I Kž-237/1995-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-237/1995-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Senke Klarić- Baranović, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, i savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.P. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. u vezi sa st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 31. siječnja 1995. godine, br. K- 35/94, saslušavši zamjenika državnoga odvjetnika Republike Hrvatske O.P., u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. D.P., te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D.P. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, u koju mu je temeljem čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. kolovoza 1994. godine pa nadalje, po čl. 60. st. 1. OKZRH izrečena mu je sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana, a po čl. 64. st. 1. i čl. 196. st. 4. OKZRH oduzeta mu je opojna droga, te je oslobođen od obaveze snašanja troškova krivičnog postupka, dok je opt. Lj.M. -F. zbog krivičnog djela iz

l. 340. toč. 3. ZKP

čl. 196. st. 2. OKZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude, po č oslobođena od optužbe, a troškovi krivičnoga postupka u odnosu na ovu optuženicu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i opt. D.P., dok je opt. Lj.M. -F. podnijela odgovor na žalbu državnoga odvjetnika.

Državni odvjetnik pobija presudu suda prvog stupnja u njenom osuđujućem i oslobađajućem dijelu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja, te u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D.P., te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda u odluci o kazni preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Opt. D.P. putem svoga branitelja V.M., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda krivičnoga zakona i odluka o krivičnoj sankciji i mjeri sigurnosti, te predlaže da se "pobijana presuda preinači na način da se prvo opt. D.P. oslobodi optužbe ili oglasi krivim za krivično djelo iz čl. 197. st. 1. OKZRH, a u svakom slučaju izrekne blaža sankcija ili da se ta presuda ukine u osuđujućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvoga stupnja".

Sud prvog stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj stranci na odgovor (čl. 20. Uredbe o primijeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugoroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske), no branitelj opt. Lj.M. -F. ipak je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, koji odgovor sud drži bez predmetnim, a s obzirom na odluku iz izreke.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 26. svibnja 1995. godine, br. Ktž-395/95. predložio da se žalba državnoga odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda, a žalba opt. D.P. da se odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Na žalbu opt. D.P. (osim zbog odluke o kazni)

Žalitelj nije u pravu kad presudu suda prvog stupnja pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP, obrazlažući da je optužba prekoračena, a s obzirom na inkriminirani period nabavka droge koji je različit u optužnici ("od svibnja do 17. kolovoza 1994. godine") i izreci presude ("točno ne utvrđenog dana u vremenskom periodu od travnja do kolovoza 1994. godine").

Ovakvom preinakom činjeničnoga opisa događaja iz optužnice, kako je to učinio sud prvog stupnja, nije povrijeđen objektivni identitet presude i optužnice, jer se presuda kreće u potpunosti u granicama kriminalnog događaja postavljenog u optužbi, a relativno precizniji vremenski raspon kupnje heroina po opt. D.P. je modefikacija koja se može podvesti pod okolnosti potrebne da se dijelo što točnije odredi i koje prema tome ne mijenjaju suštinu dijela iz optužnice.

Daljnju bitnu povredu žalitelj vidi u pogreškama u sastavu i obrazloženju presude (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) odnosno u tome što su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturiječni, a proturiječnost se ogleda u tome što sud nije razlučio koju količinu droge je optuženik kupio radi vlastitog uživanja, a koju količinu je dao radi kompenzacije duga, a optuženik se u stvari ne tereti za bilo kakvu stvarnu prodaju droge, niti je takva prodaja u tijeku postupka utvrđena.

Ovaj žalbeni prigovor također ne stoji, nije, naime, riječ o nejasnoći i proturiječnosti razloga o odlučnim činjenicama, već je žalitelj u stvari prigovara tome da je sud propustio utvrditi jednu važnu činjenicu (koliko je heroina optuženik nabavio radi vlastitog uživanja, a koliko "radi prodaje"), pa ako ju prema navodu žalitelja nije utvrdio, nije tu ni imao što obrazlagati, s toga se takav prigovor suda, ako bi i postojao, ne može podvesti pod ovu postupovnu povredu, nego se može jedino raditi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu izostale činjenice i eventualno o povredi zakona.

S toga nisu ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje žalitelj ističe, niti je ovaj sud utvrdio postojanje drugih procesnih povreda na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Prvostupanjski je sud, a suprotno žalbenim navodima opt. D.P., sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio, a za svoja utvrđenja, stajališta i zaključke dao je u svemu valjane i prihvatljive razloge.

