I Kž-870/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Mikor Milivoja, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Potrebica Ante, Primorac Vladimira i Drakulić Milene, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M.S. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH (ranije: čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika (ranije: javnog tužitelja) podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 25. lipnja 1993. godine, broj: K- 117/92-11 u sjednici održanoj 10. studenog 1993. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika P.B.,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-870/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Zamjenik državnog odvjetnika Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom iz čl. 370. st. 2. ZKP (sada: čl. 360. st. 2. ZKP), stavio je pridlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 870/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Mikor Milivoja, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Potrebica Ante, Primorac Vladimira i Drakulić Milene, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M.S. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH (ranije: čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika (ranije: javnog tužitelja) podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 25. lipnja 1993. godine, broj: K- 117/92-11 u sjednici održanoj 10. studenog 1993. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika P.B.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnvana i potvrđuje prvostepena presuda.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom od 25. lipnja 1993. godine, broj: K-117/92-11 Okružni sud u Bjelovaru temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP (ranije: čl. 350. toč. 3. ZKP), oslobodio je optužbe, optuženika M.S. da bi počinio krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH (ranije: čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH), činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude.
Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik (ranije: javni tužitelj), zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Zamjenik državnog odvjetnika Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom iz čl. 370. st. 2. ZKP (sada: čl. 360. st. 2. ZKP), stavio je pridlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Žalba nije osnovana.
Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da prvostepeni sud počino relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. UKP (sada: čl. 354. st. 2. ZKP) - da je propustio istovremeno saslušati na glavnoj raspravi vještake za promet ing.
V.B. i dr. B.Z., a osim toga, koristio se nalazom i mišljenjem ing. F.K. - iako istog, u smislu odredbe čl. 242. ZKP (sada: čl. 232. ZKP) nije odredio vještakom.
Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud nije počino nikakvu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pa nitu onu iz čl. 364. st. 2. ZKP (sada: čl. 354. st. 2. ZKP). Naime, prvostepeni sud, na glavnoj raspravi, uz suglasni prijedlog stranaka, pročitao je nalaze i mišljenja vještaka za promet ing. V.B. i dr. B.Z. (te na taj način pravilo izveo dokaze u krivičnom postupku) u obrzaloženju pobijane presude daje valjane razloge za sve razlike u predmetnim vještačenjima, a okolnost korištenja "nalaza i mišljenja" ing. K.F. - nije okolnost koja je bila od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude - a to znači, da nema ni govora o tome da je prvostepeni sud počino relativne bitne povrede odredaba krivičnog postupka - kako to ističe žalitelj u žalbi.
Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
Prema žalitelju, prvostepeni sud je iz izvedenih dokaza pogrešno zaključio da je optuženik M.S. zauzeo sa svojim vozilom (u odnosu na položaj bicikliste oštećenika K.I. ) pravilan (i dovoljan) tzv. bočni razmak, iako, prema žalitelju, o toj okolnosti, vještaci su različito iskazivali (1,5 m odnosno 1 m - ako sigurni bočni razmak).
Suprotvno tvrdnjama žalitelja prvostepeni sud je pravilno i potupno utvrdio činjenično stanje.
Naime, ono što je bilo sporno u ovom krivičnom postupku (i na što je ovaj drugostepeni sud u više ukidnih odluka upozorio prvostepeni sud - a posebno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 1991. godine, broj: Kž-712/91-5) jeste to, da li se optuženk M.S. upustio u preticanje bicikliste u pravodobnoj situaciji, nakon pravovremenog uočavanja bicikliste - oštećenika K.I. (prema kriterijima za trijeznog vozača) uočivši konkretne karakteristike vožnje bicikliste (i položaja na kolniku u odnosu na bočni razmak od desne ivice kolinka i sigurnosti njegove vožnje - u odnosu na pravac njegovog kretanja), kada je zauzimao bočni razmak u odnsu na biciklicu, ili se optuženik upustio u preticanje bicikliste a da prethodno nije uočio da oštećenik vozi u tzv. "blagoj sinusoidi", već je zauzeo takvo bočno rastojanje kao da oštećenik vozi u pravcu i krajnjom desnom stranom kolnika.
Kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio, ocjenom nalaza i mišljenja vještaka za promet dr. B.Z., da je optuženik M.S. u trenutku kada je uočio oštećenika pomaknuo svoje vozilo do središnje linije kolnika (1,5 m od ruba kolnika) i u tom položaju počeo vršiti preticanje bicikliste - oštećenika K.I., a da je istovremeno oštećenik K.I. u trenutku kada je optuženik M.S. svojim vozilom primaknuo se biciklisti na 13,9 m, pomaknuo u desno bicikl za oko 1,15 m i na taj način, prema mišljenju vještaka, bio doveden u situaciju da nije mogao izbjeći nalet na biciklisut (kod svih brzina većih od 40 km/h), prvostepeni sud je pravilno zaključio, da je se optuženik M.S. upustio u preticanje sa dovoljnim bočnim razmakom a da
I Kž 870/93.
alkoholiziranost optuženika nije u uzročnoj vezi s posljedicom tj. nastankom saobračajne nezgode, i pravilnom primjenom odredbi čl. 340. st. 3. ZKP (ranije: čl. 350. stoč. 3. ZKP) oslobodio optužbe optuženika M.S..
Kako razlozi žalbe nisu ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP (sada: čl. 366. st. 21. toč. 1. i 2. ZKP) nisu nađene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, odlučeno je kao u izreci, a temeljem čl. 374. ZKP (ranije : čl. 384. ZKP).
U Zagrebu, 10. studenog 1993. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka, v.r.
Mikor Milivoj, v.r.
Suglasnost
ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
U zamjeni voditelja daktilobiroa:
(Štefica Klepac)