Gž-2410/2019-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: 2410/2019-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u ostavinskom postupku iza smrti S. R., OIB … pok. M. iz Z., rođenog …, a umrlog ...., odlučujući o žalbi nasljednika P. R. OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog ureda H. Z. iz Z., podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 69 O-1804/2018 od 2. kolovoza 2019., 18. studenog 2019.,

r i j e š i o j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 69 O-1804/2018 od 2. kolovoza 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja odlučio je odbiti prigovor nasljednika P. R. i u cijelosti održati na snazi rješenje o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik V. M. iz Z., kao povjerenik suda, pod poslovnim O–1804/2018, UPP/OS–147/18 od 3. srpnja 2019.

Protiv tog rješenja žalbu pravovremeno podnosi nasljednik P. R., pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353 st. 1 tč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP), koji se u ovom izvanparničnom postupku primjenjuje prema odredbi čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ poslovni broj 48/2003., 163/2003., 35/2005, 127/2013., 33/2015., 14/2019. – dalje: ZN).

U žalbi ističe pogrešnu primjenu odredbi čl. 222. st. 1. i čl. 224. ZN-a te predlaže da se pobijano rješenje suda prvog stupnja preinači i rješenje javnog bilježnika ukine.

Žalba je osnovana.

Obrazloženje odluke suda prvog stupnja počiva na činjeničnim i pravnim utvrđenjima koja polaze od normativnog sadržaja odredbi čl. 222. st. 1. i čl. 224. ZN-a, tj, da se nasljednik P. R., žalitelj, tijekom ostavinskog postupka prihvatio nasljedstva koje mu temeljem zakona pripada nakon smrti ostavitelja, ali da je, smatrajući da je došlo do povrede nužnog dijela, postavio zahtjev za povratom dara do namirenja nužnog dijela. Taj se zahtjev za povrat dara odnosi na stan u Z., površine 80,56 m[2] , kojeg je ostavitelj 2005. darovao svom sinu J. R. i stan u Z., površine 69,28 m[2] , koga je ostavitelj 2012. darovao svojoj supruzi G. R.. Obzirom da su se nasljednici, G. R. i J. R., usprotivili zahtjevu za povratom dara do namirenja nužnog dijela, sud zaključuje da nisu ostvarene zakonske pretpostavke prema kojima bi se u ovom postupku moglo odlučivati o povratu, jer nasljednici nisu pristali dobrovoljno vratiti stvar, a takav zahtjev može postaviti samo u posebnoj parnici, u kojoj će se utvrditi je li povrijeđen nužni dio nasljednika, u kom opsegu kao i eventualno naložiti vraćanje dara, odnosno naknadu njegove protuvrijednosti.

U konačnici zaključuje da nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar. U protivnom, zahtjev za vraćanje dara može se ostvariti jedino u parnici.

Normativni sadržaj pravno relevantnih odredbi ZN-a, koje se odnose na nužni dio, propisuje da su nužni nasljednici ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te njegov bračni drug, odnosno, da su te osobe nužni su nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo (čl. 69. st. 1. i 3. ZN-a).

Osim toga, pravo na nužni dio jest nasljedno pravo, a dio koji pripada pojedinom nužnom nasljedniku naziva se nužni dio. Nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnoga nasljednog prava - vrijednost nužnog dijela (čl. 70. st. 1. i 5. ZN-a).

Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo. Tako će postupiti osobito ako su sporne činjenice o kojima ovisi veličina nasljednog dijela, vrijednost nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio. Ako u tim slučajevima ne postoji spor o činjenicama, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud neće prekidati ostavinski postupak, nego će raspraviti pravna pitanja u ostavinskom postupku. Sud neće prekinuti postupak ni u slučaju, ako se radi o činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja, o činjenicama koje su općepoznate, te ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, nego će na temelju predmnjeve o postojanju tih činjenica, odnosno da je sadržaj tih isprava istinit, donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno predmnjevi uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku. (čl. 222. st. 1., st. 2. tč.2. i st. 3. i 4. ZN-a).

Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. Ako sud prekine postupak, odredit će rok koji ne može biti dulji od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud. Ako stranka u određenom roku postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica ili upravni postupak ne bude pravomoćno završen. Ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena na parnicu, odnosno upravni postupak. U tom slučaju stranka koja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati u postupku na koji je upućena. Ako je ostavinski sud postupio u skladu s odredbom stavka 4. ovoga članka, a i u slučaju da je ostavinu raspravio a trebao je stranku uputiti na parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne sprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica ili upravni postupak (čl. 225. ZN-a).

Iz navedenog proizlazi utvrđenje da sud prvog stupnja nije odlučio prekinuti ostavinski postupak i uputiti nasljednika, P. R. da u roku pokrene parnični postupak nasljednika, radi utvrđenja činjenice da im ne pripada pravo na nužni dio. Takav stav suda prvog stupnja, s pravnog vidika ovog suda drugog stupnja, nije prihvatljiv.

Nasljednik, žalitelj, prihvatio se svog nasljednog dijela koji ga pripada temeljem zakona na ostavinskoj imovini, ali istaknuo povredu svojeg nužnog dijela i postavio je zahtjev za povrat darova koje je ostavitelj učinio zakonskim nasljednicima, sinu i supruzi, još za života. Oni su osporili da je povrijeđeno pravo žalitelja na nužni dio i protive se eventualnom vraćanju darova.

Upravo zbog toga sud prvog stupnja je dužan prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ako su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo, a osobito ako su sporne činjenice o kojima ovisi nasljedno pravo ili vrijednost i uračunavanje nužnog dijela, na način kako je to propisano čl. 222. st. 2. tč. 2. ZN-a.

Kada se ostvare zakonske pretpostavke, sud na parnicu upućuje onu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim.

Ovdje radi o ostavinskom, kao vanparničnom postupku, tijekom kojeg je ostavinski sud ovlašten raspraviti i riješiti samo nesporne činjenice na kojima se osniva pravo ili neki pravni odnos između nasljednika, a to po svojoj pravnoj prirodi predstavlja incidentalno pitanje. Ako su sporne činjenice, kao što je slučaj u ovom postupku, jer ih osporava upravo žalitelj, ostavinski sud se nema pravo upuštati u rješavanje takvog prethodnog pitanja i dužan je onu stranu čije pravo smatra manje vjerojatnim, uputiti na parnicu. Upravo žalitelj osporava zakonskoj nasljednici pravo nužni dio, iznoseći pri tome razloge koji jedino mogu biti predmetom utvrđivanja u parničnom postupku.

Utoliko su žalbeni navodi osnovani jer sve sporne navode koje ističe u žalbi, mogu se raspraviti u parnici na koju treba biti upućeni. To se naročito odnosi na pitanje prava na nužni dio i uopće odnosa ostavitelja i nasljednika. Stoga žalbeni navodi, ali i sud prvog stupnja na određeni načini, pravilno ističu da se pitanje prava na nužni dio i vraćanje dara, ako se tome ostali sunasljednici usprotive, može ostvariti samo u parnici. To vrijede za onog nasljednika čije je pravo manje vjerojatno, s time da u žalbi iznesena argumentacija treba biti predmetom raspravljanja u parničnom postupku na koji nasljednici trebaju biti upućeni.

Pored toga potrebno je naglasiti da se upravo u parnici, trebaju razriješiti sve dvojbe i utvrditi činjenice koje se kao sporne navode u žalbi.

Iz navedenih razloga valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. tč. 3. ZPP-a, a u svezi čl. 175. st. 2. ZN-a, žalbu nasljednika prihvatiti i riješiti kao u izreci, s uputom sudu prvog stupnja da u daljnjem tijeku postupka postupi u skladu s odredbom čl. 187. ZN-a.

U Rijeci 18. studenog 2019.

Sudac

dr. sc. Vlado Skorup v. r.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Renata Škrtić