Supreme Court allows revocation of termination due to employer's failure to issue written transfer decision.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia allowed the plaintiff's revocation against the lower courts' dismissal of his claim. The employer terminated the employee's contract after he failed to report to a new Zagreb location, but the court found no written transfer order was ever issued. Consequently, the employee's absence was deemed justified, rendering the termination decisions illegal and void.
Legislator headnote
AI generatedčl. 23. st. 2. ZOPRO; čl. 79. ZRO; čl. 80. ZOPRO; čl. 19. st. 1. i 2. ZRO; čl. 4. st. 1. i 2. Uredbe o radnim odnosima...: An employer must issue a written decision to transfer an employee to a new location, and failure to do so means the employee's absence from the old site is not unjustified absences.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2272/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.A. iz B., O.Ž.
…, koga zastupa punomoćnica M.M., odvjetnica iz B., protiv tuženika R. iz Z., D. br. …, koga zastupa punomoćnica R.V., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 25. ožujka 1993. br. Gž 452/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 7. prosinca 1992. br. P 1021/92, u sjednici održanoj dana 19. siječnja 1994.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja H.A. te se preinačuje presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 25. ožujka 1993. br. Gž 452/93 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 7. prosinca 1992. br. P 1021/92 pa se sudi: Poništava se rješenje tuženika R. Z., D. br. … od 8. siječnja 1992. br. 011-6/FD/ŠV i odluka Radničkog savjeta tuženika od 31. siječnja 1992. br. 011-6/3/PD/ŠV o prestanku radnog odnosa tužitelja H.A. iz B., O.Ž.
…
Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 72.600 HRD.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s u izreci citiranim tužbenim zahtjevom time da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.
Protiv te presude suda drugog stupnja izjavio je tužitelj reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja preinače.
Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.
U dosadašnjem tijeku postupka utvrđene su slijedeće odlučne okolnosti:
- Tužitelj je radio u tuženikovom Televizijskom servisu u Bjelovaru. Taj je servis ukinut, na što je tuženik odlučio da tužitelju prestaje radni odnos kod njega. Tuženikove odluke o prestanku radnog odnosa tužitelja su, međutim, poništene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 18. listopada 1991. br. P 978/91 ali nakon toga tužitelj nije nastavio raditi kod tuženika.
- Tuženik je pozivao tužitelja da se javi na rad u njegov servis u Zagrebu (mogućnost da tužitelj nastaviti raditi kod tuženika u Bjelovaru više nije postojala), ali nije u pismenom obliku donio odluku o raspoređivanju tužitelja na rad iz Bjelovara u Zagreb.
- Smatrajući da je tužitelj neopravdano izostao s posla pet uzastopnih radnih dana koji su prethodili 25. studenom 1991. tuženik je donio pobijane odluke o prestanku tužiteljevog radnog odnosa.
Sudovi nižeg stupnja zastupaju shvaćanje da se tužitelj bio dužan javiti na rad u tuženikov servis u Zagrebu, iako u tom pogledu nije donesena odluka u pismenom obliku, pa su stoga odbili tužbeni zahtjev. Opravdano, međutim, revident pobija pravilnost takvog shvaćanja.
Nakon što je ukinut tuženikov servis u Bjelovaru, a tužitelju radni odnos nije zbog toga prestao, tuženik je bio dužan urediti radnopravni status tužitelja. U smislu odredaba čl. 23. st. 2. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91 - u daljnjem tekstu: ZOPRO) i čl. 79. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90 - u daljnjem tekstu: ZRO) sve odluke kojima se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava obveza i odgovornosti obavezno se u pismenom obliku dostavljaju radniku s poukom o pravnom lijeku. Protiv takvih odluka radnik može podnijeti prigovor, koji u pravilu ima suspenzivno djelovanje (čl. 80. ZOPRO).
U smislu odredaba čl. 19. st. 1. i 2. ZRO radnik se doduše može bez njegova pristanka rasporediti iz jednog u drugo mjesto rada ali je to, naročito kad se kao u ovom slučaju radi o raspoređivanju u mjesto rada do koga je udaljenost veća od 50 km, vezano uz ispunjenje određenih pretpostavki. Odluka o raspoređivanju na rad iz Bjelovara u Zagreb od golemog je značaja za radnika i njegovu obitelj, pa joj se on ima pravo protiviti, ako smatra da nije donesena u skladu sa zakonom, te se pri tome koristiti sredstvima zaštite svojih prava propisanim u čl. 80. i sl. ZOPRO. U tu svrhu je i tuženik bio dužan postupiti u smislu odredaba čl. 23. ZOPRO i 79. ZRO i u pismenom obliku donijeti odluku o raspoređivanju tužitelja na rad u Zagreb. Da je tome tako vidi se i iz odredaba Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 53/91), koja je također u kritično vrijeme bila na snazi. Ta Uredba, koja je inače donesena u posebnim okolnostima, u čl. 4. st. 1. propisuje da radnik može, pored drugih slučajeva propisanih zakonom, ako je to u interesu procesa rada kojim se doprinosi obrani Republike Hrvatske, biti raspoređen iz jednog mjesta rada u drugo, ali iz odredbe njenog čl. 4. st. 2. slijedi da poduzeće o tome mora donijeti rješenje protiv kojeg radnik može uložiti prigovor. Jedino je tom prigovoru oduzeto suspenzivno djelovanje.
Budući da tužitelj nije na zakoniti način bio raspoređen na rad u Zagreb, njegovo nedolaženje na posao u tuženikov servis u Zagrebu po shvaćanju ovog Vrhovnog suda ne predstavlja neopravdani izostanak s posla u smislu odredbe čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, pa su stoga pobijane tuženikove odluke nezakonite.
Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. preuzetog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).
Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Taj se parnični trošak sastoji od troškova odvjetničkog zastupanja (71.000 HRD) te takse na tužbu, presudu suda prvog stupnja i žalbu (1.600 HRD).
U Zagrebu, 19. siječnja 1994.
Predsjednik vijeća:
Miroslava Vekić v.r.