Rev-1519/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1519/99-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. b. d.d. S., zastupane po punomoćniku L. A., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave RH, Carinarnice Z., zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 1998. godine broj Gž-7708/96- 2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 1996. godine broj P- 735/96, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, pa se presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 1998. godine broj Gž-7708/96-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 05. srpnja 1996. godine broj P-735/96 preinačavaju i sudi:

I. Odbija se tužitelj S. b. d.d. S. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da tužitelj S. b. d.d. S. nije u obvezi po izdanoj garanciji broj 113/94 od 30. 12.1994. godine za osiguranje namirenja dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe, koja je garancija izdana carinskom obvezniku T. d.o.o. Z. u korist Ministarstva financija, Carinske uprave RH, Carinarnice Z., pa slijedom toga Zavod za platni promet – Poslovnica 30113 – S., neće postupiti, te joj se zabranjuje da postupi po zahtjevima za naplatu dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova carinske deklaracije i to:

Rj. br. 415-05/95-01/4245 na iznos od 236.526,10 kn,

Rj. br. " " -01/4246 " " " 234.129,60 kn,

Rj. br. " " -01/4248 " " " 236.100,68 kn,

Rj. br. " " -01/4249 " " " 236.134,73 kn,

Rj. br. 415-05/95- 01/4250 na iznos od 236.892,36 kn,

Rj. br. " " - 01/4251 " " " 234.403,08 kn,

Rj. br. " " - 01/4252 " " " 230.379,00 kn,

Rj. br. " " - 01/4253 " " " 246.328,58 kn,

Rj. br. " " - 01/4254 " " " 234.688,43 kn,

Rj. br. " " - 01/4255 " " " 234.146,15 kn,

Rj. br. " " - 01/4256 " " " 235.698,86 kn,

Rj. br. " " - 01/4257 " " " 231.979,73 kn,

Rj. br. " " - 01/4258 " " " 237.425,30 kn,

Rj. br. " " - 01/4259 " " " 234.081,94 kn,

Rj. br. " " - 01/4260 " " " 233.339,61 kn,

Rj. br. " " - 01/4261 " " " 232.730,95 kn,

Rj. br. " " - 01/4262 " " " 230.521,46 kn,

Rj. br. " " - 01/4263 " " " 232.288,98 kn,

Rj. br. " " - 01/4264 " " " 240.847,74 kn,

Rj. br. " " - 01/4277 " " " 235.483,83 kn,

Rj. br. " " - 01/4453 " " " 234.295,43 kn,

Rj. br. " " - 01/4454 " " " 233.225,06 kn,

Rj. br. 56705/95

" " " 7.547,02 kn,

a što ukupno iznosi 5.197.701,76 kn sa kamatom kako je zatražena navedenim zahtjevima, a tuženiku se trajno zabranjuje naplata po označenoj garanciji."

II. Odbija se tužitelj S. b. d.d. S. sa zahtjevom za naknadu joj parničnog troška.

III. Nalaže se S. b. d.d. S. da naknadi tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 284.280,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da tužitelj S. b. d.d. S. nije u obvezi po izdanoj garanciji broj 113/94 od 30. prosinca 1994. godine za osiguranje namirenja dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe, koja je garancija izdana carinskom obvezniku T. d.o.o. Z., u korist Ministarstva financija, Carinske uprave RH, Carinarnice Z., a da slijedom toga Zavod za platni promet – Poslovnica 30113 – S., neće postupiti, te joj se zabranjuje da postupi po zahtjevima za naplatu dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova carinske deklaracije i to po rješenjima i iznosima a sve pobliže opisano u toj točci izreke, a što ukupno iznosi 5.197.701,76 kn s kamatom kako je ona zatražena navedenim zahtjevima, a tuženiku se trajno zabranjuje naplata po navedenoj garanciji.

Istom je odlukom naloženo tuženici da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 398.730,00 kn u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. I. i II. izreke potvrđena.

