P-2309/2018-14 · Općinski sud u Splitu

P-2309/18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Marici Lović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: I. M., K., OIB…, zastupan po punomoćnici S. P., odvjetnici u S. protiv tuženika: Ž. P., S., OIB…, zastupan po Odvjetničkom društvu L. & Č., odvjetnicima u S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. studenog 2018. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnicom S. P., odvjetnicom u S. i punomoćnika tuženika Ž. L., odvjetnika u S. i objavljene 22. veljače 2019.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 896.163,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. travnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodišnje uvećanje eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 111.712,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. veljače 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Predmetna tužba zaprimljena je kod ovog suda 24. listopada 2007. godine i u istoj tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kupoprodaji 240 dionica tvrtke C. d.d. S. 31. srpnja 2001., koje dionice da su bile u protuvrijednosti 240.000,00 DEM i da su ostale kao zalog kod tvrtke D. d.d. po Ugovoru o zajmu od 25. lipnja 2001. na ime kredita za C. d.d. S.. Tužitelj da je nakon prestanka zaloga zatražio upis dionica na svoje ime kod S. d. a. Z., međutim da je dopisom od 6. srpnja 2007. obaviješten da te dionice nisu ubilježene na računu tuženika kao prodavatelja. Tuženik da je dionice trebao vratiti tužitelju prestankom Ugovora o zajmu, koji ugovor da je raskinut te da je izdano brisovno očitovanje od 25. studenog 2004., međutim, dionice da nije predao tužitelju, radi čega da je tužitelj ponašanjem tuženika oštećen pa je predložio sudu donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti predaja 240 dionica C. d.d. S. koje su tužitelju prodane po Ugovoru o kupoprodaji dionica od 31. srpnja 2001. kao i da naknadi tužitelju proizišli parnični trošak, tužitelj je predložio i donošenje privremene mjere kao i oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i osudi ga na plaćanje troškova parničnog postupka, ističe kako je već iz tužbenih navoda razvidno da tuženik nema predmetne dionice ubilježene na svom računu pa da ih stoga ne može ni predati tužitelju, dakle da je točno da tuženik nema dionice evidentirane na svoje ime te da se Ugovor o kupoprodaji dionica ne odnosi na tužbeni zahtjev, ujedno je istaknuo i prigovor zastare potraživanja te prigovor promašene pasivne legitimacije.

U nastavku postupka tužitelj je isticao da su dionice bile založene kod tvrtke D. d.d. kao osiguranje duga i da nije poduzimao radnje kako bi ih prenio na svoje ime kao i da nije bio obaviješten o izdavanju brisovnog očitovanja. Tuženik da je dionice zadržao za sebe te da je tuženik izigrao ugovor sa tužiteljem i dalje raspolagao sa njegovim dionicama kao svojima, a bez da ga je izvijestio o prestanku ugovora sa D.

Podneskom od 2. travnja 2012. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, koju preinaku je sud dopustio na ročištu od 10. listopada 2013. i to na način da je zatražio umjesto predaje dionica isplatu vrijednosti dionica u iznosu od 896.163,68 kn sa kamatama od 26. travnja 2012. te je naveo da je presudom ovog suda od 26. travnja 2012. u postupku pod poslovnim brojem K-111/10 utvrđeno da dionice nesporno pripadaju tužitelju i da ih je tuženik trebao tužitelju predati, ali da u ponašanju tuženika nema kaznenog djela prijevare te da je ujedno tužitelj upućen da u građanskom postupku traži naknadu za otuđene dionice čija vrijednost da je utvrđena u iznosu od 896.163,68 kn. Tužitelj je podneskom od 19. siječnja 2016. konačno uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude između navodnih znakova pod točkom I.

Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Potvrde tvrtke KBD od 13. lipnja 2001. godine, Ugovora o prodaji dionica od 25. lipnja 2001., Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na dionicama od 25. lipnja 2001. godine, Ugovora o zajmu zaključenog dana 25. lipnja 2001. godine između I. P. i Z. L. kao zajmoprimaca te Ž. P.. kao jamca i D. kao zajmodavca, Ugovora o kupoprodaji dionica dana 31. srpnja 2001. godine, Brisovnog očitovanja izdanog od tvrtke D. d.d. dana 25. studenog 2004. godine, dopisa od 19. siječnja 2007. godine punomoćnika tužitelja upućenog tvrtci C. d.d. S., dopisa tužitelja od 8. lipnja 2007. godine upućenog tvrtci C. S. d.d., Izjave direktora C. S. d.d. od 19. lipnja 2007. godine, dopisa S. d.agencije (u daljnjem tekstu: SDA) od 6. srpnja 2007. godine upućenog C. S. d.d. i to na ruke M. L., Izvješća iz knjige dionica C. d.d. S., koje izvješće je izdano od tvrtke KBD d.o.o. S., dopisa S. k. depozitarnog društva od 28. listopada 2009. godine, dopisa H. G. A. A. B. d.d. od 14. prosinca 2009. godine, nalaza sudske vještakinje A. B. sačinjenog za potrebe postupka pod poslovnim brojem IKIO-143/11, Presude Općinskog suda u Splitu broj Pi-360/11 od 11. siječnja 2016. godine, predmeta ovog suda poslovni broj K-111/10, saslušanjem u svojstvu svjedoka M. L. i I. L. te saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranki.

Općinski sud u Splitu je pod poslovnim brojem Pst-190/13 donio odluku 10. lipnja 2016. kojom je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 896.163,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. travnja 2012. do isplate, nadalje odbijeni su prijedlozi tužitelja za donošenje privremene mjere i oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi te je ujedno tuženik obvezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

Po žalbi tuženika, Županijski sud u Rijeci je pod poslovnim brojem Gž-2068/16 od 11. travnja 2018. ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu kao i rješenje u dijelu koji se odnosi na parnični trošak te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U nastavku postupka obnovljeni su rezultati dotadašnjeg raspravljanja u cijelosti te je izveden dokaz pregledom preslika poduzetih radnji i donesenih odluka u predmetu ovog suda poslovni broj Pi-360/11 kao i rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj 14 St-451/13 od 28. studenog 2013. Nadalje je u podnesku od 29. lipnja 2018., a sukladno uputi višeg suda, tužitelj naveo da je u konkretnom slučaju riječ o više pravnih temelja i to o naknadi štete za nevraćanje dionice ističući da je tuženik postao nesavjesni posjednik te zadržao i dalje raspolagao sa tužiteljevim 240 dionica te ih prodao Ž. L. i dalje ih založio kod H. b. i dobio kredit, da je nesporno stjecao bez osnova i neosnovano se obogatio i to svjesno i s namjerom da izigra tužitelja. Dakle, da se radi o više pravnih temelja naknade štete i to zbog povrede ugovorne obveze predaje dionica te daljnje štete neosnovanog raspolaganja istima i neosnovanog obogaćenja nezakonitim raspolaganjem.

Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema odredbi čl.210. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 i 125/13-dalje ZOO/05) kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi, dok je stavkom 3. propisano da obveza vraćanja imovine, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Odredbom čl. 371. ZOO/91 propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je člankom 361.st.1. istoga Zakona propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Prema odredbi čl. 376. st.1.ZOO/91 propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Stavkom 3. je propisano da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

Prema odredbi čl.390. st.1. ZOO/91 propisano je da ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari pa vjerovnik podigne ponovno tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

Pregledom Potvrde tvrtke KBD od 13. lipnja 2001. proizlazi da se istom potvrđuje da je dioničar Ž. P. upisan u knjigu dionica C. S. d.d. i da je vlasnik 510 dionica, nominalne vrijednosti 510.000,00 DEM, u privitku potvrde priložen je i popis kontrolnih brojeva dionica te se navodi da je dioničar upisan u knjigu dionica temeljem Ugovora o prodaji i prijenosu dionica od 15. studenog 2000. te Ugovora o kupoprodaji od 12. lipnja 2001., dok je iz potvrde istoga društva od 25. lipnja 2001. razvidno da se istom potvrđuju da D. d.d. K. S. je imatelj 358 dionica nominalne vrijednosti 358.000,00 DEM.

