I Kž-784/2005-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 784/05-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. P. i dr., zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. T. P. i opt. E. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 26. travnja 2005. godine, br. K 2/04-167, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i branitelja opt. T. P., J. G., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. T. P. i opt. E. K., za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, zbog kojeg su tom presudom proglašeni krivim, na temelju tog propisa, osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od šest godina svaki, u koju im se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. siječnja 2004. godine, pa dalje.

II. Žalbe opt. T. P. i opt. E. K. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zlataru proglasio je krivim opt. T. P. i opt. E. K. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, pobliže opisanog u izreci te presude, te ih zbog tog djela, na temelju čl. 218. st. 2. KZ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca svakog.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. siječnja 2004. godine, pa dalje.

I Kž 784/05-7

Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) opt. T. P. i opt. E. K. dužni su na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti ošt. C. o. d.d., P. Z. iznos od 286.187,40 kn. Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP, a zapravo na temelju čl. 122. st. 1. i 3. ZKP, opt. T. P. i opt. E. K. dužni su solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.900,20 kn, te platiti paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn svaki.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i oba optuženika.

Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni, u odnosu na oba optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. T. P. podnio je žalbu osobno i putem branitelja J. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. E. K. podnio je žalbu putem braniteljice M. Š.-K., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba državnog odvjetnika prihvati u skladu sa žalbenim navodima, a žalbe oba optuženika odbiju kao neosnovane.

Pošto vijeće smatra da nazočnost optuženika nije svrhovita, jer se nalazi u pritvoru, a ima branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP), postupajući prema zahtjevu opt. T. P. u njegovoj žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izviješteni su državni odvjetnik, opt. T. P. i njegov branitelj. Sjednici vijeća, uz zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bio je nazočan branitelj opt. T. P. J. G., odvjetnik iz Z..

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalbe opt. T. P. i opt. E. K. nisu osnovane.

Nisu osnovane žalbe opt. T. P. i opt. E. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U žalbi oba optuženika tvrdi se, da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su izneseni razlozi međusobno proturječni. Time oba optuženika tvrde da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Protivno takvim žalbenim tvrdnjama oba optuženika, prvostupanjski sud je u zakonito i ispravno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i za svoja činjenična utvrđenja dao valjano i prihvatljivo obrazloženje, u skladu s izvedenim dokazima, bez međusobnih

I Kž 784/05-7

proturječja. Pri tome se ističe, protivno žalbenom prigovoru oba optuženika, da je prvostupanjski sud postupio u skladu s čl. 359. st. 7. ZKP. To što je prvostupanjski sud u analizi i ocjeni iskaza svjedoka T. C., u poredbi s ostalim izvedenim dokazima, izveo svoje daljnje zaključke glede odlučnih činjenica drukčije nego što opt. T. P. u svojoj žalbi smatra da bi bilo logično, odnosno ispravno izvesti, nije pravno, nego činjenično pitanje. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

U žalbi opt. T. P. navodi se još, kako prvostupanjski sud, prigodom odmjeravanja kazne, nije mogao koristiti dokumentaciju Interpola u odnosu na opt. E. K. i svjedoka Z. Č., jer da se iz te dokumentacije, bez datuma, službenog pečata i potpisa, ne vidi naziv zemlje i tijela koje ju je izdalo. Isto tako, da je prvostupanjski sud trebao izdvojiti iskaz svjedoka M. M., koji je kao policijski djelatnik dao iskaz o onome što mu je iskazao građanin, u ovom predmetu svjedok Z. Č.. Time se u žalbi opt. T. P. nastoji dokazati, da su dopis Interpola i iskaz svjedoka M. M. nezakoniti dokazi, na kojima se ne može temeljiti pobijana presuda, odnosno da postoji i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi s čl. 9. st. 2. ZKP.

