
Visinu naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ovaj sud je utvrdio u iznosu od 10.000,00 kuna, osobito imajući na umu složenost postupka, navedeni doprinos predlagatelja, a osobito da je sudski postupak glede kojeg je predlagatelj podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pravomoćno okončan, te socijalne i općepoznato složene i teške gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj.
Stoga je temeljem odredbe čl. 28. st. 1. i 2. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 28. prosinca 2009.
Sudac:
Đuro Sessa, v.r.
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti ustavna tužba.