Pregledom Ugovora o prodaji dionica od 25. lipnja 2001. proizlazi da je isti zaključen između I. P. i Z. L. kao kupaca, Ž. P. kao jamca te D. d.d. kao prodavatelja, predmet ugovora da je prodaja 717 dionica poduzeća C. d.d. S., cijena dionice da je 1.000,00 DEM za jednu dionicu te je nadalje ugovoreno da će kupci založiti prodavatelju u fiducijarno vlasništvo svih 717 kupljenih dionica.

Pregledom Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na dionicama od 25. lipnja 2001. proizlazi da je isti zaključen između D. d.d. K. S. s jedne strane kao vjerovnika te I. P. i Z. L. kao dužnika i protivnika osiguranja te Ž. P. kao fiducijarnog dužnika te da su istim prenesene dionice koje su 25. lipnja 2001. kupili I. P. i Z. L. kao i dionice Ž. P., a sve radi osiguranja tražbine D. prema I. P. i Z. L., sporazumu prileži i otplatni plan te je ugovoreno da ukoliko se zakasni sa ispunjenjem osigurane tražbine, D. ima ovlasti zatražiti od kupaca i Ž. P. obavijest zahtijevaju li da se dionice prodaju ili da se preneseno pravo unovči putem javnog bilježnika.

Pregledom Ugovora o zajmu zaključenog 25. lipnja 2001. između I. P. i Z. L. kao zajmoprimaca te Ž. P. kao jamca i D. kao zajmodavca utvrđeno je da je I. P. pozajmljen iznos od 283.000,00 DEM, a Z. L. iznos od 284.000,00 DEM te je nadalje ugovoreno da propuštanje plaćanje bilo kojeg iznosa ima za posljedicu da zajam odmah dospijeva i postaje plativ.

Pregledom Ugovora o kupoprodaji dionica proizlazi da su isti zaključili tužitelj kao kupac te tuženik kao prodavatelj 31. srpnja 2001., u ugovoru se navodi da je tuženik upisani vlasnik dionica C. S. d.d. S., da tužitelj kupuje 240 dionica navedene tvrtke, određena je kupoprodajna cijena u iznosu od 240.000,00 DEM te je točkom IV ugovoreno da je kupac prodavatelju isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene, a što da prodavatelj potvrđuje potpisom ovog ugovora. Nadalje, u ugovoru se navodi da stranke suglasno utvrđuju postojanje Ugovora o prodaji dionica od 21. lipnja 2001. i Ugovora o zajmu od 25. lipnja 2001. između I. P., Z. L. kao kupaca i Ž. P. kao jamca te D. d.d. kao prodavatelja te da tužitelj pristupa svim odredbama navedenog ugovora preuzimajući ugovorene obveze prema D. d.d., a njegova obveza da je srazmjerna broju i postotku dionica koje mu pripadaju prema Ugovoru o prodaji dionica – 25% ili ¼ istih te da dionice prodane po ovom ugovoru imaju služiti kao zalog tužitelja sukladno navedenom Ugovoru o zajmu od 25. lipnja 2001.

Pregledom Brisovnog očitovanja izdanog od tvrtke D. d.d. 25. studenog 2004. proizlazi da se istim utvrđuje da su sve obveze po Ugovoru o prodaji dionica i Ugovoru o zajmu, koji je zaključen između D. d.d. kao prodavatelja, odnosno zajmodavca, I. P. i Z. L. kao zajmoprimca te Ž. P. kao jamca, prema kojima je upisano fiducijarno vlasništvo na ime D. d.d. i to na 1227 redovnih dionica serije A podmirene te da se raskida Ugovor o zalaganju i traži brisanje fiducijarnog vlasništva i vraćanje založenih dionica založnim dužnicima i jamcu i to I. P., Z. L. i tuženiku redovne dionice serije A, u očitovanju se navode i kontrolni brojevi dionica.