Takvi žalbeni prigovori opt. T. P. nisu osnovani. Naime, premda su rečeni dokazi sporedni dokazi na kojima prvostupanjski sud ne temelji pobijanu presudu, odnosno premda je očito da bi i bez tih dokaza bila donesena ista presuda, treba kazati, da je prvostupanjski sud, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, osnovano i zakonito izvršio uvid u službeno određene dopise Interpola iz … i Lj. od 12. prosinca 2002. godine (list 278-280), kao u svaki drugi dokaz, dok je M. M., policijski djelatnik, iznio samo činjenice i zapažanja o ponašanju svjedoka Z. Č., pa prema tomu nema razloga da se ti dokazi izdvajaju, kako to neosnovano ističe opt. T. P. u svojoj žalbi. Sve ostalo, što u svezi ove žalbene osnove navodi opt. T. P. u svojoj žalbi, odnosi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će nastavno biti riječi u svezi sa žalbenom osnovom pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Stoga nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. T. P. i opt. E. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Oba optuženika neosnovano ističu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, jer iz obrazloženja njihovih žalbi proistječe, da u tom dijelu pobijaju ispravnost utvrđenih odlučnih činjenica, na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio, da su upravo opt. T. P. i opt. E. K. s dvije nepoznate osobe počinili kazneno djelo razbojništva, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. Dakle, ne radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, nego o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Nisu osnovane žalbe opt. T. P. i opt. E. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Premda se oba optuženika žale zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u njihovim žalbama ne navodi se ništa konkretno u čemu vide da je činjenično stanje nepotpuno

I Kž 784/05-7

utvrđeno, pa se u odnosu na tu žalbenu osnovu sadržaj njihove žalbe svodi isključivo na pobijanje ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Protivno žalbenim navodima oba optuženika, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne i važne činjenice.

Žalbenim navodima, oba optuženika, uz ponavljanje obrane koju su dali na glavnoj raspravi, nastoje dokazati da oni nisu počinili kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret. Pri tomu ne iznose nešto novo što nisu naveli u svojim obranama i što prvostupanjski sud nije ocjenjivao, nego na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanja svoje obrane, pobijaju, bez valjanih protuargumenata, ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, oba optuženika u svojim žalbama, opt. T. P. osobno i putem branitelja, a opt. E. K. putem braniteljice, konstantno polemiziraju s razlozima pobijane presude, sugerirajući svaki za sebe zaključak, da nisu počinitelji djela i da nisu kazneno odgovorni za kazneno djelo za koje su proglašeni krivim.

Žalbe oba optuženika, svode se u suštini na ponavljanje obrane koju su dali na glavnoj raspravi, na osporavanje ocjene izvedenih dokaza, osobito materijalnih tragova i kriminalističkih vještačenja, u poredbi s analizom i ocjenom njihovih obrana, iskazima svjedoka Z. M., T. C., S. P., M. Ž., D. A., Z. Č., J. Č., B. Č. i D. K., te ostalim izvedenim dokazima.

Protivno takvim žalbenim navodima oba optuženika, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio rezultat izvedenih dokaza, posebice baš obrane oba optuženika, u poredbi s materijalnim tragovima, kriminalističkim vještačenjima i iskazima ispitanih svjedoka, te izveo ispravan zaključak, da su upravo opt. T. P. i opt. E. K. s dvije nepoznate osobe počinili kazneno djelo razbojništva, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja i zaključke, prvostupanjski sud dao je uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Protivno žalbenim prigovorima, obrane oba optuženika prvostupanjski sud je s pravom temeljito analizirao i savjesno ocijenio, dovodeći ih u međusobnu svezu i u svezu s drugim izvedenim dokazima i neprijepornim činjenicama, posebice s pronađenim biološkim tragovima epitelnih tkiva i tragovima papilarnih linija, te iskazima ispitanih svjedoka. Na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne i važne činjenice, pa tako i one koje oba optuženika pokušavaju dovesti u sumnju. Za sve to prvostupanjski sud dao je uvjerljive i logične razloge, osobito zašto je obrane oba optuženika dane na glavnoj raspravi, ponovljene i u njihovim žalbama (da su u kritično vrijeme bili na drugom mjestu, a ne na mjestu počinjenja djela), otklonio kao kontradiktorne i neistinite, ne ostavljajući dvojbu, da su se upravo opt. T. P. i opt. E. K. 6. kolovoza 2003. godine oko 9,00 sati u O. s još dvije nepoznate osobe, u cilju pribavljanja materijalne dobiti, dovezli osobnim automobilom marke „Lancia Prisma“, na kojem su se nalazile nepripadajuće registarske pločice registarske oznake … otuđene s osobnog automobila marke „Zastava 128“ vlasništvo H. Š., do poslovnice „FINE“, kojom prigodom je jedan ostao čekati u automobilu, a ostala trojica su ušli u poslovnicu, svi odjeveni u tamne kombinezone s rukavicama i

I Kž 784/05-7

tamnim kapama s prorezima za oči i usta, te naoružani vatrenim oružjem, uporabom sile i prijetnje da će napasti na život i tijelo, prisilili službenice poslovnice da otvore blagajnu i sef, odakle su oduzeli i zadržali ukupno 286.187,40 kn.

