I Kž-732/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 732/03-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. T. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 27. svibnja 2003. godine broj K-4/03, u sjednici održanoj dana 13. siječnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. M. T., ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, ispravljenom rješenjem od 16. lipnja 2003. godine broj K-4/03, osuđen je opt. M. T. zbog učina kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ-a, pa je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, te mu je primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Temeljem čl. 82. KZ-a, od optuženika se oduzima imovinska korist u iznosu od 328.695,00 kn, koji iznos je dužan platiti u roku od 15 dana.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Istovremeno, protiv opt. H. Ž. i opt. Z. J. odbijena je optužba zbog odustanka državnog odvjetnika od kaznenog progona i u tom su dijelu troškovi postupka pali na teret proračunskih sredstava.

I Kž 732/03-3

Protiv te presude žali se opt. M. T. po svojoj braniteljici M. R.-K., odvjetnici iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje, te odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Temeljem 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, dalje: ZKP), spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. Kod tog prijedloga usmeno je ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan sjednici.

Žalba optuženika je osnovana.

U pravu je optuženik da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima obrazloženja presude, zbog čega istu povodom žalbe nije moguće ispitati, pa je time počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Naime, u činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke pobijane presude smatra se utvrđenim da je optuženik propustio uplatiti primljeni iznos od 328.695,00 kn na žiro račun tvrtke D. B. d.o.o., već je taj novac zadržao za sebe pribavivši sebi tako protupravnu imovinsku korist u navedenom iznosu. Slijedom takovog utvrđenja u izreci, optuženik je obavezan da vrati imovinsku korist tako što će uplatiti iznos od 328.695,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nasuprot takovog utvrđenja, u obrazloženju pobijane presude se navodi da nije bilo potrebe utvrđivati da li je optuženik doista sav novac zadržao za sebe ili ga upotrijebio u druge svrhe, jer da je već samim raspolaganjem tim novcem kojeg je trebao uplatiti na žiro račun tvrtke, ostvario elemente djela zlouporabe položaja i ovlasti. Sud smatra irelevantnim što je optuženik u stvarnosti učinio s tim novcem jer kao fizička osoba, pa makar i većinski vlasnik tvrtke, s tim novcem nije smio raspolagati, a postupivši suprotno zloupotrijebio je svoj položaj.

Dakle, iako se u izreci presude tvrdi da je optuženik sebi osobno pribavio protupravnu imovinsku korist u navedenom iznosu, u obrazloženju presude se navodi da sudbinu tog novca sud nije imao potrebe utvrđivati, a što je u očitom proturječju, pa je izreka pobijane presude proturječna svojim razlozima, a ti su razlozi nejasni i međusobno proturječni. Time je počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, kako to s pravom upire žalitelj.

Nadalje, u pravu je optuženik da niti činjenično stanje, za sada, nije potpuno i pravilno utvrđeno.

I Kž 732/03-3

Točno je da je novac u protuvrijednosti od 85.000 DEM dobiven prodajom poslovnog prostora u vlasništvu tvrtke D. B. d.o.o. trebao biti uplaćen na žiro račun te tvrtke, te da optuženik tim novcem nije mogao raspolagati kao fizička osoba, neovisno što je u to vrijeme bio predsjednik uprave i većinski vlasnik tvrtke.

Međutim, samim raspolaganjem novca mimo žiro računa, a bez prisvajanja tog novca, bili bi ostvareni elementi prekršaja iz čl. 18. st. 1. Zakona o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine", broj 117/01), prema kojem su poslovni subjekti dužni novčana sredstva voditi na računima kod banaka i sva plaćanja obavljati preko tih računa. U čl. 47. st. 1. alineja 3. tog Zakona navodi se da, ako poslovni subjekt ne vodi novčana sredstva na računima kod banaka ili ako ne obavlja plaćanja preko tih računa, čini prekršaj sukladno tom Zakonu.

U svojoj obrani optuženik poriče da bi sebi pribavio bilo kakvu imovinsku korist. Priznaje da je svjedok Đ. B., nakon kupnji poslovnog prostora u vlasništvu tvrtke D. B. d.o.o. na adresi D., o čemu je uredno plaćen porez (list 65 spisa), donijela u prostorije poduzeća i predala na blagajnu društva kupovninu od 85.000 DEM, pri čemu je iznos od 30.000 DEM odmah predala svjedoku S. R. na ime dugovanja tvrtke. To potvrđuju svjedoci Đ. B. i S. R., a ovaj potonji prilaže i ugovor o zajmu između njega i poduzeća D. B. d.o.o. (list 72 spisa) iz kojega potiče dugovanje te firme na ime pozajmice u visini od 34.000 DEM.

Isto tako, raniji suoptuženici Z. J. i H. Ž. potvrđuju obranu optuženika da im je kao ranijim suvlasnicima tvrtke, u lipnju 1999. godine, isplaćeno dugovanje u vezi njihovog udjela u temeljnom kapitalu društva i to Z. J. iznos od 15.000 DEM, a H. Ž. iznos od 20.000 DEM. Optuženik tvrdi da je do isplate tim osobama došlo istoga dana kada je Đ. B. u blagajnu društva položila novac od kupoprodaje i tvrdi da o tome postoji dokumentacija.

Za ostatak primljene kupovnine optuženik tvrdi da ga je upotrijebio za isplatu plaća zaposlenicima u društvu na ime razlike između isplaćenog „minimalca“ i iznosa pune plaće za razdoblje od 1998. do početka 1999. godine, te predlaže na tu okolnost saslušati djelatnike poduzeća.

Iz navedenog slijedi da je optuženik, kada bi se prihvatili navodi njegove obrane, ukupno primljenu svotu od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu tvrtke potrošio upravo na poslovanje te tvrtke i podmirivanje njezinih obaveza prema trećim osobama (bivšim suvlasnicima i uposlenicima), time da ništa od tog novca nije zadržao za sebe. U tom slučaju eventualno bi se moglo raditi o neurednom poslovanju mimo žiro računa tvrtke, tj. o prekršaju prema Zakonu o platnom prometu u zemlji, a ne o kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ, kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

Stoga u situaciji kada sud prvog stupnja odbija utvrđivati i analizirati obranu optuženika smatrajući njezine navode „irelevantnima“, činjenično stanje je ostalo nepotpuno, a tim, za sada, i pogrešno utvrđeno.

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će ispitati predložene svjedoke i pribaviti dostupnu dokumentaciju o poslovanju tvrtke na koju se poziva žalba, te će svestranom analizom prikupljenih dokaza ocijeniti da li su se u ponašanju optuženika stekli elementi bića kaznenog djela ili, eventualno, prekršaja, te će donijeti novu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

I Kž 732/03-3

Kako su time navodi žalbe osnovani, trebalo je, na temelju čl. 390. ZKP, pobijanu presudu ukinuti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. siječnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Josip Budinski, v.r.