Pregledom dopisa od 19. siječnja 2007. punomoćnika tužitelja upućenog tvrtci C. d.d. S. proizlazi da je istim tužitelj zatražio da tvrtka C. S. d.d. dostavi SDA podatke o vlasništvu tužitelja na 240 dionica društva, temeljem zaključenog Ugovora o kupoprodaji dionica sa tuženikom od 31. srpnja 2001. te da naloži prijenos vlasništva na navedenim dionicama. Nadalje, dopisom tadašnjeg punomoćnika tužitelja od 10. travnja 2007. upućenog C. S. d.d. tužitelj ponovno poziva tvrtku C. S. d.d. na prijenos vlasništva navedenih 240 dionica na ime tužitelja.

Pregledom dopisa tužitelja od 8. lipnja 2007. upućenog tvrtci C. S. d.d. proizlazi da istim tužitelj zahtijeva izjašnjenje zašto prema SDA nisu upućene na knjiženje njegove osobne dionice.

Pregledom Izjave direktora C. S. d.d. od 19. lipnja 2007. proizlazi da je ista dana kao odgovor na dopis tužitelja od 19. siječnja 2007. godine te se u izjavi navodi da je Ugovor o kupoprodaji dionica od 31. srpnja 2001. zaključen u vrijeme kada je tužitelj obnašao funkciju u upravi trgovačkog društva C. S. te da je mogao, a da nije, u isti dostaviti u knjigu dionica odnosno C. d.d. S..

Pregledom dopisa Središnje depozitarne agencije (u daljnjem tekstu: SDA) od 6. srpnja 2007. upućenog C. S. d.d. i to na ruke M. L. proizlazi da SDA izvješćuje kako u odnosu na zaključeni Ugovor o kupoprodaji 240 dionica od 31. srpnja 2001. koji je zaključen između tužitelja i tuženika nisu u mogućnosti postupiti jer da prodavatelj nema predmetne dionice ubilježene na svom računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira.

Pregledom Izvješća iz knjige dionica C. d.d. S., koje izvješće je izdano od tvrtke KBD d.o.o. S., proizlazi da je tuženik upisan kao vlasnik 444 dionice, iznos dionica u DEM da iznosi 444.000,00 DEM, a udio u strukturi vlasništva da čini 21%, dok je tužitelj upisan kao vlasnik 72 dionice, što iznosi 72.000,00 DEM sa udjelom od 3,41% u strukturi vlasništva. Isto proizlazi i iz pregleda investitora po količini vrijednosnih papira za izdavatelja izdanog od SDA.

Pregledom dopisa Središnjeg klirinškog depozitarnog društva od 28. listopada 2009. godine proizlazi da su isti na traženje suda dostavili podatak iz sustava knjiženja vrijednosnih papira oznake CGSI-R-A na računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira tuženika te iz stavke knjiženja od 9. svibnja 2006. do 25. svibnja 2015. su razvidna otuđenja i stjecanja dionica i to stjecanja na dan 9. svibnja 2006. 444 dionice, 13. studenog 2006. 95 dionica, 16. studenog 2006. 166 dionica, 27. travnja 2007., otuđenje 444 dionica te 14. svibnja 2007. otuđenje 705 dionica, koje dionice su temeljem kupoprodaje prenesene sa računa tuženika na račun Ž. L..

Pregledom dopisa H. G. A. A. B. d.d. od 14. prosinca 2009. proizlazi da je ista banka obavijestila ovaj sud da u svojim originalima ima obavijest SDA da je u depozitariju 22. listopada 2007. izvršen upis založnog prava u korist H. A. A. B. i to založnog dužnika Ž. L. u količini 705 dionica C. S. po plasmanu tvrtke R. d.o.o. S..

Pregledom nalaza sudske vještakinje A. B. sačinjenog za potrebe postupka pod poslovnim brojem IKIO-143/11 proizlazi da je navedena vještakinja izvela pregled dokumentacije poduzeća C. S. d.d. i R. d.o.o. S. te da je, u bitnome za predmet ovog spora, utvrdila da je založeno 180 dionica C. S., a za potrebe kredita koji je podignut od strane tvrtke R. d.o.o. S..

