I Kž-555/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 555/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. ožujka 2007. broj K-276/06, u sjednici održanoj dana 23. kolovoza 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

a) U povodu žalbi opt. J. M. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o primijenjenoj sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti, te se određuje da ta mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali ne dulje od tri godine.

b) Žalbe opt. J. M. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. J. M. zbog ukupno 14 kaznenih djela razbojništva, iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, za koja su mu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, za svako djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, te zbog dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a, za koja su mu, također uz primjenu odredaba o ublažavanju, za svako djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci, pa je opt. J. M., za sva kaznena djela u stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. listopada 2006., pa nadalje.

Istovremeno, temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP-a, odbijena je optužba protiv tog optuženika da bi počinio kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ-a, opisano pod toč. 17. izreke

I Kž 555/07-4

prvostupanjske presude, iz razloga što je državni odvjetnik za to djelo odustao od kaznenog progona.

Optuženiku su, temeljem čl. 76. i čl. 80. KZ-a, izrečene sigurnosne mjere i to mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, te mjera oduzimanja predmeta – plinskog pištolja s pripadajućim spremnikom.

Temeljem čl. 132. ZKP-a, djelomično su dosuđeni imovinskopravni zahtjevi oštećenicima, dok su sa preostalim dijelom upućeni na parnicu.

Temeljem čl. 82. KZ-a, od optuženika je oduzeta imovinska korist koju je stekao počinjenjem kaznenih djela iz toč. 8, 11, 12 i 16 izreke u ukupnom iznosu od 26.564,85 kn. Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Protiv ove presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali osobno i po svojoj braniteljici L. B., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženika osudi na blažu zatvorsku kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalbe nisu osnovane, ali je u povodu njih, po službenoj dužnosti, utvrđena povreda kaznenog zakona na optuženikovu štetu, o čemu će kasnije biti riječi.

Nije u pravu optuženik da bi u obrazloženju prvostupanjske presude bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Naime, žalitelj smatra da su iskazi svjedoka V. T. i A. M. u obrazloženju prvostupanjske presude pogrešno reproducirani, pa kako sud prvog stupnja na takvim iskazima temelji svoju presudu, postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o iskazima danim u postupku, te samih tih iskaza.

Međutim, ovi navodi žalbe nisu točni. Nema proturječnosti u analizi iskaza svjedoka V. T. budući je ona u istrazi izričito izjavila da je optuženik "ispružio ruku i pokazao ručnu bombu", a sud prvog stupnja prihvaća iskaz te svjedokinje u cijelosti očito smatrajući da se

I Kž 555/07-4

ona bolje sjećala događaja u istražnoj fazi postupka. Isto tako, svjedok A. M. je u istrazi izjavila da joj je optuženik pokazao ručnu bombu, a na glavnoj raspravi izjavljuje da se radilo o pravoj ručnoj bombi, a ne nekom drugom sličnom predmetu kao što je dio automobilskog motora i sl. To što svjedokinja nije sigurna da li se radilo o pravoj ručnoj bombi ili o njezinoj imitaciji, nije odlučno budući da se optuženik i ne brani da je prijetio imitacijom ručne bombe. Stoga sud prvog stupnja na temelju ovakvih iskaza svjedoka s pravom zaključuje da je optuženik prilikom izvršenja kaznenih djela u ruci imao ručnu bombu, a ne električni uređaj iz motora osobnog vozila pod nazivom "bobina", jer ove svjedokinje to ne potvrđuju.

Isto tako, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a time što sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije cijenio zapisnike o očevidu, iako ih je na glavnoj raspravi pročitao. Doduše odredba čl. 351. st. 2. ZKP-a nalaže sudu da ocijeni svaki dokaz sam za sebe i u svezi s ostalim dokazima, međutim, ovdje se konkretno radi o dokazima koji su izvedeni u vezi nesporno utvrđenih činjenica, zbog čega taj propust nije utjecao niti je mogao utjecati na pravilnost prvostupanjske presude.

Nadalje, i činjenično stanje je potpuno, te pravilno utvrđeno.

Naime, optuženik ponavlja svoju obranu priznajući da je počinio predmetna kaznena djela razbojništva, ali tvrdi da pri tome nije prijetio oštećenicima pravom ručnom bombom, već se radilo o predmetu tome nalik, tj. električnom uređaju iz motora osobnog vozila tzv. bobini koja je okruglog oblika, crne boje i kao takva slična ručnoj bombi, ali ne predstavlja nikakovu objektivnu opasnost. Stoga se kaznenim djelima pod toč. 1 do 5, 7 do 11 i 13 do 16 izreke prvostupanjske presude ostvaruje samo osnovno biće kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ-a.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud prihvaća logičnim i uvjerljivim razloge prvostupanjskog suda temeljem kojeg se zaključuje da je optuženik počinio kvalificirana kaznena djela razbojništva uz prijetnju ručnom bombom. Sve saslušane oštećenice, djelatnice oštećenih kladionica, suglasno iskazuju da im je optuženik prijetio ručnom bombom, time da niti jedna od njih nije iskazala da bi se radilo o nekom predmetu nalik ručnoj bombi, kako to tvrdi optuženik. Dapače, svjedok M. K. detaljno opisuje da se radilo o bombi koja je imala osigurač i po sebi iscrtane žljebove u obliku kockica, dok svjedok M. L., koja tvrdi da je za vrijeme Domovinskog rata u Vukovaru vidjela mnogo oružja, ističe da je sigurna da joj je optuženik prijetio pravom ručnom bombom. Isto iskazuje i svjedok I. V. koja je uočila da je bomba imala po sebi iscrtane kvadratiće i u potpunosti je odgovarala izgledu prave ručne bombe. Sve svjedokinje spominju da se radilo o bombi crne ili maslinasto zelene boje, a opće je poznato da ručne bombe mogu biti upravo ove boje. Niti jedna od svjedokinja nije iskazala nesigurnost u pitanju da li se radilo o predmetu nalik ručnoj bombi, pa bez obzira što kod optuženika tijekom policijske obrade takve bombe nisu pronađene niti oduzete, sud prvog stupnja s pravom prihvaća iskaze brojnih svjedokinja (ukupno 13) i utvrđuje da im je optuženik doista prijetio s pravom eksplozivnom napravom – ručnom bombom.

