I Kž-139/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 139/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. G. D. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 130. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama opt. G. D. i opt. E. Ž., podnesenim protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 11. ožujka 1992. K 10/90-7, u sjednici održanoj 13. svibnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. G. D., preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela tako da se izriče da je opt. G. D. radnjama opisanim u toč. 1. i 2. te presude počinio jedno, produljeno krivično djelo iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 130. st. 1. KZH, pa se temeljem čl. 131. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. u vezi čl. 43. st. 1. toč. 3. KZJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

II. Žalba opt. E. Ž. i u preostalom dijelu žalba opt. G. D. odbijaju se kao neosnovane i prvostepena presuda u nepreinačenom dijelu se potvrdjuje.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Karlovcu je kao prvostepeni sud presudom od 13. ožujka 1992. K 10/92-7 oglasio krivim opt. G. D. da je, zajedno s opt. E. Ž., počinio krivično djelo iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 130. st. 1. KZH, opisano u toč.

1. presude, te, sam, i krivično djelo iz čl. 130. st. 1. KZH, opisano u toč. 2, presude, pa ih je uz primjenu čl. 42. toč.

2. u vezi čl. 43. st. 1. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: KZJ) osudio na kazne zatvora i to opt. G. D., nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za prvo navedeno djelo u trajanju od osam mjeseci, a

I Kž 139/1992-3

drugo navedeno djelo u trajanju od četiri mjeseca, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a opt. E. Ž. na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Optuženike je ujedno po čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) obavezao na nadoknade troškova krivičnog postupka u iznosu od 5.000 HRD svakog.

Protiv ove prvostepene presude obojica optuženika su po branitelju D. J., odvjetnici iz K., podnijeli zajedničku žalbu.

Opt. G. D. prvostepenu presudu pobija zbog povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se prvostepena presuda preinači tako da se izrekne da je optuženik opisanim radnjama počinio samo jedno, produljeno krivično djelo i da mu se izrekne blaža krivična sankcija.

Opt. E. Ž. prvostepenu presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji i predlaže da mu se izrekne blaža krivična sankcija.

Prvostepeni sud po odredbi čl. 20. alineja 1. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91 i 25/92) žalbu optuženika nije dostavljao protivnoj strani na odgovor.

Žalba opt. G. D. osnovana je samo djelomično i to zbog povrede krivičnog zakona, dok je u preostalom dijelu ta žalba i žalba opt. E. Ž. neosnovana.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP predložio da se žalba opt. G. D. djelomično i to zbog povrede krivičnog zakona uvaži, a u preostalom dijelu da se ta žalba i žalba opt. E. Ž. odbiju kao neosnovane.

Drugostepeni sud je povodom žalbi po službenoj dužnosti ispitao prvostepenu presudu i pri tome nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a niti koje druge povrede krivičnog zakona, osim one na koju je ukazala žalba opt. G. D., na koje drugostepeni sud pazi po čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP po službenoj dužnosti.

Na žalbu opt. G. D.

Žalba je djelomično osnovana i to samo zbog povrede krivičnog zakona.

S pravom žalitelj pobija prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona ostvarene na štetu optuženika time, što je ovaj optuženik oglašen krivim zbog dva kriv. djela i to iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 130. st. 1. KZH, opisanog u toč. 1. presude i čl. 130. st. 1. KZH, opisanog u toč. 2. te presude.

Pravilna primjena krivičnog zakona, medjutim kraj ovdje inače potpuno i pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja, ne dopušta zaključak o stjecaju krivičnih djela. Ovdje se

I Kž 139/1992-3

radi o prividnom stjecaju, tj. o produljenom krivičnom djelu iz čl. 131. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 130. st. 1. KZH.

Naime, utvrdjeno je da je opt. G. D. počinio dvije istovrsne odvojene radnje, opisane u toč. 1. i toč. 2. pobijane presude, svaka od tih radnji sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela teške kradje, odnosno kradje kao osnovnog djela, vremenski kontinuitet je ostvaren jer se radi o razmaku od svega nekoliko dana, a mjesto počinjenja djela i okolnosti pod kojima su djela počinjena doista sve optuženikove radnje povezuju životno u jednu cjelinu. Konačno, obzirom na utvrdjene olakotne okolnosti, kraj odsustva otegotnih okolnosti kod ovog optuženika, takva ocjena kriminalne djelatnosti nije u suprotnosti sa zahtjevima kriminalne politike kakva je utemeljena na krivičnopravnim odredbama.

Pri svojoj ocjeni djela prvostepeni sud je pogrešno držao da su jedinstveni umišljaj i identitet oštećenika neophodni preduvjeti za prihvaćanje konstrukcije produljenog djela.

Radi toga je žalba opt. G. D. zbog povrede krivičnog zakona osnovana, pa je istu po čl. 387. st. 1. ZKP trebalo djelomično uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela, a slijedom toga i u odluci o krivičnoj sankciji, kako je to naznačeno u toč. I. drugostepene presude.

Naprotiv, žalba ovog optuženika neosnovana je zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Prvostepeni sud je utvrdio i uzeo u obzir sve olakotne okolnosti, ocjenjujući ih osobito olakotnim po čl.

42. toč. 2. KZJ. Na te iste okolnosti žalba iznova upućuje, ali ne daje razloge zbog kojih bi ih se još pozitivnije trebalo vrednovati. One su po ocjeni drugostepenog suda pravilno utvrdjene i vrednovane. Obzirom na ukupnu razmatranu kriminalnu aktivnost optuženika, kraj takvih okolnosti opravdano je za ovo produljeno krivično djelo izreći kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Okolnost pod kojima je počinjeno djelo, unatoč priznanja i neosudjivanosti optuženika, ne opravdava izricanje uvjetne osude, kako to žalba predlaže.

Zato je po čl. 384. ZKP trebalo u preostalom dijelu žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu u nepreinačenom dijelu u odnosu na ovog optuženika potvrditi, kako je to naznačeno u toč. II. drugostepene presude.

Na žalbu opt. E. Ž.

Žalba je neosnovana.

Prvostepeni sud je pravilno utvrdio i vrednovao olakotne okolnosti koje postoje na strani optuženika, cijeneći ih osobito olakotnim u smislu čl. 42. toč. 2. KZJ.

Žalitelj zapravo samo ponavlja te iste okolnosti koje je uzeo u obzir već prvostepeni sud, ali ne daje uvjerljive razloge zbog kojih bi te okolnosti još pozitivnije trebalo vrednovati.

I Kž 139/1992-3

Drugostepeni sud prihvaća odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji kao zakonitu i pravilnu, upućujući žalitelja na razloge obrazloženja pobijane presude, jer ih nema potrebe ponovno iznositi u drugostepenoj odluci.

Okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, unatoč neosudjivanosti i priznanja optuženika, ne opravdavaju izricanje uvjetne osude, kako to predlaže žalitelj.

Zato je po čl. 384. ZKP žalbu opt. E. Ž. trebalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu u odnosu na ovog optuženika potvrditi, kako je to naznačeno u toč. II. drugostepene presude.

U Zagrebu, 13. svibnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.