Pregledom Presude Općinskog suda u Splitu broj Pi-360/11 od 11. siječnja 2016. proizlazi da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja I. M. protiv tuženika I. P. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 378.786,31 kn sa pripadajućom kamatom od 26. studenog 2004., odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na više zatražene kamate te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je on platio umjesto tuženika te tužitelj navodi da je tuženik od D. kupio 357 dionica C. S., od čega da je tužitelju prodao 178 dionica, ali da je tuženik upisan kao vlasnik svih dionica. U obrazloženju odluke se navodi da sud poklanja vjeru tužitelju da je platio utuženi iznos D. d.d., posljedica čega da je bila ta da je tuženik stekao vlasništvo dionica koje su ostale upisane na ime tuženika te je stoga tužiteljev novac svojevrsnom realnom subrogacijom postao tuženikova imovina u obliku dionica C. S. d.d. pa da su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 210. ZOO-a, a prigovor zastare da nije osnovan jer da je tužba podnesena unutar roka od pet godina.

Pregledom predmeta ovog suda poslovni broj K-111/10 proizlazi da je 3. veljače 2010.

I. M. podnio optužni prijedlog protiv okrivljenika Ž. P. radi tri kaznena djela protiv imovine te je ujedno predložio da mu kao oštećeniku bude dosuđen imovinsko pravni zahtjev i to na način da se poništi ugovor zaključen 26. travnja 2007. između Ž. P. i Ž. L. o prijenosu 240 dionica C. d.d. S. i da se naloži SDA brisanje upisa izvršenih temeljem tog ugovora, a podredno da se naloži okrivljeniku da tužitelju kao oštećeniku isplati iznos od 896.163,68 kn sa pripadajućim kamatama od 27. travnja 2007. pa do isplate, da je sud 26. travnja 2012. donio presudu kojom je optuženika oslobodio optužbe uz obrazloženje da postupanje istoga možda ima obilježja nekog drugog kaznenog djela, ali ne i kaznenog djela prevare koje se stavlja optuženiku na teret te da tužitelj kao oštećenik svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Nadalje se navodi da je u postupku utvrđeno da su I. M. kao kupac i Ž. P. kao prodavatelj 31. srpnja 2001. zaključili Ugovor o kupoprodaji dionica, predmet ugovora da su bile 240 dionice C. S. d.d., vrijednost tih dionica da je iznosila 240.000,00 DEM, da je optuženik bio upisan kao vlasnik navedenih dionica u knjizi dionica te da je I. M. preuzeo ugovorne obveze prema D., a u odnosu na zaključeni Ugovor o zajmu od 25. lipnja 2001. godine između I. P. i Z. L. te Ž. P. i s druge strane zajmodavca tvrtke D. d.d., da Ugovor o kupoprodaji dionica od 31. srpnja 2001. nije proveden u knjizi dionica i da je Ž. P. i nadalje ostao uknjižen kao vlasnik predmetnih dionica, a da I. M. nije poduzeo potrebne radnje u pogledu knjiženja, odnosno prijenosa dionica sa imena Ž. P. na svoje ime, da je 25. studenog 2004. D. d.d. zatražila brisanje fiducijarnog vlasništva i vraćanje svih založenih dionica, koje su uključivale i 240 dionica I. M., s čime da je bio upoznat i oštećenik. Nadalje da je utvrđeno da se I. M. obraćao i C. S. da dostavi na knjiženje Ugovor o kupoprodaji dionica od 31. srpnja 2001., a da u međuvremenu Ž. P. sve dionice koje su u SDA bile uknjižene na njegovo ime prodao, odnosno predao na Ž. L.. Na presudu od 26. travnja 2012. tužitelj je uložio žalbu, koja žalba je odbačena kao nepravodobna, ujedno je odbačen i prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje te su odluke suda prvog stupnja potvrđene rješenjima Županijskog suda u Splitu od 9. kolovoza 2012. i 25. rujna 2012., posljednje rješenje tužitelj je primio 16. listopada 2012.