Posve utemeljeno sud prvoga stupnja prihvaća iskaz svjedoka R.I. koji je dao prilikom prvog saslušanja u tijeku istražnoga postupka (list 32. spisa), kao istinit. Svjedok je tada naveo da je opt. D.P. svoje vremeno usudio 2.000 DEM radi nabavke osobnoga automobila. Bilo mu je poznato da se optuženik "malo bavi heroinom", nazvao ga je telefonom u travnju ili svibnju 1994. godine, podsjetio na dugovanje, te predložio da bi mu mogao na ime duga poslati heroin, ubrzo nakon toga, po vozaču autobusa na relaciji Z. - P., optuženik mu je poslao 10 g heroina. Kad je taj heroin potrošio ponovno je nazvao optuženika da mu pošalje još heroina tako da time bude obuhvaćen cijeli dug, optuženik mu je to obećao učiniti, ali nije izvršio jer ga je policija lišila slobode.

Na glavnoj raspravi isti svjedok je svoj iskaz izmijenio navodeći da je ranije lagao i neopravdano teretio optuženika, a to neuvjerljivo oprvdava činjenicom što je kod sebe imao manju količinu heroina kada ga je istraži sudac pozvao na saslušanje putem policije, prestrašio se, pa da sebe zaštiti teretio je optuženog D.P. računajući da je njemu i tako sve jedno.

Ovako izmijenjen iskaz svjedoka R., opravdano sud prvog stupnja, cijeni neistinitim, jer je nelogičan i usmjeren na to da pomogne optuženiku. Kad bi prihvatili da svjedok u tijeku istrage nije govorio istinu kako bi onda kod optuženika bio pronađen heroin zapakiran i adresiran na restoran "M. " s naznakom za I. (na ruke), u kom restoranu je svjedok u to

čekivao, i to

vrijeme radio, a vlasništvo je svjedokovog oca, a koji heroin je svjedok o detaljno opisao prilikom prvog saslušanja u tijeku istražnog postupka.

Žalitelj nadalje ne opravdano prigovara da u tijeku postupka nije utvrđeno vrijeme kada je heroin kupljen i s kojom svrhom. Optuženik je priznao kupnju 40 g heroina u kolovozu 1994. godine u Z., no kako je svjedoku R.I. 10 g heroina poslao u travnju ili svibnju iste godine, očito ga nije mogao poslati iz te količine već neke koje je pribavio ranije, pa je opravdano sud prvog stupnja naveo u činjeničnom opisu da je optuženik drogu nabavio točno neutvrđenog dana od travnja do kolovoza 1994. godine i to najmanje 40 g i ako se radilo o većoj količini od navedene, s toga što je optuženik svjedoku R. poslao 10 g heroina u prvom navratu, priredio za slanje 12,56 g, a u stanu je pronađeno 57,29 g, što ukupno iznosi 79,85 g, čemu bi trebalo još najmanje dodati ono što je optuženik konzumirao pušenjem kroz taj period.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja opravdano otklanja obranu optuženika da je odustao od namjere da R.I. pošalje 12,56 g heroina, a koju količinu je zapakirao u kazetu, te odbacio prilikom uhićenja, razlog koje je sud prvog stupnja u tome pravcu navodi u potpunosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, pa na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnoga ponavljanja.

Prema tome, uvažavajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, je pronašao, da je sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvilno primijenio krivični zakon, kada je opt. D.P. oglasio krivim za krivično dijelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH. Optuženik je neovlašteno radi prodaje kupio (najmanje u dva navrata od travnja do kolovoza 1994. godine, najmanje 40 g heroina), držao u stanu drogu koja je namijenjena prodaji (u stanu je pronađeno 57,29 g heroina), radi konpenzacije duga heroin poslao svjedoku R.I., pa se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povreda krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posrebna povreda krivičnog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primijene krivičnog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugoga stupnja, suprotno žalbi smatra da je sud prvoga stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon prvilno primijenjen pa povreda krivičnog zakona nije ostvarena.

Na žalbu državnog odvjetnika (osim zbog odluke o kazni)

Nije u pravu državni odvjetnik kad se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude u pogledu opt. Lj.M. -F. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH.

Državni odvjetnik ističe u žalbi da je neživotno da optuženica nije znala da optuženi, njezin vanbračni suprug, u stanu drži heroin, jer ga je tamo tobože donio kriomice i držao na skrovitom mjestu, pa kako je ona ustvari znala da optuženik u njezinom stanu drži heroin, to inplicira i da je sudjelovala u prodaji droge, a što sve nedvojbeno slijedi iz iskaza svjedoka N.M..

