I Kž-954/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-954/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V.C. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. rujna 1994. godine br. K-102/94, u sjednici održanoj 9. ožujka 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.O.,

p r e s u d i o j e:

I Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni i opt. V.C. za krivično djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH, zbog kojega je oglašen krivim po čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. ožujka 1994. godine pa nadalje.

II Odbija se kao neosnovana žalba opt. V.C. i u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim V.C. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH, pobliže opisanog i u izreci presude suda prvoga stupnja, te je za to djelo uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po svom branitelju I.V., odvjetniku iz Z.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da pobijana presuda bude preinačena i optuženiku izrečena kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da ta presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da mu bude izrečena blaža kazna.

Izjašnjavajući se o žalbama na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske podržao je žalbu državnog odvjetnika, a za optuženikovu je žalbu predložio da kao neosnovana bude odbijena.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a nasuprot tome optuženikova žalba je neosnovana.

Nije, naime, u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi zbog povrede krivičnoga zakona.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje ovaj žalitelj vidi u tome što sud prvog stupnja nije prihvatio kao istinitu njegovu obranu datu tijekom glavne rasprave, prema kojoj je on zapeo o rinzol, posrnuo prema stolu za kojim je sjedila njegova bivša supruga s još dvije žene, te tom prilikom udario s bombom u stol, a kako je prije dolaska u kafić skinuo osigurač s bombe - to se ista aktivirala i on ju je ostavio na stolu. Nije imao namjeru, tvrdi, lišiti života svoju suprugu, niti dovesti u opasnost živote drugih osoba. Takvu obranu smatra i realnom, nasuprot onoj datoj u dva navrata u toku istrage, kada je bio u stanju prisilne apstinencije od alkohola i pod dojmom nastupjelih posljedica, a i saslušani svjedoci nisu mogli točno interpretirati sam događaj, jer su u trenutku eksplozije dospjeli u stanje tzv. "situacionog šoka", zbog kojeg je kod njih nastupila retrogradna amnezija.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome - što sud nije prihvatio prijedlog obrane i proveo novo psihijatrijsko vještačenje radi provjere - nije li se optuženik nalazio u posttraumatskom stresnom sindromu, s obzirom da je znatno vrijeme proveo u ratu.

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski sud je i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i za svoje činjenične i pravne zaključke dao valjane i logične razloge, koje - kao takove - u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Ispravno je postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio optuženikovu obranu s glavne rasprave, jer ta obrana i objektivno nije istinita. Njegova obrana data u dva navrata u tijeku istrage u odnosu na bitne činjenice, s niz detalja, realna je, potvrđena rezultatima iz dokaznog postupka, pa ne odgovara istini da on zbog prisilne apstinencije od alkohola nije mogao točno reproducirati predmetni događaj. Dakako da su i saslušani svjedoci zbog nenadanosti, brzine i siline eksplozije bombe bili uplašeni i svaki je od njih iskazivao onoliko i onako kako je zapazio i zapamtio od inkriminiranog događaja, pa je sud prvog stupnja savjesno analizirao i ocijenio te iskaze.

Pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uključujući tu i obranu optuženika, sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik, saznavši da se njegova bivša supruga nalazi u caffe baru "N. ", otišao kući po ručnu bombu koju je donio sa ratišta, a čija je svojstva i ubojitost dobro poznavao, skinuo osigurač s bombe i prišavši stolu za kojim je sjedila njegova supruga s još dvije ženske osobe, uputio joj određene prijetnje, udario bombom (njenom inicijalnom kapsulom) o stol i na taj način je aktivirao, uslijed čega je ista eksplodirala. Posljedice toga su navedene u činjeničnom opisu djela. Pravilan je, svakako, i daljnji zaključak suda u pogledu subjektivne strane djela kada nalazi utvrđenim da je optuženik postupao s direktnim umišljajem u pravcu lišenja života bivše supruge C.Lj., a kako se tu na malom prostoru nalazilo više osoba (oko desetak), čega je on bio svijestan, jer ih je i vidio, to je aktiviranjem bombe pristao da ugrozi njihove živote.

Stoga je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio činjenično stanje i djelatnost optuženika ispravno pravno označio kada ga je oglasio krivim za kazneno djelo kvalificiranog ubojstva u pokušaju, što je sve dostatno i argumentirano obrazložio.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, bilo bi suvišno provoditi bilo kakve daljnje dokaze, a napose neko novo psihijatrijsko vještačenje, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio prijedlog obrane, koji se ponavlja i u žalbi, da se sasluša drugi psihijatrijski vještak. Nije osnovana optuženikova žalba ni zbog odluke o kazni, već je u tom pravcu osnovana žalba državnog odvjetnika, kako je to već gore rečeno.

Doduše, nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da utvrđene olakotne okolnosti "nisu takve osobito olakotne okolnosti koje bi, bez obzira što se radi o pokušaju, opravdale ovakvo izvanredno ublažavanje kazne, ...". Ovo iz razloga - što je samim zakonom propisano da se za pokušaj može blaže kazniti, pa se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu čl. 38. toč. 1. (dakle, ne i toč. 2.) OKZRH i ne radi se o izvanrednom, već o (redovnom) ublažavanju kazne.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna zatvora u trajanju od pet godina preblaga. To je tek polovica od minimalno zaprijećene kazne za inkriminirano djelo. Istina, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve olakšavajuće okolnosti koje su bile od utjecaja na visinu kazne, ali je pri tome te iste olakotne okolnosti (str. 11. st. 6. presude) precijenio, zenamarujući činjenicu da optuženik nije samo umišljajno doveo u opasnost i živote više osoba, već je - uz ošt. Lj.C. - više osoba i zadobilo teške i lake tjelesne povrede. Osim toga, on je višestruko prekršajno kažnjavan, između ostaloga i zbog prekršaja s elementima nasilja, a o njegovoj agresivnoj naravi izjasnio se i psihijatrijski vještak. Po nalaženju ovoga suda drugog stupnja u svemu je adekvatna prema optuženiku upravo kazna zatvora u trajanju od sedam godina i za očekivati je da će se upravo tom kaznom u cijelosti postići svrha kažnjavanja, predviđena u čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH. Stoga je i uvažena žalba državnog odvjetnika i optuženik osuđen na tu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju se, dakako, uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru.

Uslijed izloženih razloga optuženikova žalba i u ovom dijelu ocijenjena je kao neosnovana.

Kako pobijanom presudom nisu počinjene povrede zakona, čije se postojanje ispituje u smislu čl. 366. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti, o žalbama stranaka je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 9. ožujka 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Klarić-Baranović Senka, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)