Protiv navedene presude reviziju je izjavila tuženica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se revizija prihvati, a nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužbeni zahtjev tužitelja odbio a podredno da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i to kako onaj na koji se upire revizijom tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kada je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja: da je

- tužitelj izdao bankarsku garanciju carinskom obvezaniku T. d.o.o. Z., broj 113/94 od 30. prosinca 1994. godine, a za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe,

- da je u ovoj garanciji upisani rok važenja od 01. siječnja 1995. godine do 31. prosinca 1995. godine,

- da se u konkretnom slučaju radilo o privremenom uvozu robe u carinsko područje Republike Hrvatske,

- da su datumi kada je protekao privremeni uvoz temeljem Rješenja Carinarnice slijedeći: 16. listopada 1995.; 14. rujna 1995.; 5. listopada 1995.; 1. prosinca 1995.; 20. listopada 1995.; 20. rujna 1995.; 12. rujna 1995.; 19. rujna 1995.; 14. rujna 1995.; 8. rujna 1995.; 20. rujna 1995.; 10. studenoga 1995.; 1. prosinca 1995.; 20. listopada 1995.; 430. listopada 1995.; 31. studenoga 1995.; 1. studenoga 1995.; 5. listopada 1995. i 10. studenoga 1995. s time da su datumi stavljanja robe u promet bili daleko prije,

- da je naplata svote carine i drugih opterećenja za takvo privremeno uvezenu robu zatražena po navedenoj garanciji od tužitelja nakon proteka roka važenja garancije tj. u siječnju 1996. godine.

Slijedom takvih utvrđenja nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužitelj nije u obvezi prema izdatoj garanciji.

Naime, u konkretnom se slučaju radilo o privremenom uvozu robe u carinsko područje Republike Hrvatske i podizanju ove robe koja je kao takva pod carinskim nadzorom.

Odredbom iz čl. 19. st. 1. toč. 3. Carinskog zakona (“Narodne novine”, broj 53A/91 – dalje CZ) propisano je da obveza plaćanja carine za robu koja je privremeno uvezena u carinsko područje Hrvatske nastaje na dan kad se podnese carinska deklaracija za konačno carinjenje te robe, odnosno na dan proteka roka za koji je odobren privremeni uvoz. Odredbom iz čl. 247. CZ, propisano je pak, da Vlada Republike Hrvatske može propisati uvjete za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom poslije carinskog pregleda, a prije uplate carine, način osiguranja naplate carine i način izvješćivanja u postupku nadzora nad kretanjem carinske robe s time da rok za uplatu carine ne može biti duži od 8 dana od dana prijema obračuna carine.

Nadalje, čl. 287. istog zakona propisano je da za tako privremeno uvezenu robu na carinsko područje RH podnositelj deklaracije mora na ime osiguranja carinarnici uplatiti svotu u visini obračunate carine ili u visini te svote položiti garanciju ovlaštene banke, ako tim zakonom ili drugim propisima donesenim na osnovi zakona nije drugačije određeno. Vlada Republike Hrvatske, a temeljem prije navedene odredbe zakona, donijela je Odluku o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe (Narodne novine, broj 62/92 – dalje Odluka). Tako je prema st. I. te Odluke propisala: "Robu koja je pod carinskim nadzorom carinski obveznik može podići poslije obavljenog carinskog pregleda, a prije izvršenog obračuna i namirenja carine i drugih uvoznih opterećenja (carinske obveze), ako Carinskoj upravi Republike Hrvatske na ime osiguranja za pravodobno i cjelovito namirenje tih obveza podnese pisanu garanciju banke (carinska garancija). Propisano je da se carinska garancija podnosi i za robu pod carinskim nadzorom smještenu u konsignacijskom skladištu, a da carinsku garanciju može podnijeti i poduzeće kojemu je carinski obveznik povjerio obavljanje otpremničkih poslova u svezi s carinjenjem robe na koju se garancija podnosi. Iznimno u razdoblju od 01. do 15. siječnja tekuće godine, kao instrument za osiguranje namirenja carinskih obveza u svezi s podizanjem ispod carinskog nadzora životinja, lako kvarljive robe, rezervnih dijelova za tekuće održavanje i reprodukcijskog materijala za kontinuirano održavanje procesa proizvodnje, može se nadležnoj carinarnici podnijeti i barirani ček".