Svjedok M. opisuje ponašanje optuženice prilikom pretrage, kao nervozno, optuženica je zatečena u spavačici, šetala je i grdila opt. P.D., tražila među razbacanom odjećom što će obući, odlučila se za jedne hlače, svjedok je tražio u dnevnoj sobi da izvrne đepove hlača, oštećenica je izvrnula jedan đep u kome nije bilo ništa, drugi đep do kraja nije izvrnula uz riječi da je u tom đepu nema sadržaja nakon čega je utvrđeno da je uprvo u tom đepu bilo više zamotuljaka s heroinom.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvoga stupnja je ispravno zaključio da se na iskazu svjedoka M. ne može temeljiti osuđujuća presuda, kraj činjenice da optuženica poriče da bi znala da optuženik u njezinom stanu drži drogu, a ni u kom slučaju ne bi optuženiku dozvolila donošenje heroina u stan radi njenog maloljetnog sina koji zajedno s njima živi i o kome se ona brine, a i s optuženikom je bila često u svađama radi toga što on uživa drogu, zahtjevala je da s tim prestane, uvjetujući to opstankom njihove veze.

Posve utemeljenom sud prvoga stupnja poklanja vjeru u obranu optuženice, te navodi da ničim, pa ni iskazom svjedoka M., nije dokazano da je optuženica (pokušala kriomice iznijeti iz spavaće sobe heroin u hlačama i odnijeti ga u WC) već to u stvari predstavlja "dokaz tipa dojma" kako slikovito opisuje sud prvoga stupnja.

Suprotno tvrdnjama navedenim u žalbi državnog odvjetnika sud je savjesno ocijenjujući izvedene dokaze, pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na krivično djelo koje se stavlja na teret Lj.M. -F., te za sva utvrđenja dao i valjane razloge.

Doista, nema nikakvih dokaza da bi se opt. Lj.M. -F. udružila s opt. D.P. radi nabave i prodaje 80 g heroina na narokomanskom tržištu, da bi heroin držala sakriven u svome stanu, slala ga s optuženim P.D. svjedoku R.I., te određenu količinu pokušala odnijeti u WC, kako se to u optužnici navodi.

Kako ne postoje nikakvi sigurni dokazi za utvrđivanje krivične odgovornosti opt. Lj.M. -F. za ovo krivično djelo, a samo postojanje sumnje nije dovoljno za utvrđvanje krivnje, to je s pravom sud prvoga stupnja temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP oslobodio ovu optuženicu od optužbe za krivično djelo iz čl. 196. st. 2. u vezi st. 1. OKZRH.

Kako je optuženica oslobođena optužbe sud prvog stupnja opravdano je optuženog D.P. oglasio krivim za osnovno krivično dijelo, neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga, iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Na žalbu državnog odvjetnika i opt. D.P. zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik u žalbi ističe da je optuženiku kazna zatvora preblago odmjerena, sud nije uzeo u obzir vremensko razdoblje kriminalne djelatnosti optuženika, činjenicu da je već ranije osuđivan, te okolnost da je opt. D.P. kupovao radi prodaje, prodavao i držao drogu radi prodaje, a što sve nije našlo odgovarajućeg odraza u visini odmjerene kazne. Opt. D.P. u svojoj žalbi navodi da smatra da sud nije dovoljno cijenio da je drogu kupovao pretežito radi vlasnite upotrebe, da je narušenog zdravlja, te da mu je majka također bolesna, pa se izrečena kazna ukazuje prestrogom. Optuženik se nadalje žali i na izrečenu sigurnosnu mjeru ističući mišljenje vještaka da se njegovo liječenje može provoditi i ambulantno jer kod optuženika ne postoji fizička već samo psihička ovisnost o drogama.

Sve otegotne i olakotne okolnosti kako ih je utvrdio i obrazložio sud prvoga stupnja čine opravdanim izricanje kazne zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, za koju sud drugog stupnja smatra da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH i opća svrha izricanja krivičnih sankcija iz čl. 4. OKZRH.

Odluka o sigurnosnoj mjeri, koja je izrečena opt. D.P. na zakonu je utemeljena. Slijedom iznijetih razloga odlučeno je da se žalba optuženika i državnog odvjetnika odbiju kao neosnovane i da se presuda suda prvog stupnja potvrdi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 29. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.