Court allows appeal against dismissal due to failure to verify board's recall decision timing and contract terms.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court accepted the plaintiff's appeal and set aside lower court judgments that upheld the employer's dismissal. The plaintiff argued the dismissal was illegal because the supervisory board had already recalled him from his director position months prior, yet the employer waited until the last minute to issue a formal termination notice. The court found that lower courts failed to determine when the supervisory board's recall decision was made, received, and became final, leading to an incorrect application of the employment contract's six-month notice period. Consequently, the case was remanded for a new trial to ascertain these critical facts.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 386. st. 1.; čl. 390. st. 1.; čl. 395. st. 1.: When lower courts fail to ascertain whether a prior recall decision by a supervisory board exists, when it was made, and when it became final, they incorrectly apply the statutory notice period for dismissal, requiring the case to be remanded for a new trial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 3/04-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz K., zastupanog po M. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. d.d. iz K., zastupanog po mr. D. T., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. kolovoza 2003., br. Gž-241/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 04. rujna 2002. br. P-83/02, u sjednici održanoj dana 27. listopada 2004. godine,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju: presuda Županijskog suda u Karlovcu od 27. kolovoza 2003., br. Gž-241/03 i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 04. rujna 2002. br. P-83/02 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 04. rujna 2002. br. P- 83/02 odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom na utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i vraćanja tužitelja na prijašnje radno mjesto direktora Društva.
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 27. kolovoza 2003., br. Gž-241/03 navedena presuda je potvrđena.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu ili iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u propustu drugostupanjskog suda odgovoriti na iscrpne žalbene navode tužitelja o nezakonitostima postupka izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, koje nalazi u onemogućavanju tužitelju iznijeti obranu prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, formalistički pribavljenoj suglasnosti radničkog vijeća, prekoračenju prekluzivnog roka od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji, budući da Skupština društva 26. lipnja 2001. nije prihvatila financijsko izvješće direktora, pa je naknadnim financijskim vještačenjem šest mjeseci kasnije poslodavac samo želio spasiti rok od 15 dana za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Ukazuje i na neprihvatljivost nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Smatra da je iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja rezultirala i pogrešna primjena materijalnog prava.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
U odgovoru na reviziju tuženik predlaže njeno odbijanje kao neosnovane, dok se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije izjasnilo o podnijetoj reviziji.
Revizija tužitelja je osnovana.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 27. prosinca 2001. o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu temelji na osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa, koju poslodavac nalazi u nerealnom i neobjektivnom prikazivanju financijskog stanja Društva na dan 31. prosinca 2000. od strane tužitelja, kao direktora–predsjednika uprave, nepridržavanju temeljnih načela menadžmenta o procjenjivanju pozicija bilance, te računa dobiti i gubitka i neistinitim prikazivanjem dobiti Društva u 2000. u iznosu od 101.421,20 kn, umjesto stvarnog gubitka od 3,775.427,60 kn.
Sudovi su utvrdili zakonitost postupka izvanrednog otkaza ugovora o radu, kako omogućavanjem tužitelju iznijeti obranu u skladu s odredbom čl. 110. st. 2. ZR-a, tako i savjetovanjem s radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 117. u svezi sa čl. 145. ZR-a, a koje vijeće je dalo suglasnost namjeri poslodavca izvanredno otkazati tužitelju ugovor o radu. Sudovi također utvrđuju da je sporna odluka donijeta u zakonom propisanom roku od 15 dana, budući da je donijeta 27. prosinca 2001., a nalaz i mišljenje financijskog vještaka, temeljem kojeg je poslodavac saznao za propuste tužitelja u izradi financijskog izvješća, bilance Društva, te računa dobiti i gubitaka, koji su prezentirani na Skupštini Društva održanoj 26. lipnja 2001, dostavljen je poslodavcu 17. prosinca 2001. godine.
Revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka glede zaposlenikovih prava na obranu i obveze poslodavca savjetovati se o namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu s radničkim vijećem, kao i nestručnosti i nedovoljne argumentiranosti nalaza financijskog vještaka, nisu osnovani. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je uručenjem nalaza financijskog vještaka tužitelju i pozivom da se na taj nalaz očituje, sve to četiri dana prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu, dana mogućnost tužitelju iznijeti obranu, čemu u prilog govori i iskaz vještaka da ga je tužitelj po primitku nalaza došao pitati što da radi, pa mu je vještak savjetovao sporazumni prestanak radnog odnosa.
Isto tako je pravilna ocjena sudova da je radničko vijeće dalo suglasnost na namjeravani otkaz, pa kako je od radničkog vijeća tri dana prije donošenja sporne Odluke zatražena suglasnost, nakon čega je sazvana sjednica radničkog vijeća, koje je 27. prosinca 2001. dalo suglasnost na namjeravani otkaz, neosnovani su revizijski razlozi nezakonito dane suglasnosti radničkog vijeća.
Ostvarena je, međutim, pogrešna primjena materijalnog prava, na koju revizijski sud primjenom odredbe članka 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
Iz ugovora o radu direktora E. kojeg su stranke sklopile 30. studenog 2000. na vrijeme od pet godina, a nakon što je tužitelj dužnost direktora – predsjednika Uprave tuženika – obnašao neprekinuto od 1990. godine, proizlazi da je između stranaka bio zaključen menadžerski ugovor u kojem su propisana prava i obveze ugovornih stranaka. Člankom 23. ugovora je propisano: "Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da u slučaju opoziva direktora jednostranom odlukom Nadzornog odbora radni odnos direktora prestaje po isteku otkaznog roka od šest mjeseci, i ne prihvaćaju raspoređivanje na druge poslove i zadatke unutar ili izvan Društva".
Kada iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2001. proizlazi da je Nadzorni odbor Društva još 26. lipnja 2001., opozvao tužitelja s dužnosti direktora i predsjednika Uprave i imenovao novog predsjednika Uprave – direktora u osobi T.
V., a nakon održane Skupštine Društva, koja nije prihvatila financijske izvještaje, bilancu Društva, te račun dobiti i gubitka, sačinjenih po tuženiku kao predsjedniku Uprave–direktoru Društva, onda, pod pretpostavkom da je tužitelju takva odluka uručena, njegov radni odnos prestaje šest mjeseci nakon donošenja odluke, sukladno odredbi čl. 22. Ugovora o radu od 30. studenog 2000, što je u skladu i s odredbom članka 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93 i 34/99), pa bi naknadno izvanredno otkazivanje ugovora o radu bilo nezakonito.
Sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa, da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita, nisu utvrdili da li postoji odluka Nadzornog odbora o opozivu tužitelja s radnog mjesta direktora u smislu odredaba članka 22. i 23. Ugovora o radu direktora Društva, kada je ta odluka donijeta, da li ju je tužitelj primio i kada, te da li je postala pravomoćna, čime je materijalno pravo zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno.
Valjalo je, stoga, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi činjenično stanje glede odluke Nadzornog odbora o opozivu tužitelja s radnog mjesta direktora Društva, te ocjenom tih i drugih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.
U Zagrebu, 27. listopada 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v. r.