Saslušana svjedokinja M. L. u svom iskazu je navela da je do 9. prosinca 2013. bila zaposlena u poduzeću C. S. d.d. na poslovima voditeljice pravne i kadrovske službe, da joj je poznato da je 2001. godine zaključen Ugovor prema kojem je tužitelj prenio otprilike 200 dionica na tuženika i to zbog nekakvih njihovih poslovnih odnosa. Nadalje je navela da je u sklopu svojih zaduženja preuzela dokumentaciju od tvrtke KBD T. koja je vodila knjigu dionica od osnivanja trgovačkog društva C. S. i da je potom istu predala SDA. Nakon što je odobrena privatizacija tvrtke C. S. d.d., vrijednost svake dionice da je iznosila točno 1.000,00 DEM, tužitelj da je dionice stjecao na razne načine i to kupnjom od malih dioničara, invalida Domovinskog rata s kojima je zaključivao ugovor. Tužitelj da nije dostavio zaključeni ugovor sa tuženikom kako bi se evidentirao u knjizi dionica kao novi vlasnik te da je u to vrijeme tužitelj bio jedini član uprave C. S. d.d. Nadalje je istaknula da je postupila po traženju tužitelja iz 2007. i da je svu dokumentaciju dostavila SKDD-u, međutim u to vrijeme već da tuženik nije bio vlasnik tih dionica, da joj nije poznato kada se odvijao prijenos dionica na drugu osobu, dionice da su bile točno označene serijskim brojevima koji su u popisu navedeni kao kontrolni brojevi i da se nadalje vode pod tim brojevima, bez obzira na promjenu stjecatelja.

Daljnji svjedok I. L. naveo je da je do 2004. bio na dužnosti predsjednika Nadzornog odbora C. S. d.d., da mu je poznato da je tužitelj bio vlasnik 240 dionica, te dionice da su na neki način bile povezane sa D., da ih je tuženik prisvojio i da ih je odbio tužitelju vratiti, a naknadno da su prebačene na Ž. L.. Pregovore vezane za kupnju dionica od D. vodio tuženik te da je tuženik kao jamstvo dao u zalog dionice koje su bile evidentirane na njegovo ime, dionice koje su se formalno vodile na ime I. P. da su bile u vlasništvu Ž. P.. Svjedok je nadodao da dionice koje su predmet ovog spora nisu nikada ni bile stvarno vlasništvo Ž. P. jer da ih on nije kupio ni isplatio.

U svom stranačkom iskazu tužitelj je naveo da je u razdoblju od 1994. do 2001. za vrijeme trajanja privatizacije kupovao dionice tvrtke C. S. d.d. od Fonda za privatizaciju kao i od dioničara, u to vrijeme tuženik da je bio punomoćnik jednog od kupaca i da je ujedno zastupao i ostale dioničare u pravnom poslu kupovine dionica te da je dogovoreno da i tuženik jamči prema D. na način da dade kao zalog 510 dionica. U tu svrhu da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kupoprodaji dionica u lipnju 2001. godine, tuženik da je postao vlasnik i dionica koje su predmet ovog spora te da ih je kao zalog dao D.. Potom da je 31. srpnja 2001. zaključio Ugovor sa tuženikom te da je na taj način tuženik njemu vratio u vlasništvu navedene dionice te da tuženik nije davao novac kada je od tužitelja kupio dionice, a niti da je tužitelj njemu isplatio bilo kakav iznos prilikom zaključenja Ugovora o kupoprodaji dionica od 31. srpnja 2001. Tužitelj ističe kako nije bio ništa dužan isplatiti tuženiku iz razloga jer je iznos od 240.000,00 DEM prethodno uredno podmirio Fondu za privatizaciju kao i malim dioničarima. U razdoblju od 2004. do 2006. da je poduzimao radnje kako bi se upisao kao vlasnik u knjigu dionica, inače dionice prilikom kupovine da je plaćao u iznosu od 1.000,00 DEM po dionici i da sada potražuje da mu tuženik isplati iznos koji je naveden u Ugovoru o kupoprodaji dionica, odnosno protuvrijednost od 240.000,00 DEM.