Naime, svjedoci Z. B., M. G., I. H. i J. Č., suglasno su opisale počinitelje, kao spretne osobe visoke oko 180 cm, maskirane s kapom koja ima proreze za oči. Tako maskirane počinitelje opisali su također svjedoci S. P. i T. C.. No, oni su odmah nakon počinjenja djela, kao i svjedok Z. M. prepoznali vozilo „Lancia Prisma“, s kojim su se počinitelji dovezli do poslovnice „FINE“ u O. i odvezli nakon počinjenja djela, a svjedok T. C. unio je u svoj mobitel i registarsku oznaku tog automobila. Samo dva sata nakon počinjenja djela to vozilo pronađeno je na području S., što su potvrdili svjedoci V. Š., djelatnik Hrvatskih šuma i Z. G., djelatnik policije, a tu ga je prepoznao i pozvani svjedok S. P., koji je prvi uočio vozilo i počinitelje kod poslovnice „FINE“ sa udaljenosti od oko 30 metara. Na pronađenom automobilu „Lancia Prisma“, koji su koristili počinitelji djela, nalazile su se neprijeporno nepripadajuće registarske pločice registarske oznake …, s kojih je radi kriminalističkih vještačenja uzet rutinski bris sa svih bridova. DNA vještačenjem nedvojbeno je utvrđena potpuna podudarnost spornih tragova s genskom šifrom iz nespornog uzorka opt. T. P., dok je daktiloskopskim vještačenjem utvrđeno, da sporni trag potječe od palca desne ruke opt. E. K., što uz već navedeno nedvojbeno potvrđuje da su oba optuženika sudjelovali u počinjenju kaznenog djela razbojništva, na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud. Treba još istaći, da su optuženici bili međusobno dobri prijatelji, a da je pronađeni automobil „Lancia Prismu“, korišten za počinjenje djela, uvezao neprijeporno ilegalno iz Italije svjedok D. A., koji je među inim iskazao, da se u „fušu“ bavio popravljanjem automobila, te da je tako upoznao i opt. T. P., kojem je uz popravke jednom i prodao automobil.

Iz izloženog proistječe, protivno žalbenim navodima oba optuženika, da je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje odluke u ovom kaznenom predmetu, a djelatnost oba optuženika osnovano i ispravno podveo pod zakonski opis kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, zbog kojeg su pobijanom presudom proglašeni krivim. Za to svoje utvrđenje, uz rečeno u ovoj presudi, prvostupanjski sud dao je iscrpno, valjano i logično obrazloženje, koje u svemu kao ispravno prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji, radi izbjegavanja ponavljanja.

Stoga nisu osnovane žalbe opt. T. P. i opt. E. K. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

U pravu je, međutim, državni odvjetnik kad u žalbi ističe, da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, koje je uvažio optuženicima, te da im je zbog toga izrekao blage kazne.

Optuženici su počinili kazneno djelo razbojništva, koje kod nas poprima sve teže oblike. U poslovnicu „FINE“ u O. došli su oko 9,00 sati maskirani i naoružani vatrenim oružjem, što njihovom djelu daje veći stupanj društvene opasnosti od onog koji slijedi iz prvostupanjske presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, značaj olakotnih okolnosti u odnosu na značaj i društvenu opasnost djela i počinitelja, za ostvarivanje svrha iz čl. 6. i 50. KZ, ukazuje da je, u ovom slučaju,

I Kž 784/05-7

primjerena i adekvatna stroža kaznenopravna sankcija, kazna zatvora u trajanju od šest godina svakom, jer se blažom kaznom, osobito onom koju je izrekao prvostupanjski sud, ne bi ostvarile istaknute svrhe kaznenopravnih sankcija.

Iz razloga zbog kojih je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, nisu osnovane žalbe oba optuženika zbog te žalbene osnove.

S obzirom na izloženo, trebalo je o žalbi državnog odvjetnika, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, a o žalbama opt. T. P. i opt. E. K., na temelju čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. siječnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.