Rev-63/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 63/09-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sucu Željku Glušiću, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., protiv tuženika „K. W. S.“ osiguranje d.d. R., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. u R., radi poništenja nagodbe i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-6039/06-2 od 19. studenog 2008., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično ukinuti presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1755/04-10 od 11. svibnja 2006., 24. lipnja 2010.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„I. Poništava se izjava o namirenju koju je tužitelj zaključio sa tuženikom 15. prosinca 2001., a za štetu broj: … po polici broj: ….

II. Tuženik „K. W. S.“ osiguranje d.d. R., …, dužan je naknaditi materijalnu štetu tužitelju D. Č. iz R., …, s naslova razlike do punog iznosa naknade štete temeljem štetnog događaja od 4. srpnja 2001. u iznosu od 1.189,96 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18% godišnje tekućom od 15. prosinca 2001. pa do 30. lipnja 2002., a od 1. srpnja 2002. do isplate po stopi od 15% godišnje, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.525,00 kn u roku od 15 dana.

Odbija se prijedlog tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom parničnom postupku.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za poništenje „izjave o namirenju“ (toč. I.), dok je rješenjem suda drugog stupnja u ostalom dijelu (toč. II. i III.) prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tzv. izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) izjavio je tuženik pozivajući se ujedno na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Predlaže da se u pobijanom dijelu obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se reviziju tuženika odbaci kao nedopuštenu.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pored ostalog primjerice, prema toč. 2. navedene odredbe na koju se upravo revident pozvao, ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu mogli imati različita tumačenja određenih zakonskih odredaba.

Osim toga, suglasno čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji stranka ne samo da treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i o čijem rješenju ovisi odluka o sporu, već je dužna izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U konkretnom slučaju navedene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije nisu ostvarene.

Podnositelj revizije nije jasno i određeno označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, već se suština revizijskih navoda svodi na prigovore o pogrešnoj primjeni čl. 61. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) kojim je uređen institut bitne zablude kao mane volje zbog koje se može tražiti poništenje ugovora (ovdje nagodbe sklopljene između stranaka).

Međutim, izvanredna revizija je supsidijarna revizija i podnosi se samo kada nije moguće podnijeti redovnu reviziju, te se ne može svoditi na tvrdnju da drugostupanjski sud nije pravilno primijenio neku materijalnopravnu odredbu.

Osim toga, kako su odredbe čl. 61. ZOO/91, a tako i ostale odredbe kojima je u ZOO/91 uređen pravni institut zablude, jasne i određene nije razvidno u čemu bi se očitovala mogućnost različitog tumačenja navedenih zakonskih odredbi, niti je to revident pobliže obrazložio.

Upravo suprotno, pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP revident se istovremeno poziva na sudsku praksu revizijskog suda (rješidba broj Rev-601/05) pa takvim revizijskim navodima nije moguće opravdati postojanje pretpostavki za dopuštenost revizije prema čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP.

Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. ZPP odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci.

Ujedno je na temelju odredbe čl. 155. ZPP odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

U Zagrebu, 24. lipnja 2010.

Sudac:

Željko Glušić, v.r.