Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to insufficient monetary value per plaintiff.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by eleven plaintiffs against a second-instance judgment. The plaintiffs argued for a review based on procedural errors and misapplication of law regarding a claim for 1,000,000 kuna. The court ruled that because the plaintiffs were ordinary co-litigants rather than joint plaintiffs, the value of the dispute for each individual was only 83,333.33 kuna, falling below the statutory threshold for appeal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. točka 1. ZPP; čl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 1. ZPP: An appeal is inadmissible if the value of the disputed part of the claim for each individual plaintiff does not meet the statutory monetary threshold, and it is not filed under the exception for important legal questions.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1022/10-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Renati Šantek, u pravnoj stvari prvotužiteljice G. N., drugotužitelja M. B., trećetužiteljice E. R., četvrtotužitelja G. M., petotužiteljice M. Č., šestotužiteljice S. B., sedmotužitelja P. V., osmotužitelja Ž. K., devetotužiteljice M. M., desetotužiteljice N. C., jedanaestotužitelja Z. Č. i dvanaestotužiteljice V. G., svi iz S., svi zastupani po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., protiv prvotuženika B.-i. d.o.o., S., i drugotuženika E. d.o.o., S., koje zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u S., radi ispunjenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-742/09 od 29. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1004/02 od 16. svibnja 2008., 14. rujna 2010.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija prvo do dvanaestotužitelja G. N., M. B., E. R., G. M., M. Č., S. B., P. V., Ž. K., M. M., N. C., Z. Č. i V. G. odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizije.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„I. Dužni su tuženici ad.1 i ad.2 solidarno, u skladu s pravilima struke i o vlastitom trošku izvršiti bojanje svih grilja na zgradi u S., … i ugradnju poštanskog sandučića u stubištu zgrade u S., …, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe; dok se zahtjev tužitelja odbija u dijelu kojim je traženo da se naloži tuženicima ad.1 i ad.2 solidarno, u skladu s pravilima struke i o vlastitu trošku izvesti radove na stambenoj zgradi u S., …: ugradnju električne brave na vratima glavnog ulaza sa parlafonom i spojem na stanove te pregled instalacija rasvjete u podrumu objekta sa popravkom manjih kvarova.
II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:
„Dužni su tuženici ad.1 i ad.2 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s osnova ugovorene kazne isplatiti tužiteljima novčani iznos od 1.000.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate.“
III. Svaka strana snosi svoj parnični trošak.
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu, reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukinute drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelji zahtijevaju naknadu troškova nastalih podnošenjem revizije.
Tuženici nisu podnijeli odgovoru na reviziju.
Revizija nije dopuštena.
Odredbom čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kuna.
Vrijednost predmeta spora novčanog dijela tužbenog zahtijeva istovjetna je visini tog dijela tužbenog zahtijeva i iznosi 1.000.000,00 kuna, a naznačena je kao jedinstvena u odnosu na sve tužitelje.
Pravo više tužitelja da podnesu jednu zajedničku tužbu proizlazi iz odredbe čl. 196. ZPP, a podnošenjem takve tužbe tužitelji stječu svojstvo suparničara. Međutim, tužitelji u ovom parničnom postupku imaju položaj običnih suparničara (čl. 200. ZPP u vezi s odredbom čl. 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00). To znači da je zapravo svaki od njih samostalna stranka u postupku. S obzirom na rečeno, a imajući na umu odredbu čl. 37. st. 2. ZPP kojom je određeno da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili ako su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog tužitelja dobiva se dijeljenjem jedinstveno naznačene vrijednosti predmeta spora brojem tužitelja i iznosi 83.333,33 kune u odnosu na svakog tužitelja zasebno. Zbog rečenog vrijednost predmeta spora revizijom pobijanog dijela presude u ovom postupku, u odnosu na svakog pojedinog tužitelja, ne prelazi iznos od 100.000,00 kuna pa nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP niti u odnosu na dio tužbenog zahtijeva kojim se traži isplata.
Konačno, iako se tužitelji u reviziji niti ne pozivaju na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP ipak treba dodati da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Međutim, u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).
Dakle, da bi revizijski sud uopće mogao odlučivati o reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP revident u reviziji mora određeno postaviti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena. To tim više što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.
U predmetnoj reviziji tužitelji se, kao što je već rečeno, ne pozivaju na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, a nisu određeno niti naznačili pravno pitanje zbog kojeg su podnijeli reviziju, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena u smislu čl. 382. st. 2. ZPP. Naprotiv, revizija se svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja te na obrazlaganje bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Zbog svega izloženog revizija tužitelja nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.
Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem revizije jer s revizijom nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 14. rujna 2010.
Sutkinja:
Renata Šantek, v.r.