Rev-890/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 890/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz B., kojeg zastupa punomoćnica Lj. C., odvjetnica iz B., protiv tuženih 1. Grad Bjelovar, kojeg zastupa punomoćnica M. H., dipl. iur. i 2. D. M. iz B., koju zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik iz B., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-639/03-2 od 22. svibnja 2003. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-1167/02-23 od 21. ožujka 2003. godine, u sjednici održanoj dana 02. veljače 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj:

Gž-639/03-2 od 22. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-1167/02-23 od 21.ožujka 2003.godine te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odlučivanje o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana od 15. prosinca 1998. godine u površini od 59,26 m2, koji se nalazi u Bjelovaru, …, sagrađenoj na kč. br. 2530, kuća i vrt sa 10 a i 42 m2 i kč. br.2531, zgrada i dvorište sa 2 a i 3 m2, upisane u zk. ul. br.4924 k.o. G. B. zajedno s idealnim dijelom zajedničkih dijelova zgrade razmjerno veličini stana, uz prodajnu cijenu od 83.487,80 kn. (toč. I/1 izreke). Odbijen je i tužbeni zahtjev da se na tim nekretninama odredi uspostava prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja uz brisanje prava vlasništva tužene D. M. (toč. I/2 izreke). Tužitelju je naloženo da tuženoj D. M. naknadi parnični trošak u iznosu od 6.832,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Tužena D. M. je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP), na koju ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje eventualno drugih bitnih povreda u reviziji se konkretno ne ukazuje.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj pred nadležnim upravnim tijelom pokrenuo postupak za povrat imovine - stana koji je predmet ugovora o prodaji za koji se traži utvrđenje ništavosti – temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine («Narodne novine» broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) i da o tom zahtjevu još nije riješeno, pri čemu treba reći da je u tužbi navedeno da je tužitelj ovlaštenik u postupku povrata imovine, jer su sporne nekretnine konfiscirane njegovom pravnom predniku, a on (tužitelj) je utvrđen nasljednikom prvog nasljednog reda presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-606/01 od 12. srpnja 2001. godine.

Pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-1477/97-19 od 20. studenoga 1998. godine utvrđeno je da je tuženik Grad Bjelovar prodao D. M. ( u toj parnici tužiteljica) sporni stan, a radi se zapravo o presudi koja nadomješta ugovor jer su u izreci određeni bitni sastojci ugovora o prodaji što među strankama i nije sporno s obzirom na to da tuženik Grad Bjelovar nije dobrovoljno prihvatio zahtjev za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo. Sudovi nižeg stupnja pogrešno su primijenili materijalno zbog čega se pokazuje da za sada činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Tužbeni zahtjev je odbijen u suštini zbog toga što je, prema obrazloženju prvostupanjske presude, tužena D. M. stekla pravo vlasništva spornog stana temeljem pravomoćne presude broj P-147/97 od 20. studenog 1998.godine, pa se u tom slučaju u smislu čl. 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine prijašnjem vlasniku ne vraća stvar, već mu se priznaje pravo na naknadu. Takvo pravno shvaćanje prihvaća i drugostupanjski sud navodeći da tužbeni zahtjev u biti predstavlja zahtjev za utvrđenje ništavosti pravomoćne presude, a što je nedopustivo i protivno odredbi čl. 333. ZPP.

Tužitelj u ovoj parnici ne traži međutim utvrđenje ništavosti presude, već utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana. U smislu čl. 8. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Narodne novine» broj 43/92- pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97), ako prodavatelj na zahtjev kupca ne sklopi ugovor u propisanom roku, kupac ima pravo pokrenuti postupak i zatražiti od suda presudu «koja u cijelosti nadomješta ugovor».

Prema pravnom shvaćanju ovog suda u pitanju je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između prodavatelja i kupca neovisno o tome jesu li ga ugovorne strane sastavile i potpisale ili je on nadomješten sudskom presudom. Pravna osnova stjecanja prava vlasništva jeste pravni posao u smislu čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01. – dalje: ZV) bez obzira što je pravni posao nadomjestila presuda.

Odlukom suda ili drugoga tijela stječe se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom (čl. 126. st. 1. ZV). U čl. 8. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije određeno da se pravo vlasništva stječe sudskom odlukom niti su određene pretpostavke i način stjecanja, već je propisano da kupac može zatražiti presudu koja «nadomješta ugovor».

Takav ugovor koji je nadomješten presudom može biti predmet spora u kojem se traži utvrđenje njegove ništavosti. On može biti ništav u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/999), tj. protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

Zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana tužitelj temelji na činjenici da je u pitanju konfiscirani stan. Odredbom čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba («Narodne novine» broj 53/90 i 70/93) zabranjen je prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretnina koje su postale društveno vlasništvo temeljem Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 09. lipnja 1995. («Službeni list FNRJ» broj 61/46) i na temelju svih odluka o konfiskaciji, neovisno o tome koje tijelo je odluku donijelo i primjenom kojeg propisa. Ova zabrana traje do donošenja zakonskih propisa o vraćanju nekretnina i plaćanju naknade (čl. 1. st. 6. toga Zakona), a pravni posao sklopljen ili pravni akt donesen protivno tim odredbama ništav je glede nekretnina koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 4. st. 1. istog Zakona).

Prema odredbi čl. 13. Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine («Narodne novine» broj 69/97) stanari (najmoprimci) konfisciranih stanova za koje nadležnom tijelu ne budu podneseni zahtjevi za naknadu u propisanom roku ili ti zahtjevi budu pravomoćno odbijeni, stječu pravo na otkup stanova, a u ovoj parnici tužitelj tvrdi da je kao nasljednik prvog nasljednog reda podnio zahtjev za povrat nadležnom tijelu o kojem još nije odlučeno. Presuda broj P-1437/97 od 20. studenog 1998. godine nije zapreka da se u ovom sporu ispita je li ugovor o prodaji stana ništav ili nije. Ta presuda djeluje među strankama, a ne i prema tužitelju koji nije bio stranka u tom sporu. Tužitelj i ne dovodi u pitanje presudu jer ne traži da se utvrdi ništavost presude, već ugovora o prodaji stana.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se ne može tražiti utvrđenje ništavosti ugovora kojeg je nadomjestila presuda sudovi nižeg stupnja nisu ni utvrđivali činjenice relevantne za rješenje spora.

Valjalo je zbog tih razloga reviziju prihvatiti kao osnovanu i temeljem čl. 395. st. 2. ZPP presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prilikom ponovnog odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba imati na umu da presuda kojom se nadomješta ugovor o prodaji stana ne sprječava sud da raspravi je li ugovor o prodaji ništav ili nije i da o tome meritorno odluči. Prvostupanjski sud će odlučiti i o tužbenom zahtjevu da se uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje na spornoj nekretnini, kojeg je tužitelj istakao smatrajući da mu posljedica ništavosti ugovora daje pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, a koji zahtjev je odbijen bez navođenja razloga u obrazloženju prvostupanjske presude.

Odluka o trošku u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 2. veljače 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.