Tuženik u svom stranačkom iskazu navodi da je predmetne dionice stekao Kupoprodajnim ugovorom i da nakon što je ocijenio da bi to bilo u interesu firme, 2007. da ih je prodao Ž. L.. Istaknuo je da nije bio dužan predati dionice tužitelju i da je to bilo nemoguće iz razloga što zakon to nije dopuštao, a da od 2001. tužitelj nikada ništa od njega nije tražio, premda je to mogao učiniti kada je god htio.

Predmet spora po preinačenom tužbenom zahtjevu, koju preinaku je sud dopustio, je potraživanje tužitelja na isplatu iznosa od 896.163,68 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sa kamatom od 26. travnja 2012., a tužitelj isti zahtjev temelji na naknadi štete kao pravnom osnovu te na stjecanju bez osnove, odnosno neosnovanog obogaćivanja.

Tijekom vođenja ovog postupka ostaje kao nedvojbenim utvrđeno:

-da je tužitelj bio vlasnik dionica koje su predmet ovog spora, vrijednost predmetnih dionica da je bila 1.000,00 DEM;

-da je između I. P. i Z. L. kao kupaca, tuženika kao jamca i D. d.d. kao prodavatelja 25. lipnja 2001. zaključen Ugovor o prodaji dionica, predmet ugovora da je bilo 717 dionica poduzeća C. d.d. S., cijena dionice da je iznosila 1.000,00 DEM za jednu dionicu;

-da su parnične stranke zaključile dana 31. srpnja 2001. godine Ugovor o kupoprodaji dionica, predmet ugovora da su 240 dionica C. d.d. S., kupoprodajna cijena da iznosi 240.000,00 DEM te da je istim ugovorom regulirano da tužitelj pristupa odredbama zaključenog Ugovora o zajmu od 25. lipnja 2001. godine između I. P. i drugih i da preuzima ugovorene obveze prema D. d.d., a njegova obveza da je srazmjerna broju i postotku dionica kojima pripadaju prema Ugovoru o prodaji dionica;

-da je 25. studenog 2004. izdano brisovno očitovanje od tvrtke D. kojim se utvrđuje da su sve obveze po Ugovoru o prodaji dionica i Ugovoru o zajmu (zaključenog 25. lipnja 2001. između I. P. i Z. L. kao zajmoprimaca, Ž. P. kao jamca i D. kao zajmodavca) podmirene;

-da je tužitelj u siječnju 2007. zatražio da se predmetne dionice prebace sa imena tuženika na tužitelja, da tvrtka C. S. d.d. to nije obavila kao i da je potom tuženik dionice, koje su bile upisane na tuženika u depozitariju Središnje depozitarne agencije do 2007. prebacio na Ž. L. koji ih je založio kod H. G. A. A. B. u svrhu izvođenja kredita za potrebe firme R. d.o.o. S..

Kao sporno valjalo je utvrditi je li osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, imajući u vidu upute iz odluke višeg suda, te je ovaj sud morao na pravilan način utvrditi pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno dati pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa.

Tužitelj navodi kako se njegovo novčano potraživanje po preinačenom tužbenom zahtjevu podnosi i radi naknade štete kao i radi stjecanja bez osnove. Za napomenuti je da je tužitelj 3. travnja 2013. preinačio tužbu i da je riječ o objektivnoj preinaci tužbe te da od tada valja cijeniti osnovanost prigovora zastare u odnosu na tako postavljen tužbeni zahtjev, naime preinakom je promijenjena i činjenična osnova te se zahtjev koji je usmjeren na isplatu temelji na krivnji tuženika zbog otuđenja dionica te potraživanja naknade tako nastale štete, dakle pitanje zastare potraživanja u ovom postupku valja ocijeniti prema trenutku podnošenja preinačenog tužbenog zahtjeva, a koji zahtjev je preinačen 3. travnja 2013.

Zastara zahtjeva za naknadu štete ocjenjuje se prema čl.376. i čl.390. ZOO/91 te potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, dok je čl.390. regulirano pitanje prekida zastare potraživanja.