Pri tome, promašeno se žalbom pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje M. A. samo iz razloga što je ona pogrešno opisala boju optuženikovih očiju. Boja očiju je pitanje subjektivnog doživljaja (plave ili zelene), a sama svjedokinja iskazuje da je tijekom izvršenja kaznenog djela bila jako preplašena i u stanju šoka. Osim toga, optuženik ni initelj kaznenog djela na štetu M. A.. Stoga sud prvog stupnja s pravom ne spori da je on poč

I Kž 555/07-4

prihvaća iskaz te svjedokinje u cijelosti, pa i kada ona tvrdi da joj je optuženik prijetio ručnom bombom.

Isto tako, navodi žalbe kojima se ukazuje na različitosti u fizičkom opisu počinitelja kojeg su dale pojedine svjedokinje vezano za duljinu njegove kose tempore criminis, irelevantni su kod činjenice da optuženik priznaje svoje učešće u predmetnim kaznenim djelima, a oštećenice su ga u postupku sa sigurnošću prepoznale.

Konačno, usprkos isticanja žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o tome u obrazloženju žalbe nema razloga.

Budući da je sud prvog stupnja činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava tako što su sporna kaznena djela pravno kvalificirana kao kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, to niti daljnji žalbeni osnov povrede kaznenog zakona nije ostvaren.

Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada pobijaju visinu izrečene kazne optuženiku za počinjenja kaznena djela. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina nije preblaga, a svakako nije niti prestroga jer su sve olakotne i otegotne okolnosti cijenjene u odgovarajućoj mjeri.

Iako optuženik u osobnoj žalbi ističe da je bio sudionik Domovinskog rata, a roditelji su mu stari i trebaju njegovu pomoć, treba reći da se ne radi o tako značajnim olakotnim okolnostima koje bi opravdavale izricanje još blaže jedinstvene kazne, pogotovo kada se cijeni izrazita brojnost počinjenih kaznenih djela razbojništva u kraćem vremenskom kontinuitetu i time iskazanu upornost optuženika u vršenju kriminalne aktivnosti.

S druge strane, ova upornost i drskost optuženika da u istoj kladionici opetovano počini kaznena djela na štetu iste oštećenice u kraćem vremenskom razmaku, već je u dovoljnoj mjeri optuženiku cijenjena kao otegotna okolnost, a osim toga donekle je relativizirana iskrenim kajanjem optuženika koji priznaje da je kaznena djela počinio zbog svoje narkomanske ovisnosti. Optuženik je do sada neosuđivan, a tempore criminis bio je u stanju smanjenje ubrojivosti. Ove okolnosti ne pobija niti državni odvjetnik u svojoj žalbi koji akceptira postojanje naročito olakotnih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma, ali smatra da je jedinstvena kazna preblaga. S tim u vezi niti navodne psihičke tegobe pojedinih oštećenica zbog pretrpljenog straha tijekom počinjenja kaznenog djela, ne opravdavaju strože kažnjavanje kada u spisu za to nema odgovarajuće dokumentacije, a postoje i značajne olakotne okolnosti. Stoga je, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina u svemu primjerena i podobna da se njome ostvare kako opća, tako i posebna svrha izricanja kaznenih sankcija.

Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ-a, jer je on, prema mišljenju psihijatrijskog vještaka, narkomanski ovisnik pa će se tek njegovim izlječenjem moći izbjeći stanja koja bi ubuduće doprinijela vršenju kriminalne djelatnosti.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, ovaj Vrhovni sud nalazi da je odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri potrebno

I Kž 555/07-4

preinačiti sukladno čl. 75. st. 3. u vezi čl. 76. KZ-a, te odrediti da ta mjera može trajati najdulje tri godine. Naime, prvostupanjskom presudom je odlučeno da primijenjena sigurnosna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojeg je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, pri čemu, međutim, nije poštovano zakonsko ograničenje maksimalnog trajanja te mjere na vrijeme od tri godine. Stoga je uočena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika otklonjena preinačenjem prvostupanjske presude kao ad a) izreke ove presude.

Kako slijedom izloženog žalbe nisu osnovane, dok osim uočene povrede zakona, ovaj Vrhovni sud nije našao drugih povreda na koje u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. i čl. 390. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. kolovoza 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Ranko Marijan, v. r.