U konkretnom slučaju carinski obveznik T. d.o.o. Z. ishodio je i tako podnio tuženici carinsku garanciju tužitelja br. 113/94. sukladno propisanim uvjetima iz prije spomenute Odluke. Time je njemu kao carinskom obvezniku omogućeno podizanje robe ispod carinskog nadzora i to višekratno, a prije plaćanja carine za tako podignutu robu jer je carinskom garancijom osigurano plaćanje carine tuženici ukoliko o dospijeću carinski obveznik ovo ne bi podmirio.

Za prosudbu stoga da li je u konkretnom slučaju tužitelj u obvezi po izdanoj carinsko- bankarskoj garanciji prema tuženici potrebno je bilo utvrditi kada je nastao osnov plaćanja carine na privremeno uvezenu robu. U konkretnom slučaju sukladno čl. 19. toč. 3. CZ to je dan kad se podnese carinska deklaracija za konačno carinjenje robe, odnosno dan proteka roka za koji je odobren privremeni uvoz.

Slijedom prije navedenih utvrđenja proizlazi da je, a prema Rješenjima Carinarnice taj dan nastao unutar roka važenja garancije (rujan, listopad i studeni 1995. godine). Zato nije odlučno kada je zatražena naplata po navedenoj garanciji kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi. Prema tome, predmetna garancija važi za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe čiji je osnov nastao u razdoblju važenja garancije. Taj je osnov u konkretnom slučaju, nepobitno nastao unutar roka važenja garancije.

U potkrijepu takvog stava govori i Uputa o korištenju garancije kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza (Narodne novine, broj 63/92 i 1/95 – dalje Uputa) Ministarstva financija donesena na temelju Odluke Vlade.

Zato se u konkretnom slučaju radi o bankarskoj garanciji svoje vrste koja se izdaje pod uvjetima čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 i 3/94

– dalje ZOO), ali i sukladno prije spomenutoj Odluci i Uputi.

Zbog toga ova bankarska garancija sadrži naznaku njezinog važenja limitiranjem roka "od-do", a ne samo naznaku krajnjeg roka do kada garancija važi, jer se njome jamči za carinskog obveznika da će banka podmiriti tuženici dospjele tražbine s osnova privremenog uvoza i podizanja uvezene robe čiji je osnov nastao unutar roka važenja garancije, za slučaj da carinski obvezanik obvezu plaćanja ne izvrši.

Slijedom svega navedenog, tužitelj je dužan ispuniti obvezu prema uvjetima izdane garancije broj 113/94 pa nikakvi drugi prigovori osim onih koji bi zadirali u one uvjete pod kojima je garancija izdana ne mogu spriječiti naplatu po navedenoj garanciji. Zbog toga prigovori izneseni izvan onih kojima se može koristiti banka i nisu od odlučne važnosti za ovaj spor s obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je determinirano raspravljanje u ovome predmetu spora. Utoliko u ovome sporu nema mjesta ocjeni ponašanja stranaka u postupku predmetnog uvoza robe za koji je garancija izdana.

Kako je, dakle, banka u obvezi postupiti prema izdanoj garanciji, jer je osnov obveze nastao unutar važenja garancije to nije odlučno vrijeme kada je zatražena naplata po navedenoj garanciji. Iz tih je razloga valjalo uvažiti reviziju i nižestupanjske presude zato preinačiti, te tako u svemu tužitelja s tužbenim zahtjevom odbiti.

Samim time, a sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je tužitelja odbiti sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška a ujedno ga temeljem iste zakonske odredbe obvezati na naknadu parničnog troška tuženici, a koji se trošak odnosi na zastupanje pred prvostupanjskim sudom i u postupku raspravljanja po izjavljenoj žalbi, ali ne i troška nastalog u postupku pred trgovačkim sudom (troškovnik tuženice list 52 spisa). Trošak revizije nije dosuđen jer nije zatražen.

Valjalo je zato u svemu odlučiti kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 31. kolovoz 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.