Naime, imajući u vidu da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe ili svakom drugom vjerovnikovom radnjom koja je poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, takvu radnju bi predstavljalo i podnošenje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku kojim se traži obvezivanje optuženika na isplatu tražbine, takav imovinskopravni zahtjev predstavlja samostalni postupak te je sud u kaznenom postupku dužan ili sam odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu ili u slučaju da odluči sam ne rješavati o tom zahtjevu, uputiti oštećenika u parnicu. U konkretnom slučaju protiv tuženika kao optuženika je donesena odluka kojom se isti oslobađa optužbe te je sud u kaznenom postupku uputio tužitelja da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici. Imajući u vidu odredbu čl.390. st.1. ZOO/91 tužitelj je bio dužan u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe ponovno podići tužbu, a kako to dotični u konkretnom slučaju nije učinio u zadanom roku te je tužbeni zahtjev na novčano potraživanje postavljen 3. travnja 2013., to nije ni došlo do prekida zastare tražbine.

Mišljenje je ovog suda da je tužitelj već prilikom podnošenja tužbe u ovom postupku imao pravo zahtijevati isplatu po osnovi naknade štete, s obzirom da tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala upravo radnjom tuženika - otuđenjem dionica Ž. L., a o čemu je sam u tužbi naveo da je o tome obaviješten dopisom SDA od 6. srpnja 2007. pa bez obzira je li došlo do povrede ugovorne obveze i uslijed toga nastale štete ili o naknadi štete kod izvanugovornog obveznopravnog osnova, za navesti je da je nedvojbeno da je tužitelj imao saznanja kako o šteti, tako i o osobi koja je štetu počinila još tijekom srpnja 2007.

U odnosu na zastaru potraživanja iz stjecanja bez osnove, rok zastare bi počeo teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost da ubire koristi od izvršenih ulaganja, dok kod svake naknade štete objektivni zastarni rok iznosi pet godina. Imajući u vidu da je tužitelj već u tužbi naveo da je dopisom SDA od 6. srpnja 2007. obaviješten kako sporne dionice nisu obilježene na računu tuženika kao prodavatelja, to je za zaključiti da je dotični već tada raspolagao saznanjem da je iste dionice tuženik otuđio te da već tada ne postoji realna mogućnost da mu dionice preda, premda je tužbeni zahtjev postavljen na predaju. Nadalje, tužitelj tek 3. travnja 2013., dakle nakon proteka dvanaest godina od zaključenja ugovora o kupoprodaji dionica podnosi zahtjev za isplatom iznosa za koji drži da bi predstavljao vrijednost dionica, a ujedno je u postupku utvrđeno da je tuženik dionice prodao Ž. L. 14. svibnja 2007. pa je također tužbeni zahtjev postavljen šest godina nakon sklapanja tog ugovora. Dakle, rok zastare po oba osnova započeo je teći najkasnije 6. srpnja 2007. te s obzirom da nije došlo do prekida zastarijevanja, to je nedvojbeno da je iz svega naprijed navedenog razvidno da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.

U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza, sud se nije upuštao s obzirom da je ocijenjen osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženiku je valjalo priznati za sastav odgovora na tužbu 250 bodova, zastupanje po punomoćniku na ročišta od 27. listopada 2008. 62,5 bodova, na ročišta od 5. lipnja 2008., 13. listopada 2009., 14. prosinca 2011. po 250 bodova, na ročišta od 2. prosinca 2009. i 27. siječnja 2009. po 125 bodova, na ročišta od 3. travnja 2013., 6. svibnja 2014., 13. travnja 2015. i 3. veljače 2016. po 448,5 bodova, na ročišta od 10. listopada 2013., 10. prosinca 2013., 6. ožujka 2014., 3. srpnja 2014., 1. rujna 2015. i 2. ožujka 2016. po 897 bodova, na ročišta od 11.lipnja 2013. i 22. listopada 2015. po 224,25 bodova, sveukupno 8937 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 10,00 kn i uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 111.712,50 kn radi čega je odlučeno kao u točci II. izreke ovog rješenja, za više traženo trošak je odbijen kao neosnovan.

U Splitu, 22. veljače 2019.

S U D A C

Marica Lović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom primitka presude.

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

-u spis